Jer zaslužili smo let među zvijezdama. Možda i biti zvijezde.

Otkriću ti nešto potpuno lično o meni, nešto što mislim da nisam nikom rekla nikada. Činjenica je da sam osjećala da sam drugačija od svojih vršnjaka. To ne možemo poreći. I sigurno je da postoji razlog za to. Osim te činjenice i one da sam veoma rano naučila da čitam i pišem, da volim knjige i učenje (da, da, možeš reći na to šta želiš), ima još nešto. Ne znam kako ti, al ja sam se oduvijek pitala zašto sam ja baš to što jesam, zašto sam rođena baš tu gdje jesam. U prethodnim godinama nisam ni pokušavala da nađem odgovore na ta pitanja. Nekako sa odrastanjem sam prestala i da se pitam. 

Sve dok nisam se susrela prvi put sa meditacijom. Sve dok nisam počela više da radim na sebi. Sve dok nisam počela da otkrivan tajne lavirinte sopstvene duše. Sve dok nisam shvatila da sam slobodna i dok nisam skinula maske sa sebe i ostala svoja. I neću reći da je bilo lako. Ni malo nije bilo jednostavno jer skinuti maske znači ostati sam i go; znači biti izložen, ali ne onako golotinjski, pornografski, životinjski. Znači biti izvrnut naopako tako da ti srce kuce spolja. Odmah ispod revera. Znači biti izložen tuđim osudama i ne mariti za njih, već prkosno gledati dalje u sebe, i oprostiti. Možda je ključno da naglasim oprostiti. Jer to je i najteže. Moraš biti sposoban da svoje greške sagledaš kao lekcije, i da oprostiš sebi prvo, najprvo. Moraš oprostiti roditeljima jer oni su te odgajali kao svoje sobno cvijeće. Moji nisu očekivali da ću se ja ovako otisnuti od sebe, od svijeta, od njih. Oni su uradili najbolje što su mogli sa sredstvima koja su imali, sa srcem koje su njima zagadili, sa ljubavlju koju su oni imali. Morate im oprostiti jer oni nisu znali bolje, nisu umjeli. Moraš oprostiti promašenim vezama, jer nisu promašene. One su te učile kako se voli, šta želiš, kako se ljubi, kako se predaje, kako se plače, kako se svršava, kako se do neba diže i do bola korača. Nisu to promašene ljubavi, jer ljubav - ona ne može biti promašena nikad. Ona je uvijek prava. 

Na kraju, moraš oprostiti svima koji će te možda odbaciti jer te neće razumjeti. Ja sam zbog svoje slobode izgubila dosta prijatelja. Kao kad ti ključ ispadne iz džepa ili dugme sa košulje. To nekako tako ide, ispadne, zagubi se, i nikad ga ne nađeš. Neke ljude ne treba ni tražiti. Jer ako ne može da te prihvati slobodnog, srećnog i ljubavlju popunjenog poput balona, onda te nije ni vrijedan. Ali ti svejedno oprosti. Vidiš? Nije baš tako lako. 

Naučila sam još da vjerujem u čuda. U bajke. Zapravo, u njih nikad nisam prestala da vjerujem. Samo zato jer ih nema na Balkanu ne znači da ne postoje. Odbacila sam sujevjerja, crne i neparne dane, i prigrlila sebe. Odbacila sam mozak, odšarafila ga, i pljaaassss. U more ajkulama. Ostavila sam samo onoliko koliko mi je potrebno da budem ja. Svjesna sebe. Srce se broji. Na njega se oslanjam. Njemu samo vjerujem. Ne analiziram, ne patetišem, ali beskrajno volim. I shavatila sam da sam ja baš ja zbog svog srca. U školi mora postojati predmet "Slušaj svoje srce", djeci se ne smije dozvoliti da odrastu, i ljudima se ne treba zabraniti da vole. Jer ponašaju se kao da je zabranjeno. Kao da je ljubav jeres. Ja zbog srca i pišem. Ono piše, ne ja. Vidiš, srce zna da priča.

Naučila sam da kažem Ne. Svima koji zasluže. Svemu što mi nije po volji. I ne bojim se jer ljudi nisu navikli na odbijanje. Nisu navikli da svoje osjećaje stave ispred osjećaja drugih. Nisu navikli da se bore za svoje snove, za svoje želje. Nisu navikli da im neko priča drugačije. Ja eto, nikako da se uklopim sa većinom. Nikad nisam ni mogla. Oduvijek sam štrčala, a tek sam shvatila zašto. Jer sam stvorena za nešto više od pukog preživljavanja, stvorena sam za više nego da budem samo neko ko dočekuje i ispraća, neko ko svima udovoljava a sebe ne pazi, stvorena sam za nebo, za let, za ljubav. Stvorena sam da volim, sve i onog nekog posebnog. Stvorena sam za najdivnije što život može da pruži. I ti si isto tako, samo su te zatrovali, izlili su naftu svojih nezadovoljstava u tvoje srce i tako ti osujetili let. Osjekli su ti krila, zalijepili ti etikete i deklaracije, i tako, ti danas ne vjeruješ u sebe, ni u ljubav, ni u sreću, ni u čuda. Ne vjeruješ ni meni. 

Padam ja još uvijek. Još nisam naučila balansirati u ovom svijetu i među svojim snovima, ali učim. Još nisam naučila biti dio ljudskog mozaika na pozornici ovog izlizanog grada, ispranog kišama i ljuskim suzama. Ali učim. Učim biti slobodna i vjerujem, cijelim svojim bićem vjerujem da zaslužujem svijet. Neki moj. Zvijezde s neba. Jednog dana jedna od njih zvaće se imenom koje ja odredim. Vidjećeš. Poželjećeš isto.