...na plaži joj na poklon izronih morskog puža

Provela sam dva sata sinoć u nagovaranju oko dobijanja poklona. Ja kažem neću, druga strana kaže hoćeš. I tako dva sata. Na kraju sam izgubila snagu i popustila. Evo me s novim skečersicama danas gdje zatičem sebe sa milion pitanja. Odakle toliki otpor prema poklonima...? Da li sam zaista toliko osakaćena?

Predugo se brinem sama o sebi. Radim za sebe, i sve što imam, sva moja imovina koju uglavnom čine knjige, ali da ne zalazimo u detalje, sve sam sa svojim radom kupila i ništa tu nema poklonjeno. Po neko parče garderobe možda, i to je to. Po neka plišana igračka koja je ostala u roditeljskoj kući da se sestrić igra s njima. To je sve. Za cijelih trideset godina to je sve. Naučila sam tako. Naučila sam da sama bijem svoje bitke, da iz njih sama izlazim sa plenom il bez njega, sa srcem il bez... Ne umijem da popustim. 

Kažu da je divno biti SAMostalan i nezavistan. Da je divno biti jak i snažan, i sposoban da se odupreš svim nedaćama koje ti život baci pod noge. Kažu da je stijena u koju sam stasala prava ponosna žena. I uvijek je tako. Vidi se samo ono spolja. Samo su korice važne. Samo je oblik bitan. A šta je sa ovim djetetom zarobljenim unutar mene, koje više nema snage da bude krokodil? 

Pojela me snaga. Pojela me snaga ovog gladijatora u meni. Naučena da se borim, naučena da nikad ne odustajem, da sam uvijek na litici iza koje ne postoji sigurna ruka. Naučena da uvijek mogu da ustanem. I ne umijem drugačije. Ne znam kako da pustim nekom da me pridrži ako se okliznem. Da li je to cijena samostalnosti? Da li je stvarno tako dobro biti SAMostalan? 

Nikad mi ništa nije servirano na tanjiru i za sve sam morala da zubima gulim kožu s tijela. Za sve sam morala da zagrizem u srce i u blato zagazim, i ponosna sam na to. I zbog tog ponosa sam toliki zid podigla da se svaka mogućnost poklona mora razbiti od opsade. Poklone ne primam. Ne znam kako. Zapletem se, zatupavim, i uporno govorim neću! To samo izlazi iz mene, kao da sam programirana. I ako bih i možda klimnula glavom, kažem neću. Kažem mogu sama. Kažem da mi ne treba. Nikad mi pokloni nisu bili važni. Važni su mi bili zagrljaji, i ljubav, i osmijesi i ono u grudima što se rodi, onaj roj zu-zu u stomaku. Sve je to važnije od parfema i knjiga i bilo kakvih drangulija koje novac može da kupi. 

I opet kažem da mogu sama. Ne znam kako da srušim zid ispred tih praznih polica rezervisanihza poklone i drangulije. Ne znam kako da kažem Hoću. Pokloni mi Pariz i Škotsku, i toplo ćebe za umorna stopala, i mir i ljubav upakovanu u bijelu posteljinu, i osmijeh raskrvavljen na njoj. Pokloni mi zvijezde na plafonu, iscrtaj mi srce na dlanu, pokloni mi svijet u ljusci od jajeta, al samo me voli. Voljela bih da nekad mogu to da kažem. Da pristanem na ljubav. Na još jedan dlan, ako ga nađem.