Predstava je završena. Uloge su propale.

Srećna sam. Jesam. Vidi se to kroz moj osmijeh, kroz zenice, kroz kosu. Srećna sam, ali ne nosim masku. Spalila sam ih, i sjećam se kako su lijepo gorele maske. Sjećam se jer to nije bilo baš tako davno. Sjećam se toga kao najvažnije odluke u svom životu. Odluke da izađem iz mraka u koji sam sama sebe smjestila za dobro cijelog svijeta. Sjedila sam u tom mraku, palila neke svoje svjećice, kreirala maske i nosila ih ponosno. Nosila ih tako dobro da su urasle u moju kožu, u meso, u krv, da sam i sama postala maska. Sve dok nisam ostala bez tijela, bez kože, bez ideje za novu masku, bez svjećice za moju tamu. 

Sjedila sam na prašnjavom podu, okružena svim svojim kreacijama, a niz lice je tekla so. Nisu bile suze. Njih nisam imala. Tekla je samo so. I pekla je. Pekla jer sam gulila maske sa sebe sve dok nije ostala skorela krv. Usireno meso. Osušeno srce. Sve dok nisam zaboravila kako ja izgledam. Dok nisam zaboravila zvuk svog smijeha, zvuk svog srca, miris moje kose. Morala sam da ustanem. Nije bilo smisla trošiti svoje najljepše dane na mrak. Morala sam da ustanem i izađem, tako iskrpljena, ofucana, poput preplašene zveri. Prvo prst, pa nos, pa oko. Mali prst na nozi. Zato je sav sprčen, uvrnut, mali. On je prvi dohvatio zrak. 

Ljudi su se uplašili. Uplašili su se mog lica oguljenog, mojih trepavica okićenih željama, uplašili su se mojih tragova od soli. Uplašili su se moje golotinje i okrenuli su glavu. Okrenuli su srce. Preplašili su se moje iskrenosti, potpuno ogrezli u laži, nisu bili sposobni da čuju moje riječi jer su se i sami pretvorili u svoje maske. Gomila šarenih marioneta hoda ulicama, i ja, potpuno izgubljena u svijetu, kao na pustom ostrvu. Ali nisam odustala. Pustila sam da mi koža procvjeta, pustila sam da mi se u duši upale sve svijeće moje ludosti, da mi srce ponovo udahne. Bilo je teško ponovo izgovoriti iskrenu riječ. Bilo je preteško stati ispred ogledala, i reći da nisam dobro. Da nisam bila srećna. Bilo je preteško pogledati unutar sebe i vidjeti paučinu, i paukove mojih strahova kako se hrane. Bilo je užasno zaroniti u sebe i shvatiti sve svoje izbore, sve svoje odluke, prihvatiti ih kao takve, prihvatiti samu sebe kao osobu vrijednu postojanja, kao jedistveni primerak ljudske vrste koji je i kroz blato cvjetao, i rastao. I onda sam čula ili pročitala negdje da lotos jedino može rasti i procvjetati iz blata. Lotos je kraljevski cvijet. 

Bilo je teško postati ponovo ljudsko biće, spoznati sebe, svoje talente, svoje tijelo, svoje srce. Bilo je teško ponovo osjećati i biti iskren, jer ljudi bježe od toga, kao da je svjetlost kojom počneš da zračiš zarazna. Boje se jer šta će oni  biti bez tih svojih maski. Ko si ti bez svoje šarade? Možda najteže od svega je prihvatiti činjenicu da si sam. I da si kao takav srećan. Zaroniti u sebe, oprostiti sebi, oprostiti drugima, i opet ih bezuslovno voljeti. Shvatiti prošlost kao prošlost, kao ono što si morao da naučiš. Prošlo je. Gotovo. Nije lako. Ali svakog dana sam po jedan korak bliže svojoj sreći, svakog dana sam bolja od sebe koja sam bila. Svakog dana sam sve sigurnija u sebe. I ne mogu da kažem da nisam padala u međuvremenu. Jer jesam. Znala sam se vratiti svom mraku, svojoj tamnici, zatvarati se tamo i gledati zgarište na kom sam srce spalila. Znala sam se vraćati tamo i oplakivati sebe, kriviti se, grditi se kao trapavo dijete kad te nagazi u tramvaju. Ponovo sam puštala filmove iz svog života, ponovo je boljelo, ponovo i ponovo i ponovo sve dok nisam shvatila da ta bol više nije bol. Sve dok mi te slike nisu postale nestvarne, kao nešto čega se samo sjećam, i više ne boli. Jer to sam nekad bila ja. Više nisam. Sve sam to radila. I onda sam opet izlazila na svjetlost, željna svog lotosa. 

Bojala sam se pričati drugima. Bojala sam se reći kakve sam lekcije naučila, bojala sam se njihove osude, njihovog prezira, njihovih etiketa koje bi mi okačili na čelo. I oni kojima sam pričala nisu razumjeli. Nisu bili spremni da razumiju. Bojala sam se sve dok nisam shvatila da tamo, van mog domašaja postoji toliko još ljudi koji su isto tako učili lekcije kao ja. I nisu naučili. Jer im niko nije rekao kako da izađu iz mraka. Odlučila sam se pisati. I pričati. I biti pružena ruka svima koji su prošli svoje puteve, i koji su i dalje u sopstvenom mraku paleći svoje svijeće kao uspomenu na umrle snove. Odlučila sam se da im otkrijem tajnu da snovi nikad ne umiru. I zato pišem. Zato i dalje vjerujem. Zato i dalje sanjam. Jer mogu. Jer mi niko ne može reći da nisam dovoljna. Jesam. Dovoljna sam. Nekom sam i previše. Jesam. I neka sam. 

Nisam odustala. Nikad i neću. Ne mogu da odustanem od sebe. Ne mogu da odustanem od želja. Ne mogu jer toliko sreće postoji a ja sam samo malu kašiku meda zahvatila. Toliko ljubavi ima a ja sam samo jednu kap u srce kanula. I vjerujem u nju. Vjerujem u sebe i kad niko drugi neće. Ne mora. Nije mi potrebno da mi svijet udari pečet odobravanja. Ne bojim se. Ne plašim se više ni pada ni leta. Još uvijek opraštam. Sa svakim novim pismom oprostim sebi i onima koji su me učili. Oprostim im jer nismo znali bolje. Sad znam. Oni još uvijek ne. Sad znam da se krila njeguju, nikad se ne kidaju surovo, poput baštenske ograde. Tvoja krila nisu korov. Tvoj let nije pad. Jer ako ti niko nije rekao danas - zaslužuješ sreću. Možeš da je imaš. Ja vjerujem u tebe. U sebe. U sada. U ovo sad što se rađa u tebi dok čitaš ove riječi. Tvoji snovi su tvoje srce. Kad prestaneš da sanjaš - umireš. Iskoristi svaki trenutak za najbolje. Iskorisi ga za ljubav, za zagrljaj, za osmijeh, i nemoj, nikad nemoj više da brineš šta će sutra da se desi i kakvi će vjetrovi da duvaju. Kakvi god da budu negdje ćeš letjeti. Nekog ćeš sresti. Nekog voljeti. Samo vjeruj.