Mlađe sam dijete moje male porodice. Najmlađe. Nisam razmažena, ali jesam preosjetljiva, tako je mama govorila. Tako sam i mislila. Danas znam da sam izuzetno osjetljiva i osjećajna i ponosna na tu osobinu mog srca. Nisam oduvijek bila. Nisam - jer nisam razumjela mnoge stvari u životu. Ni život nisam shvatala. I uvijek sam prva pružala ruku pomirenja. Jer mi je mama rekla da sam mlađe dijete i da moram da popustim. Čak i kad sam bila u pravu. Nisam uvijek popuštala. Ali to su bile dječije svađe, bile su to trice i kučine. One velike stvari su se dešavale a da ih niko nije vidio. One su boljele. Kako sam mogla da popustim prva?
Gazili su me. Nisu me voljeli. Možda me mnogi ne vole ni danas. Nije ni važno. Lomili me kao suvu grančicu. Otimali su mi. Uzimali. Kad je najgore bilo svoje srce sam izvadila i pojela ga. Morala sam. Nisam umjela bolje. Boljelo je do same koštane srži, paralisalo. Pokušavala sam da oprostim toliko puta, davala šanse ali jednostavno nije išlo. Moje srce je bilo veliko za ljubav, ali nikako dovoljno veliko za oproštaj. Drugima bih možda nekako i oprostila, ali sebi nisam umjela. Znam, uradila sam najbolje što sam znala. A znala sam i bolje da sam samo imala hrabrosti da poslušam srce i njegove krike.
Dugo vremena sam nosila trnje ispod kože. Nisam razumjela ni jedno slovo riječi "život" a još manje "ljubav". A tako sam jako vjerovala u nju. Plašila sam se starih boli, plašila sam se biti povrijeđena, ostavljena, voljena. Plašila sam se biti sama. Plašila sam se mraka, i svjetlosti, i sopstvenih osjećanja. Znam na šta je moje srce spremno, ono bi i u oganj poletjelo zbog ljubavi. Ono je mentalno napredovalo srce koje je emotivno zakržljalo. Hendikepirana potpuno. Paralisana. Svi moji strahovi su išli za mnom, uskakali um oje kofere kuda god da sam išla, pratili me u stopu, grizli me za stopala kao bijesne zveri. Moji divni demoni. Koliko su me samo naučili.
Spakovala sam ih u tamnice. Vezala. Upalila mrak. Ostalo je samo da zatvorim vrata, oprostim, i nastavim dalje. Kako? Kako zatvoriti vrata i oprostiti svim tim hiljadama zuba koji su se zarivali u mene, kidajući me, fizički me odvajajući od života, od ljubavi, od sebe? Kako ući bez straha u tamnice, i samo ih pomaziti po glavi, i ponovo izaći vedar, nasmijan, sa krilima koja nisu oprljena katranom? Kako kad mi se svaki put kače sjećanja za rukave imole da ih ponesem sa sobom, i uveče mi ne daju da spavam jer cvile i grizu, jer i dalje bole? Znam, moram da oprostim. To je jedini način.
Nije da nisam pokušala i ranije. Uvijek bih se vraćala, uvijek bih mazila moje zveri, i one najružnije bih često oslobađala da se istrče po mojoj koži. Sinoć sam ih sve pustila. Skupili su se oko mene kao da su u meni rođeni. Preteško je sve ih nositi u sebi. Prišla mi je moja zver poslednja u zubima noseći moje srce, sažvakano. Prišla mi je ona mračna zver, u zubima noseći moju dušu pohabanu. Legle su krajmojih nogu i shvatila sam. To je bila njihova svrha. Da me nauče kako da oprostim i najteže. Prigrlila sam ih još jednom uz sebe, udahnula miris buđi iz njihove kože i pustila ih. To su samo sjećanja. To su moje lekcije. To su moja iskustva koja su mi pomogla da porastem u ovo što sam danas. Danas sam slobodna. Sjetiću ih se uvijek, ali više ne bole. I svakog decembra ću zapaliti svijeću u prozoru za moju najružniju zver. Ali me neće boljeti.
Jer iz svih mojih zveri će bijeli leptiri da se rode.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.