Ako ikad pronađem riječi...

Ako ikad pronađem drugu riječ za Voljeti, Tebi ću je napisati. Krvlju pod prozore ako treba. Jer danas, kad imam još jednu šansu u životu, šansu da te ponovo volim, riječi "Volim te" zvuče beznačajno. Zvuče obično. 

Ustajem i prilazim prozoru, uvijena u tvoje mirise koji su se raspršili svuda po sobi. Nosim izlizani džemper koji sam natopila tobom, i malo mi je da se uvijem kao gusjenica u tvoju kožu, malo mi je da te udahnem, malo mi je i u krv da te pretočim. Malo mi je da te volim. Zamislim te i preslikam te u riječi, mirišem dlanove, i zaljubljeno gledam u prolaznike. Vratim se na krevet, i dišem, obavijem se u rukave, pokrijem se preko glave i utonem u kožu. I šapnem "Volim te".

Godine su prošle između nas, propuštene, iscijepane, istrošene. Prošle su bespovratno dok smo oboje pokušavali da se utopimo u običan život, nas dvoje neobičnih ljubavnika. Nas dvoje, dijelovi jednog, uzalud potrošeni sa ko zna kojim ljudima, uzalud okrnjeni. Svih ovih godina sam pokušavala nositi cipele naopako, i gledati u leđa. Pokušavala sam ćutati, i biti nijema. I kad se život urušavao pod nogama, i kad sam više tražila put za nebo umjesto put do sebe, i kad sam bila potpuno izgubljena u ovom svijetu - ti si bio prisutan u svakoj poslednjoj misli. I kad nisam željela tvoji su dlanovi gorjeli na koži, i tvoji su prsti ponovo ispisivali tajne poruke na leđima. Ta je strast ostala zauvijek zatočena u meni, da je niko nikad više ne pronađe. Jer za to je potrebno srce, a ja ga nisam imala. Još manje drugi. Imala sam ruševine, i imala sam bezdan, i imala sam Tugu, i sve te blijede kopije sreće dok nisam odustala od traženja i prepustila se. Sebi, životu, moru. Svemu osim ljubavi. 

Ako ikad pronađem drugu riječ za Voljeti, Tebi ću je šapnuti. Vrisnuću je ako treba. Ne plašim se više. Ne plašim se biti bez tebe. Ne plašim se nedostajanja. Ali plaši me da nikad više neću biti srećna kao kad sam pored tebe, u tišini, prislonjena uz tvoje srce. Naučila sam živjeti sa sjećanjem na nas, ali ne želim živjeti tako. Naučila sam sve bez tebe, ali ne želim da mi ponovo prođu neke godine bez srca. Jer to onda nije sreća. Jer to ne bi bila ljubav. Jer to ne bi bilo ni više od ljubavi. Jer to ne bi bio smisao. 

Zaćutim. Zaćutim i poželim vrištati sve tuge koje su se desile i sve radosti koje sam pronašla, i poželim da mogu mjesec skinuti sa neba i u more ga položiti i na njemu sagraditi raj koji bi bar djelimično ličio na nas. Jer to smo mi. Jer to smo oduvijek i bili, od prvog pogleda prije deceniju, i to ćemo biti i u zadnjem treptaju. Zaćutim jer ne umijem da ti kažem koliko je mala riječ "Volim te" i koliko mi nedostaje krvi za neku novu. Zaćutim jer desio se cijeli jedan život bez tebe, i nisam sigurna da želim još jedan takav. Nisam sigurna da želim da se vratim ovde jednom a da to ne bude povratak tebi. Jer s tobom, i ja jesam. 

Ako ikad pronađem drugu riječ za Voljeti Tebi ću je obećati. U kožu je utisnuti. U tebe se okovati. Jednom, kad fotografije izblijede, i kad me sjećanje izda, želim reći da mi je malo bio ovaj život sa tobom. Želim reći da mi je malo bilo vazduha sa tobom. Da je i ljubav bila malo s tobom. Jer jeste malo. Uvijek je malo. Jednom, ako nikad ne ostanem uvijena u tvoju kožu, ako zaboravim boju tamnog meda u očima, ako budem živjela iluziju, i budem nepotpuno srećna, znaću da si ti ono što je bilo potrebno da budem živa. Jer ti si me spasio na milion načina u samo jednom zagrljaju. 

Na kraju, nama riječi nikad nisu ni bile potrebne.