Nekad, kad odlučim razmišljati, i kad potonem u svoje dubine bez vazduha, bude me sramota od sebe što sam toliko vremena posvetila drugima, a sebi najmanje. Bude me sramota jer sam sebe tako malo voljela dok sam druge u nebo dizala. Uvijek su me progonile one rečenice kojim su nas programirali:
"Štedi.
Čuvaj ovo za neku posebnu priliku.
Čuvaj novac za stare dane. Za crne dane. Za bilo kakve dane koji tek dolaze." itd.
Zbog tih usađenih programa danas znam da uštedim novac, ali ne i ljude. Svakog mjeseca, čuvam ga na posebnom računu, i ko zna, možda će nekad koristiti za nešto. Imam neku haljinu kupljenu za jednu Novu godinu, i igrom slučaja nisam je obukla. Sačuvala sam je za neku novu posebnu priliku. Još uvijek na njoj stoji etiketa. Imam i jednu flašu vina dobijenu kad sam diplomirala drugi put. Čuvala sam je za neku specijalnu priliku, za slavlje neko možda. Sad nisam sigurna da ću imati s kim da je podijelim.
Jer vidiš, u životu su nekad postojale specijalne prilike, kad se nije svako veče izlazilo, kad nisu postojale umjetničke fotografije, kad se vodilo računa o ponašanju, poštovanju, i kad je bilo važno da imaš nešto novca sa strane, neka, nek se nađe. Danas kad je sve kič i šund, kad je sve perje, i kad je važno samo to kako izgledaš, a ne ono što nosiš unutra, danas više te specijalne prilike ne postoje. Danas je svaki trenutak specijalna prilika, jer u ovo vrijeme napredovanja bolesti, zagađenja i masovnog ludila, nikad ne možeš znati koji dan ti je poslednji. Nema potrebe za štednjom, sve je na rate, i sve je na kredit. Gine se i ubija, ne mari se za život, i nije važno šta nosiš u duši - važno je šta nosiš na sebi. Ja još uvijek zaostajem.
Sramota me od mene jer sam toliko sebe potrošila na druge a na sebe tako malo. I ostala sam uskraćena za sopstvenu pažnju, za luksuz sopstvene ljubavi. Postala sam nemarna, i nije mi više važno da se dokazujem ljudima. U međuvremenu sam prestala i sebi da se dokazujem. Život me pregazio nemilosrdno i ostavio me, kao da sam prošlogodišnji trend. I ja sam to prihvatila. Zanemarila sam propala prijateljstva, i prekinute rodbinske veze, zanemarila sam cijeli svijet i prigrlila sam sebe, golu, i oskudnu. Razgrabljenih emocija i rasturene pažnje, ne marim za specijalne prilike. Ni specijalne haljine. Danas moram da naučim da marim za sebe.
Negdje tako usput sam zaboravila kako izgleda razmaziti sebe jer sam oduvijek druge mazila. Danas, potpuno potrošena, ne umijem voljeti, ne umijem se prepustiti, jer sam plaćala školu života svojim srcem i svojom iskrpljenom dušom. Danas, imam svoj mir, i dalje imam štedni račun u banci, mnogo manje prijatelja, onu flašu vina i novu haljinu. Sumnjam da ću imati priliku da je ikad obučem. Sumnjam da će postojati prilika da toj flaši ugledam dno. Sumnjam da je išta vrijedilo. Jer čuvajući se za te specijalne prilike zaboravila sam za šta se čuvam i negdje usput, ostala sam uskraćeni sebi za sebe. Ostala sam lijena da sebe volim, jer ta ljubav će mi trebati za neku specijalnu priliku. I tu smo gdje jesmo. Ja i moje ogoljeno srce.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.