Nije da sam neki dekorater prostora. Ne znam ja to, da uklapam kamenčiće i peruške, da biram tapete i boje onih, kako se zovu, jastučića za stolice, da bude sve u tonu. Ne znam ti ja te dekoraterske tehnike, feng šuije ili šta već. Ne ide mi. Ja ni dvije iste čarape ne umijem da obučem, a ne da biram vazne i servise. Kod mene se sve rasklapa. Nepar mi je srednje ime. Šta ću, nisam rođena za sve i svakog.
Više se bavim dekoracijom duše. Malo pospremim srce, malo počistim prašinu sa zenica da progledam nakon zimske noći. Dodam malo mirisa daljine, obavezno koje zrno soli bacim da zamiriše more. I maštam. Maštam jako. Na najjače. Osmijeh iscrtam gdje god stignem, na sve fasade i zidove, i nakrivim tamo neke zgrade stihovima, okačim najljepše snove svuda po krvtoku i od njih živim. Nije ti hljeb za mene nasušna hrana. Snovi bre! I knjige. Bez njih bih odavno bila prosjak života.
Cipele naštiklane mi više ništa ne znače. Tabani, bosi, na zemlji, na travi, u rosi, to je već nešto. I odlazak kod frizera mi je nepoznat. Kosa, raščupana, i ukrašena perjem od jastuka za snove. I ti mejkapovi, te mazalice, pokrivanje bora i pjegica, i glet masa za oči. Ne prima se to na mene. Neće koža da prihvati, pa više ličim na komičara iz neke epizodne uloge. Ja zenice sanjama osvežim, i trepavice malo suzama zalijem, a što mi usne od poljubaca zacrvene. O tome ti ja pričam. O toj umjetnosti. Kad mi zrele trešnje iza uha zarumene, i kad mi krvotok projuri poput naelektrisane prašine. I onaj osjećaj kad i zvijezde budu ljubomorne na moje zenice. To je ljepota, to je ta dekoracija koju poznajem.
I vidi, te bore ispod mojih očiju, kad se nasmijem pa mi se namreškaju kao lastavice skupljene zimi... Ne dam ih. Ne želim da ih sakrijem. Jer to su svi moji smijehovi, moje radosti, i kad sam odzvanjala sokakom, i kad sam padala na snijegu, i kad sam nizala uspjehe, i kad sam davala i pomagala, i kad sam dobila titulu tetke. Sve to sam ja. Hajde poređaj ti svoje figurice na vitirini, a ja ću moje radosti, pa da vidimo ko ima ljepšu kolekciju. Tvoje figurine će se slomiti, a meni moje niko ne može oduzeti.
Kapiraš me? To je jedini dekorativni kurs koji sam uspjela da završim. Da uredim svoj mali život velikim snovima, i da ga ispunim mirisom vječitog sanjanja. Da mi stvari ne znače ništa, a da mi ljubav znači sve. Da mi dvorac nije zanimljiv kao koliba i biblioteka. Jao kako me mašta radi ponekad, i dok ti ispijaš ko zna koje pivo u nekoj birtiji, i gledaš sve te ogoljene žene oko sebe, ja navlačim svoje debele čarape i pokrivam dušu da mi ne nazebe. Džaba ti golo tijelo kad duša ostane sakrivena, kad mi do nje ne dopireš. Svako danas zna da nađe put do svršetka, ali niko do ekstaze. Džaba ti sve te recke, i svi ti fol orgazmi kad na kraju tijelo ne znači mnogo. Pronađi dušu po svojoj mjeri, pusti jakne i haljine. To uvijek možeš da sašiješ. Duše nema kod Kineza, druže.
Zima je. U novom sam stanu. Nedekorisanom. Različiti prekrivači, jastuci za pod glavu, snovi u glavi. Hladne cipele, al tople čarape. I Mir. Okrečila sam stan u mir. U boje sopstvene duše. U ono što vjerujem da jesam.
A šta ćeš ti ove zime kad magle prigrle, i minus poludi?
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.