Kako najlakše izgubiti prijatelja?

Otrovala sam moje dvije mačke. Nisam namjerno, dabome. Desilo se. Toksično trovanje nervnog sistema. Ne moram ti reći koliko je zaboljela greška koju sam napravila, i kako sam ih cijelu noć privijala na srce, i pokušavala da ih umirim šapatima, i poljupcima i zagrljajima. Vet je učinio svoje, a vjerujem da je i moja ljubav prema njima uradila još više. Danas su već van opasnosti, i bez posledica. 

Zbog čega pominjem ovo? 

Jer sam shvatila mnoge stvari kroz ovo iskustvo. Znaš, nije poenta samo imati kućnog ljubimca. To je ogromna odgovornost. Bukvalno, nečiji život zavisi od tebe. Ja se vezujem. Uvijek i svaki put. Za životinju, i za čovjeka jednako. Za prijatelja. I spremna sam uvijek učiniti više, pa makar se to kosilo sa svim mojim obavezama. Jer ja bih pojurila da budem ruka pomoći, bez obzira na sve. I jurila sam. Kad god je trebalo. I kad nije. 

Znaš li koliko je teško gledati svoju ljubimicu kako se bori za život, a ti si skoro pa nemoćan, jer koji god broj telefona okreneš i pomeneš životinju, osjetiš prevrtanje očiju, i izgovor. Jednostavno ga osjetiš. Svjesna sam da mnogi od mojih prijatelja i poznanika, i dušebrižnika, imaju predrasude o tome što u svojim tridesetim imam dvije mačke a ne dva djeteta i muža koji će imati bar dvije ljubimice (čitaj - ljubavnice). Znam da ne odobravaju moj način života sa mačkama, i knjigama, i večernjim šetnjama, i pogledom prikovanim za mjesec. Ja i ne tražim odobravanje. 

Nikad ne tražim usluge, ni pomoć. I to me čini jednom princezom iz bajke manje u ovom svijetu gdje se muževnost iskazuje kroz obim bicepsa, a ne snagu zagrljaja. Ako već moram da slomim ponos i pozovem nekog i kažem da mi treba usluga, znam unaprijed svaki servirani izgovor. Jer jeste izgovor. Jer kad te prijatelj treba ti odložiš i ručak, i kafu, i izdah, i pođeš. Pomogneš. Pružiš ruku, rame, nogu, štap...Bilo šta. Prijatelj je u nevolji. Možeš misliti kolika ta nevolja mora biti kad ja zovem za uslugu. Očigledno nisam zvala prave ljude. 

Ne znam, meni moja izolovanost od ovih zveri zvuči sasvim opravdana. Sasvim prigodna mom nježnom i drhtavom srcu satkanom od emocija. Možda ja vjerujem u ideale, možda i dalje živim napola izvučena iz neke bajke. Možda vjerujem da je svijet bolji nego što zaista jeste. Mene su mačke naučile da je ljubav blesava, i kudrava, i mekana, i da se radost iskazuje prevrtanjem na leđa i blagim ugrizom za nos, da je ljubav buđenje u neki sat tokom noći radi samo jednog poljupca. Naučile su me da je nekad sasvim dovoljno sklupčati se uz svoje ljudsko biće, dok svijet svakim trenom sve više ide stranputicom. Ja ne umijem drugačije. Ne umijem da se odreknem tog dijela sebe. Mozda nikad necu umjeti. 

Sigurna sam da negdje u ovoj zabiti svemira postoji neko kome mačka nije simbol usamljenosti, i kome prijateljstvo nije kaput koji okačiš kad ti ne treba. Sigurna sam da taj neko zna kako se voli, i kako se pripada. I kad ga sretnem, možda neću umjeti da mu kažem da su me moje mačke naučile kako se ljubav iz srca pretače kroz ruke, i ako vjeruješ, svedočićeš čudima. Ja imam već dva, živa i skakutava.