Budim se jutros nekako naopako okrenutog srca. Otvaram oči sanjive i pokušavam da ispetljam nos iz zamršene kose. Nasmijem se, mada ne znam zašto bih mislila na tebe. Bio si bolji u mršenju mojih trepavica nego ja u traženju krajeva. Ustajem i pravim kafu a odnekud, sa najnižeg vrha sjećanja dopire miris višanja sa čokoladom. I opet se nasmijem, i mada nisam dugo, pomislim na doručak u krevetu, i upetljane prste, zamazane usne i pogled.
Krećem na posao, i tu, na kapiji, kao da sam potpuno poludjela od nostalgije, zaustavljam korak i vidim tebe kako me čekaš. Odzvanja vazduh smijehom u ponoć, kao kad se vampiri probude željni smijeha. Gledam u stopala pa podižem pogled jer znam da si samo fatamorgana mojih usnulih čežnji. Nedostajem li ti? Golicam li te ovako kad pomislim na tebe, jer znam da osjetiš. Ti si osjetio moj strah, i za ruku ga držao. Žuljam li te noćima kad te sanjam? Nasmiju li ti se trepavice kad te spomenem jer me pitaju za tebe, hoće da ti sude, ali te branim, kažem da nisi znao za bolje. I nisi. Saznaćeš. Onda kad te usamljene noći priviju u skute, i ogrnu ti kaput težak kilometrima. Znam da ti nedostajem iako mi nećeš nikad reći. Jer našto sad da pričamo, sad kad smo sve rekli i oćutali suze.
Znaš, nije mi žao. Nikad neće biti. Nikad se ne pitam zašto, jer znam. Zapitam se da li si srećan. Voljela bih da jesi. Zaslužio si, mada nisam sigurna da možeš biti. Nisam sigurna da će tvoji snovi imati temelje, jer ako si mogao tako lako da pustiš ljubav, kako ćeš pustiti one koje ljubav nisu. A jesmo bili.
Posle nas nije ostala tuga. Ne brini, nisam patila, nisi me povrijedio. Nisi me ubio iako sam vjerovala da ćeš biti kapitulacija svih mojih snova. Bila sam slobodna da ponovo budem rođena za let. Znam, tvoja uloga je odigrana. Čak su i naš restoran zatvorili, tamo gdje smo prvi put pili vino, i smijali se kao ludaci u polju makova. Nije da prolazim često, ali još odjekujemo u tom praznom staklenom prostoru. Izgleda da smo ljubav utopili gdje god smo nogom stali.
Neću ti pisati više. Možda ako me opet sjećanje zagolica, i ako osjetim da ti moram reći da mi nedostaješ. Znam da tamo kod tebe i dalje stoje nepročitane knjige iznad kreveta, i prazna šolja od kafe. Patentirana teglica, naizgled prazna. Znam šta je u njoj. I neću nikom reći. Znam svaki dio te kuće koju zoveš dom. I da si želio psa, i djecu. I znam, eho je ostao da ti pravi društvo svaki put kad te prijatelji pitaju za mene. Jer moraju te pitati. Jer nikad srećniji nisi bio, ni luđi, ni slobodniji. Znam da prećutiš, i samo kažeš da je prošlo. A kad dođeš kući i shvatiš da se još uvijek negdje u nekom uglu smijem i navijam na tvoj tim u fudbalu, poželiš da mi napišeš nešto. Odustaneš. Znam. Ne pitaj kako.
Mnogo više od srca je ostalo u tvom džepu. Nije ona ruža tek tako uvela.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.