Oprezno s tom violinom ona cezne za tisinom

Ćutim. Zaliju me tišine kao prastaru grobnicu da zadržim muk u sebi. Da zadržim oluju i more. Da zadržim sebe,ovakvu, novorođenu. Ovakvu kakva sam se i sopstvene kaljuge izdigla. Da zadržim ovo malo srca što je ostalo da kuca u grudima nakon svega. Zaćute usne, i smrzne mi krv. Ćutim i zavijem se u sebe. Zadrhtim kad se pogledam u ogledalo jer sve što vidim je strah. 

Oduvijek sam bila takva, rođena uplašena od svijeta, sakrivena u imaginarije knjiga, odvučena u svijet snova, nemoćna da se prilagodim sadašnjosti. Nije da nisam pokušala. Sadašnjost me grizla, mučila, i bila gora nego tamničar. Pokušala sam, jašta. Godinama silovala sopstveno biće u gromoroznim pokušajima da se uklopim, da se prilagodim, da budem sivilo, da budem kao svi ostali obični ljudi, pokušala i da lažem, i da volim, i da varam, i da plačem, sve sam probala.  Nikad nije išlo. 

Ovaj svijet, zatrovan stvarima i osakaćen u emocijama, i ja zatrovana srcem, i uskraćena za ljubav, nismo nikad umjeli da funkcionišemo zajedno u isto vrijeme. Meni su uvijek ostajale knjige, i snovi, a njima... Oni su svi kidali dio mene, i nosili sa sobom poput zimnice da im se nađe u teškim vremenima. 

I danas, toliko godina kasnije, kad više ni sebi nisam imala šta da dam, danas se otklapam od svijeta, i okrećem mu leđa. Jer ovaj svijet nikad nije bio za mene. Za mene su snovi, i more, i šuma, koliba jedna, skrivena, izolovana. Mjesto gdje mogu da ćutim, da se raspadnem, da budem ovo što znam da jesam. I ne fale mi ljudi. Nipošto. Ne fali mi civilizacija. I srce mi je čak počelo da kuca. 

I nije da ne znam za smijeh. I zore. I znam i za ljubav, i za bol. Znam teorijski i snovi kako mi zvuče. Al uplaši me gomila svitaca, i nježnost, i planovi prostrti pred moje noge poput kakvog iskopanog blaga iz egipatske zaboravljene grobnice. Uplaši me sjaj i milion zvijezda koje se zapale u srcu jer ta buktinja može da sagori sve što sam ikad bila. Jer nisam sigurna da znam biti išta drugo do ovo biće koje sam stvorila. Nisam sigurna da znam postojati u svijetu koji je drugačiji od ovog mog koji sam naselila njuškicama i knjigama. Nisam sigurna da znam ko mogu biti. I plaši me saznanje da na drugoj strani kreveta zakuca neko novo srce, koje nije moje raštrkano po ćoškovima. Ne plaši me budućnost, nikako, ni planovi, ni vukovi. Plaši me osakaćenost sopstvenog univerzuma, sve ono što nisam nikad imala, jer sam uporno pokušavala da se uklopim u pogrešnu stranu svijeta.

I zato zaćutim. Upletem se u sopstveno granje i pokušavam da predahnem, da udahnem. Pokušavam da vjerujem. Zaćutim i sklonim se u sebe dok oluja ne prođe. Treba naučiti ne biti sam. 

Kada sklopim oči, nebom promiču lica

Znaš li da postoje ljudi koji su me okrnjili svojom sebičnošću, koji su me razgrabili za sebe u nekim noćima razgovora, i od mene izmamili životne tajne kao da su mi krv samu ispili. Postojali su ti ljudi žedni i gladni i pokušali prokopati tajne tunele do ispod kože. Možda se i naseliti, ko zna. Šatore neke podići, napraviti čergu od svojih propalih emocija. 

Nikad nisam saznala zašto su odustajali od prijateljstva koje su željeli, koje su tako upotno tražli kao da prose mrvice hljeba od mene izmrvljene. Nikad nisam saznala gdje su nestale one priče, i oni razgovori, i one polutajne kojima sam svijetlila u njihovim mrakovima, i kad nisu imali kuda, i kad nisu znali kako. Ne znam gdje su nestala rukovanja i svi ti prosuti znakovi pitanja koji su se rojili u njihovim glavama. Ali jesu nestali. 

Da li su nailazili na minirana polja pod mojom kožom, ili neke zidove koji su odzvanjali gore nego limeni tanjir bačen niz stepenice. Ne znam na kakve su demoni nailazili, ali gotovo svi koje sam srela su tako lako odustajali od mene, možda čak i previše lako, posle samo jedne propijene zore u kojoj smo bili prijatelji. Mnoga prijateljstva i ne treba da traju više od toga. Mnogi ljudi ne smiju ni pomisiti na samo jedan gutljaj noći sa mnom. 

Možda je do moje krvi. Možda su podočnjaci krivi, jer nosim ih svakog dana, ne trudim se da ih sakrijem. Možda su osmijesi nazubljeni, i možda se zaista samo prepadnu od alagajske moći koja naprosto zna isijati iz mene kao zrak sunca kad pobjegne. Ne znam šta je to pa uplaši ljude, ali od mene je tako lako odustati. To ti dođe kao kad znaš da je nešto loše po tvoje zdravlje i kažeš samo "neću više". Odšetaš sporim korakom, ne okreneš se. 

Znaš li koliko je to ljudi uradilo do sad? Koliko im je bilo lako da kažu da sam ja to što je škodljivo, po srce najviše. Možda su pokušavali sebe da zaštite ne misleći kakav nered ostavljaju meni da čistim posle njih. Možda su pokušavali da to učine bezbolno, ali nikad nije. Uvijek te okrzne parče ma koliko imun na bol bio. I navikla sam. Ne pitam za razloge i ne začudim se kad ih jednostavno više nema. Nisu to ni bila prijateljstva za trajati. 

Navikla sam jer i važniji ljudi su odustajali, zašto ne bi i ti prolaznici, prosjaci za parče neba. Treba nekom tako malo pažnje da mu pružiš, malo da mu vratiš života u vene, i nema veze ako to mene ostavi uskraćenom za neku ruševinu ili procjep u venama. Nema veze, jer ja ću sebe zaliječiti ljubavlju, a oni će uvijek ostati tako osakaćeni, zavisni od tuđeg neba. Neka ih. Kad svoje nemaju. 

Ima tako ljudi koji te sakupe, dio po dio, kao da si granatom raznešen, od lego kockica sastavljen. I ti im budeš najdraža slagalica pred spavanje. Ima ih, sklope te a i ne osjetiš. Sretneš ih nehajno, ne traže ništa od tebe, a vrate te. I možda nekad, jednom, opet budem ličila na sebe. 

Hej budi jaka ti najlakše je plakati...

Možda je pomračenje sunca krivo. Horoskop, ili neki drugi položaj planeta, ili možda položaj srca u odnosu na ove dronjave ostatke duše. Možda je zaista vrijeme za promjene. Možda je zaista vrijeme za ljeto i sunce. Možda se univerzum izvrnuo naopako, napravio neki salto pa premetio ravnotežu mojih nadanja. Možda je... Ma dođavola i sa tim "Možda". 

Grize me danima neki osjećaj u stomaku i ne umijem da objasnim odakle potiče jeza i odakle potičem ja. Ne umijem da objasnim zašto mi plešu misli kao pijani prosjaci uz drvene plotove. Ne umijem da objasnim, i voljela bih da je ovaj otisak zuba na mojoj kičmi nešto potpuno pogrešno. Možda samo san. Možda samo nešto što mi se prividilo u snovima. Možda samo neki glupi osjećaj. Možda je... Ma dođavola sa možda, zar nisam već rekla. 

Znaš, ja imam svoj svijet u koji sam se lijepo sakrila od ostatka civilizacije. I lijepo mi je u njemu. Lijepo mi je biti otkačena kad poželim, i lijepo mi je prepustiti se sebi i zagrliti se i utonuti u mrak. Lijepo mi je znati da imam onaj jedan broj koji mogu uvijek da pozovem i taj neki dom kom uvijek mogu da se vratim. Plaše me aveti koje su se izdigle i koje mi prijete, koje me na silu tjeraju da brinem - jer šta ako taj jedan dom, kakav god da je bio, šta ako se jednom rasturi, šta ako prestane da postoji. Kome ću se vratiti? Koga ću moći pozvati? Kome ću moći prosuti ove neparne klikere mojjih suza, i rastresti dušu poput vrane kose na vjetru sjevernom? Ko će popuniti tu prazninu ako se taj moj dom od marcipana bar i malo nakrnji? 

Želim vjerovati da neće biti tako, želim vjerovati da je ta moja tvrđavica prepuna dječijeg maštanja nesavladiva, želim vjerovati da su moje ruske bajke koje su me trovale kad sam bila mala, da se njihova čarolija rasula i zidovima i podovima i da joj ne može biti ništa. Jer nisam još spremna na to. Jer ne želim da me ovaj osjećaj proganja kao da sam obula pogrešne cipele za maturu. Ne želim da me grize ovo što osjećam i da sutra pogledam sebe u ogledalo i kažem sebi ono što sam drugima toliko puta "Ja sam uvijek u pravu". Ovo je jedini put kad ne želim biti u pravu. Plaši me ta moja sposobnost da prepoznam istinu, da osjetim nevolju, da osjetim ljude i što je još gore - plaši me ova jeza koja mi paradira kičmom kao da je ratno stanje. 

Možda je do pomračenja sunca. Tako jako želim vjerovati da je sunce krivo za ove horde slutnji koje su mi naselile dušu. Nisam ja spremna na to da budem u pravu. Nisam, nije još moje vrijeme, još je previše rano razmišljati o pakovanju kutija i zatvaranju vrata, i još je rano misliti o kandžama kako grabe iz dubine. 

Još sam ono isto dijete zarobljeno u šatoru ispod trpezarijskog stola sa knjigom u ruci. 

Da li ikad preživiš oluje koje mi slute na rušenje? 

Da li ikad preživiš snove koji se otrgnu poput papirnog zmaja na vjetru? 

Da li ikad posle toga možeš biti svoj? 

Kako preživiš kad sebe izgubiš? Nije da nisam, ali možda... 

Dođavola! 

Ovo jednostavno nije taj dan!

Mrak me plaši

I ponovo neki rat.

I ponovo neke bitke, i zastave,

I proračuni, nacrti i geometrija srca.

Ponovo neke aždaje i ponovo pružene ruke.

Mjesec iznad glave, i trnje ispod stopala.

Ponovo smijeh, i strah koji zvuči kao radost.

Izgubljeni ljudi i pronađeni koraci.

Ponovo neki vrtlozi i nigdje riječi da pronađem,

Da predahnem, da samo oči na trenutak sklopim,

Da se sa sobom od prije pozdravim,

Da se u dušu precrklu poljubim, i na dno položim.

Stojim ispred svojih snova,

I preplašeno gledam u njih,

I preplašeno trepćem

I grabim vazduh bez mogućnosti da udahnem,

Pa se noću zagrcnem

Kad konačno sklopim oči, bez snova.

Ne drhte mi ruke, i nije me strah drugog dlana.

Zagrljena sam,

I možda se zrak sunca izgubio pod mojim nogama,

Ali ni njega me nije strah.

Navikla i previkla na svoje dane,

I mir koji sam s toliko muke izgradila,

Uplašeno trepćem i zaćutim.

Zaćutim u minuti u kojoj mi srce preskoči

Kad čuje da još neko srce kuca tu pored.

Zaćutim i progutam strah.

Ne plašim se pokušati živjeti.

Ne plašim se ni voljeti.

Oči me plaše.

Mrak me plaši.

Mrak koji nestaje i blijedi,

I plašim se hoću li poput drevne legende na suncu izgoreti,

Svikla na tamu i noć i zvijezde.

Hoću li znati zagrliti sunce,

Hoću li umjeti disati bez ovog grcaja,

Jer još u meni čuči ona bol.

Jer ja sam svoje srce za večeru servirala,

I svojom krvlju neko ime ispisala na mariginama kože,

I ušila sam je tako dobro

Da više nikad ne izgovorim molitvu u predvečerje.

Zaćutim ponekad.

Uhvati me nedostajanje i zarije zube u krvave prste,

I oduzme mi riječi.

I zaćutim.

Zaćutim jer mi zvijezde zapnu u grlu, zadave me.

Trnje me počne golicati, i sve moje mi bude tužno.

Zaćutim i zagrlim uzdah,

I prekrijem se kožom, zaronim u sebe,

I ne znam put za nazad.

I uplaše me oči.

Uplaši me sutra.

Jer još uvijek nisam za sutra stasala.

Još uvijek mi je danas dovoljno.

Još uvijek me juče prati.

Ustanem sa pločnika i okrenem se ka suncu.

Ćutim dugo i gledam u zrake.

Ćutim i pružim ruke.

Još jedna zora u kojoj se nisam slomila.

Nenikli cvijete

Rodio se cvijet. Niotkud. Primo se korijen.

Trnje neko niklo, niotkud posađeno.

Eto tako, vrijeme ga donijelo.

Nečije suze su sigurno kanule tu i kletva se primila.

I mislili ljudi od cvijeta korov,

Pa ga još onako neniklog i nedoraslog počeli gaziti.

Mislili trnje a ono ruke bile.

Probali iščupati ga iz suve zemlje.

Otkinu mu latice, al ono opet procvjeta.

Isjeku mu trnje, i isjeku mu žile,

Al kroz koju godinu cvijet opet nikne,

Svaki put za srce veći.

Umislio cvijet da je srce,

Povjerovao ljudima, povjerovao svojima.

To ti je kao priča o ružnom pačetu,

Samo bez pačeta, bez perja, bez ljepote.

To ti je kao kad gledaš zvijezde

I misliš kako su hladne i same, a ipak - zvijezde su.

Ljudi mislili kamenje a ono temelji za bajke bili.

Osušila se zemlja,

Zapeklo srce katranom zaliveno.

Mali neparni cvijet.

Brali su ga, mislili od jednog će dva nići,

Mislili možda buket napraviti,

Vijenac za neku tršavu glavu.

Ali nije to bio maslačak.

Nije to bio cvijet za lastavice,

One iste koje su iznad prozora svile gnijezdo.

Nije to bio ničiji par.

Nosili su ga i na groblje,

Mislili ljudi tamo će mu biti ljepše,

Usamljenom među samima, među neniklim dušama,

Među hladnim zvijezdama.

A trnje je uvijek ostajalo. Trnje se rasipalo.

I svake godine na proljeće, mali nepar je ustajao.

Ponovo je cvjetao. I ponovo, ispočetka.

Dok jednog dana nije umro.

Nije nikad vjerovao da može biti

Parna latica nekog buketa na vjenčanju.

Znaš, sa njim su umrli i snovi.

Sa njim i srce se u prah pretvorilo.

I ja sam s njim u beskraj otišla.

Vidiš, nama koji smo cijeli život proveli

Tumarajući od šatora do šatora,

Od pustinje do kamenoloma,

Koji smo se toliko puta iz svog korijena rodili,

Nama nikako nije teško da budemo sami.

Mi jedino takvi i umijemo biti.

Izgubljeni u besmislu,

Zatvoreni u svoju kristalnu kuglu,

Jedini svitac na noćnom nebu.

Takvi jedino sa sobom znaju biti svoji.

Ponekad se pitam

Hoću li ikad ponovo oživjeti do života,

Ne ovo kao sad.

Hoću li znati da pružim ruku

I da ne uzmaknem kad naiđem na školjke umjesto tame.

Ponekad pomislim hoću li ikad više biti obični cvijet,

Bez boje, bez imena, bez odredišta,

Hoću li znati da pripadam ikom osim sebi,

Hoću li znati koračati uporedo sa nekim

Kome neće smetati moje trnje,

I ko u mojim očima neće vidjeti ugasle zvijezde.

Ponekad, samo ponekad poželim da naslonim glavu,

Da predahnem, da se odmorim.

Plašim se, šta ako u tom predahu izdahnem,

Ako me snaga napusti.

Probala sam biti sve onima kojim ništa nije trebalo,

I biti ništa onim koji su od mene sve tražili,

I probala sam biti predstava, i cirkus,

Al jedino dramu sam umjela da odigram,

Jedino sam na suzama umjela plesati,

I danas,

Kad sam posle svoje smrti prodisala,

Moram da crtam suze,

Da osmijehe lijepim preko trepavica.

Ne znam hoću li znati biti množina,

Hoću li znati biti ludilo kojim sam zaražena

Još od prije rođenja.

Ne znam, i plašim se saznati.

Plašim se da moj mali korov na mjestu srca prodiše, jer...

Šta ako noć još nije prošla?