Zašto želim da učestvujem na Spark.me 2017. konferenciji

Stvarno - zašto? 

Ja nikad nisam znala šta tačno želim, ali oduvijek sam znala šta neću. 

Neću da sam društveno programirana i nije mi stereotip kompas.

Neću da crtam granice između ljudi i djece i država, već da ih brišem i da vjerujem u nemoguće. 

Neću da budem prosječna domaćica sa apotekom umjesto doma, već da mi srce bude u haosu i neredu od ljubavi.

Neću da sjedim nedeljom u kući i da čistim prozore, već da osvajam nepokorene šume i da srce izlivam u jezera. 

Neću da se udam radi reda i ne zanima me ničiji rang, ni tetke, ni komšije, ni bogatstvo  ni porodično stablo. Samo je srce važno. A moje korijena nema. 

Neću da budem dio poslovnog svijeta u kojem su najvažniji profit i osvojeno prvo mjesto na trci tržišta. Hoću da budem dio zdravog tima, dio ljudi koji se rukuju i gledaju te u oči. 

Nikad nisam mogla da radim nešto bez osjećaja, i bez srca. Zato jer to neko traži od mene. Jer mi je neko rekaa da tako moram. Jer neko očekuje od mene. Samo zbog toga nisam nikad dizala graju i nisam nikad pokušavala da dobijem nešto po svaku cijenu. Ni ovaj ne umijem napisati profesionalno i tehnološki. Ja sam ti od one "tiha voda brijeg roni" sorte ljudi. Sve bude u svoje vrijeme. I ja budem. 

Konferencije nikad nisu bile moja tačka zanimanja. Popularnost još manje. Tehnologiju možda i ne znam, ali pisanje - pisanje i te kako znam. Ne treba meni Nobelova nagrada da bih znala da ti opišem ono što je važno. Trebalo mi je dosta knjiga i dosta propuštenih izlazaka u klub i propuštenih dojč kafa da bih danas znala to što znam, i da bih umjela da ti jedan tako obični nepotkupljivi maslačak opišem tako da pomisliš da ga nikad nisi ni vidio. Tu malu paperjastu bombu od želja, od otkucaja, od čežnje satkana. Ne obraćaš pažnju na njega, ali je svuda oko tebe. Kakve veze ima konferencija sa maslačkom? Nema. Ali ima sa mnom. Jer moje su želje i moji snovi baš tu. 

Zašto bih ja bila među tim obrazovanim ljudima koji su u potpuno drugačijim svijetovima od mene? Jer ne vjerujem u različite svijetove. 

Zašto bih ja bila ta koja bi trebala drugima da opiše onaj "prije/tokom/poslije" efekat? 

Hoću li se zaista promijeniti s tim ljudima koji žive u Frenklinovoj kući, imaju mačke, izvode potpuno drugačiji nastup, vjeruju u kulturu i poštovanje, i vjeruju u promjenu i bolji svijet? Ne znam. Imam i ja mačku. Dvije. Znam osjećaj. 

Voljela bih da čujem kako su oni ostvarili svoje snove, koje zvijezde su oni markirali kao svoje srećnice. 

Voljela bih da mi neko od njih kaže da nisam ludak koji vjeruje da svijet može da se promijeni, da je edukacja, posle osmijeha i dobrote, ono najvažnije, da mi kažu da je sasvim u redu biti običan i drugačiji. 

Tehnologija je svakog dana naprednija, a društvo svakim danom korača unazad. Ratovi, nemaštna, siva ekonomija, korupcija, krađa, ubistva... Svijet nam nestaje pred očima a tako malo je potrebno da se to zaustavi. Bile su nam potrebne godine da sletimo na Mjesec, a samo jedan pritisak dugmeta može cijelu planetu da dovede do uništenja. Ne želim to. Kakve veze ima konferencija sa tim? Nikakve. Ali ima sa mnom. Jer sigurna sam da od tih ljudi mogu da naučim više nego od tehnologije. I sigurna sam da od njih mogu da svoja krila raširim još više. A ništa nema teže od stajanja na zemlji a misliš da letiš. Oni mogu biti moj vjetar. 

Možda se ne razumijem u tehnologiju, ali u emocije - u njih se razumijem. 

Nikad nisam umjela da pišem postove o događajima koje nisam posjetila i na kojima nisam ništa osjetila. Nisam nikad umjela da monetizujem blog i da zarađujem od kurseva jer kako srce da patentiram i kako da te naučim da voliš na kursu? Ne znam kako drugi, ali ja ne umijem. I ne želim da naučim kako se prave kursevi, ni kako se zgrće lova, ali želim da sretnem ljude koji će promijeniti moj život, i koji će me usavršiti kao čovjeka. Vjeurjem da će ovo biti takav događaj. 

Nije to samo konferencija, ni priča o marketingu i prodaji. Nije to samo priča o inovaciji i tehnologiji. I ne želim da sačuvam sve za sebe. Ne bih ni mogla, ne umijem. 

Stvarno - zašto bih ja bila dio te fenomenalne priče? 

Zato što znam šta želim, šta mogu i koliko to znači. Ne mogu ja biti zbog toga bolji pisac ni poslovna žena, ali mogu biti bolji čovjek, i sigurna sam da mogu tu emociju i tu želju prenijeti još nekom. Jer ne znaju svi šta znači rasti i ne znaju svi šta je more crnogorsko, ni šta je so u vazduhu ni kako maslačak zna da leti. Samo od želje. Bez krila.
A ovo...Ovo je moja želja. Ovo je moja iskra.