Kad jednom ostavim puteve iza sebe...

Pratiti snove nije ni malo jednostavno. I pratiti srce još manje. Otkine se parče ovde, odlomiš parče onde, ostaneš nekako iskomadan i nepotpun, i kad ti snovi počnu disati za vrat ne znaš da li su to zaista tvoji snovi ili si ih samo usput negdje čuo; sapleo se možda od njih u unakrsnoj borbi između srca i razuma. A snovi su moji oduvijek bili puni soli. Nekad od suza, nekad od krvavog znoja koji bi me prelio kad bih morala da iznova i iznova pratim lepet krila na stranputicama za koje sam mislila da su pravi putevi i sigurne odluke. 

Soli mi nikad nije nedostajalo, al sreće... Sreća mi je uvijek nekako izmicala, ili se bar nakratko zameškoljila u mom naručju. Nekad nisam ni znala da je sreća, pa bih je i sama ispustila iz ruku, misleći to trnje neko niklo mi iz kože. I tako su mi nestale gdoine a da nisam ni bila živa. Ispucale su mi usne a da nisam ni ljubila. Duša se osušila i pretvorila u prah a da nikad nisam poletjela. Srce, iskomadano. Oči zamućene, ogrezle u krvi, i navikle na mrak. 

Pojele su mi godine dio mladosti bespovratno, ostale su zarobljene u nekim kancelarijskim fiokama, da se nikad ne oporavim. Navukla sam sivilo, Nammignula sebi u ogledalu i sklonila lik da sačeka neko ljepše vrijeme, da sačekam da ugledam nebo. Prihvatila sam običnost i živjela kako se i očekivalo od mene. I opet neke godine. I opet neko virjeme. 

I nekoliko bijelih vlasi kasnije, kad sam rekla da je dosta, i kad sam rekla Ne, i kad sam dala otkaz svima i svemu, tada sam izvukla sebe iz ogledala i uradila nemoguće. Izvukla sam jedan od snova iz teglice uvkoju sam ih spakovala, izvukla sam mali papirni čamac, i krenula. Odlazim. 

Vjerovala sam da će odlazak da bude jednostavan, da ću umjeti da prigrlim putokaze duše i da nikad više neću dozvoliti da moje godine prođu pored mene a da od njih ostane samo trag u nekom od dnevnika, da ne osjetim ponovo život u venama i sreću na usnama. Ne mogu da dozvolim sebi da moje oči ostanu uskraćene za svijet, i moji snovi da ostanu uskraćeni za let. Došla sam ovde odakle su svi moji putevi počinjali. Došla sam ovde da prezimim, da još jednom raskopam stare duhove, i kosti nezgrnute da izljubim, i da odem. Da zaboravim. Da ostavim stari lik iz ogledala u paket na tavan, i da odem. Da ne pamtim. 

Došla sam ovde da ponovo poljubim moj san, ali nisam ni slutila da ću i srce naći ovde. I sad opet moram da odem. Jer kad nekog voliš, daš mu slobodu da bude sve ono što želi i što jeste. I tako, za mjesec dana moji snovi će mi se okačiti o revere a onaj najdivniji moram ostaviti ovde, da ga sačuvam od oluja, da ga sačuvam od vjetrova, od soli koja se na mene nakalemila. Da ga ostavim kako kako bih mu se jednom opet vratila ako poželi. 

Gomilu papira kasnije, i uzburkanih emocija, prpremam se za naporan rad i eksploziju emocija. Pripremam se za život van granica, i van okvira ljudi koje sam sretala cijelog života. I ne plašim se. Ne plaše me kilometri, ni talasi, ni zemlje, ni ljudi. Ni zveri me ne plaše. Jer imam razlog za biti. Imam Nekog za voljeti. Bilo bi divno imati nekog za vratiti se. Ali ne plašim se. Jer moji snovi će me odvesti na pravi put, moj kompas u grudima koji je tako dugo bio disfunkcionalan sad ponovo pokazuje pravi smjer. I ne plašim se zakoračiti u svijet. 

Pratiti srce i juriti snove je jedino što je i važno. Kakav je to život koji će da stane u dvije riječi "Svejedno je", jer nije, jer važno je, jer život je i sreća je i ti si - i to je važno. Svaki trenutak, svaki udah i svaki treptaj - važno je. I kad se daješ, daji se cijeli, i kad voliš voli cijelim svojim bićem, i voli dodirima, i trepavicama, i usnama, i voli cijelim svojim postojanjem, ne samo onim među nogama, i grli ramenima, i usnama, i zapali cijeli svijet ako treba ali nikad nemoj odustati od sebe. Nikad nemoj prestati da sanjaš. Nikad nemoj prestati da se boriš za ono ti je važno, jer na kraju, kad i snovi postanu samo uspomene i kad te izda snaga i kad ti kosa bude bijela, neka te bore na tvom licu budu bore od radosti, neka ti srce bude ispunjeno svijetom i ljubavlju i neka oko tebe budu ljudi, i neka tvoje usne zaigraju od sreće kad pogledaš pored sebe onog kome si se uvijek vraćao. Budi živ, i budi srećan. To si dužan sebi! 

Ovde sam pronašla dio sebe za koji sam vjerovala da je davno postao prašina. Ovde sam oživjela. Sad opet imam nekog da volim, i kad pogledam svoj lik u ogledalu vidim sve borbe i sva odricanja, i sad znam da su me svi putevi uvijek vodili Njemu. I kad pođem, i ostavim drumove iza sebe i zaplovim okeanima, i kad budem pisala iz ko zna koje zemlje, On će biti moja zvijezda vodilja. Snovi bez ljubavi ničemu ne vrijede. 

Misli su mi uzburkane kao more, i osjećanja su mi pomiješana, ali kristalno je jasno - život pored mene neće prolaziti kao stranac, da me samo očeše po ramenu. Izvukla sam sve mrvice hrabrosti koje sam uspjela da pronađem, i napustila tu prividnu iluziju života, i zakoračila sam. I sve dok me On drži za ruku, ne plašim se. 

Šta tebe zadržava?