Sine moj

Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,

Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.

Jednog usamljenog decembra.

Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,

Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,

Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.

Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.

Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni

Bez tvog plača, i tvog smijeha.

Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala

Jer sam bespovratno izgubila kartu

Na kojoj je pisao put do tebe.

Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,

I da te pogladim po glavi,

Da ti kažem kako si divan

I koliko si mi život promijenio,

Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,

Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.

Sve su to ostvareni putevi,

I sve su to nacrtana srca ostala.

Proći će hiljadu godina od sad,

A ti nikad nećeš prestati da budeš

Moj plač u decembarskoj noći.

Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje

Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove

Koje sam sama nacrtala.

Ni jedan ne odgovara.

Ni jedan nema tvoje ime.

Ni jedan se ne zove ljubav.

Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,

Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.

Držaću te i nikad te neću više pustiti

Ma koliko mi govorili da je to u redu.

Ja znam šta je najbolje za mene.

Za nas, oči moje plave.

Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.

Niko neće zapaliti svijeću u prozoru

Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,

Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.

Niko neće znati

Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,

Za laku noć,

Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.

Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime

I kažem da je u redu.

Da sam tu.

Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.

Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.

I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,

I da ti se imena ne sjećam,

Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,

I tada ću biti tu, prvo moje.

Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,

I da svaki put kad se kazaljke sklope

Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.

I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.

Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,

I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,

I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah

Iza bijele salvete za ručkom,

I bićeš ona sjeta u staračkim očima.

Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,

Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,

I u snove da mi dođeš.

Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,

Kad i sama budem prah,

Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,

I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi

I znaćeš da sam sa tobom odrasla,

I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.

Naučio si me kako se ustaje

I kako se ponovo hoda po žici.

Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,

Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku

Da je nikad neću pustiti.

Ljudi ne znaju, ali ti znaš

Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,

I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.

Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -

Srce je ono što je navažnije,

Ono nikad ne može da se slomi.

Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.

Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.

Samo ga slušaj.

Kao što ja nisam.

Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,

Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.

Jednog usamljenog decembra.

Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,

Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,

Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.

Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.

Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni

Bez tvog plača, i tvog smijeha.

Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala

Jer sam bespovratno izgubila kartu

Na kojoj je pisao put do tebe.

Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,

I da te pogladim po glavi,

Da ti kažem kako si divan

I koliko si mi život promijenio,

Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,

Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.

Sve su to ostvareni putevi,

I sve su to nacrtana srca ostala.

Proći će hiljadu godina od sad,

A ti nikad nećeš prestati da budeš

Moj plač u decembarskoj noći.

Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje

Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove

Koje sam sama nacrtala.

Ni jedan ne odgovara.

Ni jedan nema tvoje ime.

Ni jedan se ne zove ljubav.

Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,

Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.

Držaću te i nikad te neću više pustiti

Ma koliko mi govorili da je to u redu.

Ja znam šta je najbolje za mene.

Za nas, oči moje plave.

Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.

Niko neće zapaliti svijeću u prozoru

Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,

Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.

Niko neće znati

Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,

Za laku noć,

Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.

Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime

I kažem da je u redu.

Da sam tu.

Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.

Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.

I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,

I da ti se imena ne sjećam,

Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,

I tada ću biti tu, prvo moje.

Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,

I da svaki put kad se kazaljke sklope

Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.

I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.

Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,

I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,

I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah

Iza bijele salvete za ručkom,

I bićeš ona sjeta u staračkim očima.

Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,

Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,

I u snove da mi dođeš.

Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,

Kad i sama budem prah,

Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,

I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi

I znaćeš da sam sa tobom odrasla,

I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.

Naučio si me kako se ustaje

I kako se ponovo hoda po žici.

Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,

Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku

Da je nikad neću pustiti.

Ljudi ne znaju, ali ti znaš

Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,

I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.

Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -

Srce je ono što je navažnije,

Ono nikad ne može da se slomi.

Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.

Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.

Samo ga slušaj.

Kao što ja nisam.