U bjelini svi smo jednaki, svi smo prah postali

Dala sam otkaz.
Napustila sam siguran posao, lijepu platu, i malu kancelariju.
Dala sam otkaz stresu, i nervozi, i negativnoj energiji koja me grizla.
Otkaz neispenjim snovima, neostvarenim željama i umjetnom svjetlu.
Otkaz svakodnevnici, i strahu, i zarobljeništvu.
Otkaz šijuniranju, i zatočenim snovima u maloj staklenoj kutijici. Brižljivo čuvanim i njegovanim.
Obećala sam, tamo u bjelini, obećala sam da neću dozvoliti da mi život prođe a da ga ne osjetim.
Obećala sam da ću da zagrizem u život koliko god je moguće, da ću bar pokušati, jer ima ljudi koji mi nedostaju do bola, a koji nemaju šansu za život.
Nemam alternativu, ni novi plan. Prepuštam se u struje života, i znam, povoljan vjetar će me povesti tamo gdje je najbolje za mene. Vjerujem u to.
Jeste, zvuči kao izlizana priča nekog od ovih modernih učitelja, ali nije... Bar nije izlizana.
Jer vjerujem.
Ubila sam strah. Ubila sam ga vjerujući da život ima neki sjajan plan. Ima neku magiju.
A nije da se nisam plašila. I previše razmišljala. I brinula. Ali čemu sve to.
Bjelina me naučila.
Pokazala mi je put. Jer svi putevi ne vode u Rim. Svi vode u tu istu bjelinu jednog dana. Pitanje je samo šta želiš da pamtiš na kraju - brigu i stres, ili ljubav i osmijehe.
Ja sam odabrala ovo drugo jer dugujem toliko onima koji mi nedostaju, dugujem toliko sebi, svom srcu. Dugujem sebi da budem živa.
Najlakše je biti preplašen. Osušen. Tako živo mrtav. To je najlakše u današnjem vremenu ludila i besmisla. Na mojim mariginama čekaju me snovi. Neostavreni. Neki prerano ugašeni. Kako da ih ne zagrlim? Kao djeca koja stoje ispred izloga radnje sa omiljenim slatkišima. Ne mogu da ih se odreknem. Ne još uvijek. Još u meni ima toliko života za pokušaj, za let, pa makar se sunovratila sa sopstvenih visina.
Ne dam da mi snovi prah postanu. Ne dam da me uguše vulkani problema, da me zatrpaju pepelom, dok se i sama u prah ne pretvorim.
Skočila sam sa litice očekivanja i bacila se u more neizvjesnoti. Isplivati ili potonuti. Ustati, ili se prepustiti mraku i očaju. Dubinama straha.
Ne! Ubila sam strah!
Dala sam mu otkaz!
Šta ti čekaš?