Svi vaši hipnotisani strahovi i do vraga s njima

Ovih dana sam potonula u čitanje blogova o putovanjima, o tim divnim hrabrim ljudima koji se usuđuju ići dalje "od svoje livade", širiti svoje vidike, upoznavati ljude na najčudniji način i pitam se - zašto roditelji nas većine pokušavaju cijeli život da nas sačuvaju u kavezu od svojih strahova? 

Moja krila me svrbe cijeli život, otkad znam za sebe želim otići, lutati, razvezati sputane noge na koje su mi nakalemili neke lance i usadili mi "šta ako..." strahove. 

Priznajem, plašim se.
Plašim se napustiti siguran posao i rizikovati i kreirati sopstvene ideje, jer dođavola, ta finansijska sigurnost.
Plašim se kupiti kartu i otići tamo gdje nisam nikad bila, jer "šta ako..."
Plašim se jer imam već 32 godine i trebalo bio da imam muža i djecu, tepih i zavidan broj vanilica iza sebe. 

Plašim se da će mi mladost ostati obogaljena za cijeli svijet.
Plašim se da će mi oči ostati uskraćene za život.
Plašim se da će mi se hrabrost osušiti poput proklijale pšenice i onda će jednog dana od svega ostati samo uzdah.
Plašim se da ne mogu više da se plašim.
Vrišti u meni cijeli jedan let.
Vrište mi krila poput ranjene zveri, vape i mole da ih odvežem, da ih rastresem. 

Ne znam ko je kriv. Ne mogu da okrivim roditelja koji je samo brinuo za moju sigurnost i finansijsku stabilnost. 

Jer okolina je ta koja ti usadi u glavu da moraš da imaš stvari a ne osmijeh i sjećanje. 

Moraš da imaš pun ormar garderobe, jer se prašina ne može sama pokupiti. 

Moraš da imaš tv od kilometar ipo da ljepše vidiš sve te destinacije u milion boja. Ne daj Bože da se usudiš da pođeš da ih doživiš, kidnapovaće te, otrovaće te, uješće te neki komarac i umrijećeš. Kamo sreće.

Pristajem da me pojede i medved samo da nisam ovde, da nisam zarobljena stalno i uvijek, da nisam okovana preživljavanjem i plaćanjem računa.

Dođavola sa računima. 

Plaćeni su. 

Plašila sam se cijeli moj život da ću previše nedostajati roditelju da sam doživjela da sad previše nedostajem sebi. 

Kako vi živite sa tim? Kako vi patite za sobom? 

Ja nemam snage za prašinu u zenicama. Ni za strah. 

Pojeo me, oglodao me do kosti i kad već živim sama moram naučiti da živim sa svijetom. 

Ovo je Balkan. Privatnici koji su preuzeli uloge modernih robovlasnika su nam i krila potkratili. Jesu. 

Kako neko sa Balkana ko radi od šest dana u nedelji, osam sati, plaća stan i račune, kako može da se usudi da putuje, bez godišnjeg odmora, bez slobode koja mu je surovo istrgnuta iz srca. 

Ne znam. Ne znam ni ja kako ću da idem, ali znam da moram. Negdje, nekako, bilo kako. 

Plaši me strah jer su me naučili tako. 

Jer su me hipnotisali riječima "šta ako..."

Priznajem - uplašena rođena. Sa strahom ruku pod ruku u okrutnom Balkanu. Ne daj Bože da se pobuniš i uzjoguniš i otisneš se u svijet bez majčinog blagoslova. Da živiš kao nomad. 

Ovih dana, skupljam svu svoju hrabrost da kažem svima da se nose do vraga i da raširim krila.

Da ustanem sa osmijehom i željom, i pasošem na dohvat ruke. 

Hoću, evo svaki dan obećavam sebi da hoću. 

Da moram da završim obaveze koje sam dužna sebi, da obnovim sebe onako kako nisam umjela ranije, da se izlijepim na mjestima na kojima sam se pohabala, i polupala, i hoću. 

Usudiću se da kročim van svoje kutije. 

Ne pitaj me kako. Još nemam plan. 

Još mi se pomalo od straha tresu koljena.