Tako to biva, kad se previše sniva...

Svakog dana kad uključim računar pojavi se na ekranu fotografija na kojoj sam imala svega 2 godine i na kojoj smo ja i moja sestra i roditelji. 

Mladi, puni života, ljubavi, sa jelkom u pozadini. 

Porodična idila koja je postojala i koja se nikad više neće vratiti jer pojele su nas godine, razdvojili nas putevi, osamila nas tehnologija i napredni vijek. 

I sinoć, ostala mi je ta fotografija da igra u zenicama dugo nakon što sam sklopila oči. 

Sanjala sam selo svog djetinjstva, i nas djecu kako jurimo svice. 

Nismo ni slutili da ćemo godinama kasnije biti tako razdvojeni i tako daleko, nepoznati jedni drugima. tehnološki povezani, ali srcima udaljeni. 

Svak sa svojom porodicom, svojim borbama, svako u svom ćošku planete. 

Možda se sastanemo na nekoj sahrani kad među oblake pošaljemo najvoljenije, i možda budemo razgovarali učitivo, s poštovanjem, kao odrasli ljudi zaboravljajući da smo bili djeca. 

Poljubićemo se u obraz dva puta, neki se možda jače zagrliti.

"Kako ide posao?" "Dobro. Kod tebe?"

"Ide dobro. Familija dobro?" "Jesu jesu, hvala. Tvoji?"

"Isto."

I pogledaćemo oko sebe tražeći izlaz jer nemamo o čemu razgovarati. 

Jer smo zaboravili djetinjstvo.

Odrasli smo i zaboravili da smo se jurili bosi po travi, kupali u hladnoj rijeci kojoj sam zaboravila ime. 

Naša se djeca neće poznavati i znaće iz priča da su nekad postojali klinci u jednoj zabiti svijeta, otrgnuta od života, i neće nam vjerovati da nas je bila puna kuća koja je danas ostala potpuno sama, i umorna, prepuna naseg smijeha da odzvanja u njoj.

Čujemo se ponekad, grlimo se stikerima, čestitamo praznike i rođendane, lajkujemo fotografije i ponekad poželim da ih mogu izvući iz tih elektronskih fajlova i gomile podataka, i da ih zagrlim onako jako, ljudski, kako sestre već znaju grliti. 

Voljela bih da mogu nekad oživjeti sjenke na zidu i okružiti se ljudima koji su moji, ali život je postao tužno igralište u kojem sve manje imamo vremena za predah i jedni za druge. 

Ali razumijem, ili bar pokušavam razumjeti. 

Još uvijek imam ožiljak na koljenu od pada dok smo se ja i brat jurili po travi.

Voljela bih da se možemo sastaviti nekad, u nekoj drugačijoj prilici, zato jer tako hoćemo, jer želimo, jer nedostajemo jedni drugima. 

Da tu ljubav nakalemimo na djecu, da im je u krv urežemo. 

A nedostaju mi. 

Da se možda na nekoj Novoj godini izljubimo kao da nikad nismo prestali biti djeca. 

Otuđilo nas je vrijeme, trka sa životom, borba za opstankom, podijelile nas granice, rasuli se kroz zemlje i danas, kad smo svi sami svoji i živimo nekim potpuno drugačijim životima, danas smo stranci koje veže ista krv, i vjerujem, ista nostalgija za djetinjstvom. 

Voljela bih da je drugačije. 

Da tehnologija nije napredovala i da smo mogli ostati toliko blizu jedni drugih. 

Voljela bih da smo još dugo mogli biti djeca koja love svice i beru pečurke. 

Voljela bih toliko toga a evo nas danas, svako na svojoj strani svijeta, nadajući se da ćemo se nekad možda ponovo okupiti u staroj kući u kojoj su ostali mirisi gurabija upijeni u zidove. 

Ne znam, možda i njima nedostaje sve to. 

Možda sam ponekad i sama udaljena od sjećanja. 

Od nekih možda previše očekujem jer mene su knjige iskvarile.

Mnoge od njih nisam vidjela i po dvadeset godina. 

Svi imaju svoje porodice. 

Ja nemam, i možda baš zato ne znam zašto nas je vrijeme pojelo. 

Svejedno, oni su moji, ma koliko godina da prođe. 

I da se ne više nikad ne vidimo, opet će ostati moji, tu, blizu srca, zbog djetinjstva. 

Zbog svitaca. 

Dobro, možda malo i zbog ljubavi.