Nikad te više neću voljeti. Sada znam.
Obožavaću te, opsesivno i manijakalno, i bićeš uvijek smisao i radosno svitanje.
Jer voljeti te - malo je. Reći da te volim - malo je.
Obožavaću te, opsesivno i manijakalno, i bićeš uvijek smisao i radosno svitanje.
Jer voljeti te - malo je. Reći da te volim - malo je.
Život rijetko daje druge šanse, i to sam naučila na teži način. Ja sam ih davala, meni su ih uskraćivali, ali nemoj misliti da mi je žao. Žao mi je što su prošle godine bez tebe, godine bez nas, ali možda je to moralo tako. Možda smo oboje trebali da prokockamo ponešto da bi shvatili da se ljubav u svom najčistokrvnijem obliku samo jednom dešava. Možda je trebalo da izdahnemo da bi opet mogli da dišemo. Možda je trebalo da se slomimo da bi se zajedno sastavili. Možda je cijeli život malo za nas. Meni bi sigurno bilo.
Nikad pored tebe nije bilo lako disati. Možda nikad neće ni biti. Ali bilo te je tako lako voljeti. Tako jednostavno. Kao da ništa na svijetu nije prirodnije od moje ljubavi prema tebi. Znala sam da je taj osmijeh zamrznut na fotografijama bio nešto što se nikad više neće ponoviti. I nikad nije. A evo me sad, dok se pospano gledam u ogledalo, sa raščupanim krajevima dronjave kose, smijem se još luđe nego tada. Jer život ne daje druge šanse. Mi smo našu stvorili sami. Pitam se samo šta ćemo uraditi sa njom? Predati je iluzijama, zaboravu, ili je pustiti da protrči pored nas kao da je nikad nismo ni imali. Da ostanu opet samo neke uspomene za koje ću se grčevito držati kao na rubu provalije, da ne skliznem u ono crnilo koje me tako dugo nagrizalo; kojem sam se predala bez imalo borbe za dan.
Sad kad su od prošlosti ostale hartije, zapisi po nekim dnevnicima, i izritana sjećanja, i kad je bol konačno utihnula, sad shvatam - nikad te više neću voljeti. Možda nikad neću moći da ti objasnim ovo osjećanje i nikad neću moći da ti ispričam bajku o nedostajanju, i svim smrtima koje su me ubijale u ovom vremenu između Nas. Možda ti nikad neću umjeti objasniti kako zvuči kidanje lanaca i kakvog su ukusa bili zidovi u koje sam se sakrila od svijeta. Ni kako je bilo kad sam bila bez doma, bez srca, i kako me ratište sopstvene duše zamalo progutalo. I kako je zvučao pad i kako sam iz kostiju krvarila kad sam se raspala na skvašenoj zemlji.
Pokušala sam živjeti, jesam. Znaš da jesam. Voljela sam te, ali ukopala sam taj osjećaj duboko ispod stopala i posadila najgore trnje tuđih dlanova. I probala sam te iskidati, i ćutala sam, i bila daleka i mrtva poput zvijezda repatica. I probala sam, i uvijek sam ti se vraćala kao tihi ubica. Nijemo prolazila ispod prozora i nijemo lutala obalom mora znajući da su tvoji tragovi tu ostali. I živjela sam bez tebe kao bez sebe što sam bila. Dok nisi prestao da boliš. Dok nisi prestao da budeš kamen u mojim cipelama, i dok nisu vene zarasle od ugriza. I opet sam se vraćala. Postoje u nama neke tame kojim nekad nećemo moći odoljeti. Ti si moj mrak. I moja zora.
Svanuće jutro kojeg se plašim, sad kad sam dom pronašla. Svanuće i znam, živjeću opet posle tebe. Nas nikad neće nestati. Neću te nikad više voljeti. Obožavaću te sa nekog kraja svijeta, i živjeću za snove, i vrijeme će proći pored nas i osmijeha neće biti. Skupljaću školjke da ti ih poklonim, i tražiću zvijezde za tvoje oči, i kriti te ispod kože. Ako se ikad vratim posle tog jutra, vratila bih se nama. Jer znaš, cijeli svijet ne može imati ono što ti imaš na dlanu. A tu sam pronašla dom. U tebi sam pronašla izgubljeni mir. Možda će život bez nas imati smisla, možda pronađem gnijezdo bez krova, ili krov bez zida, možda negdje u svijetu još mogu biti srećna. Možda i ti bez mene možeš biti živ. Ipak, sigruna sam, nikad te više neću samo voljeti!
Sigruna sam, i posle stotina godina i ko zna koliko života, ti ćeš biti poslednja misao u noći, i prvi udah u zori. Sigurna sam da si i unazad ko zna koliko smrti bio zadnji udah života. I ako te promašim opet u ovom, srešću te i tražiću te kroz sve naredne ere čovječanstva jer uvijek ćeš biti Ljubav Mog Života. Trebalo je da prođe vječnost bez nas, da bih shvatila da si ti onaj Jednom u Životu trenutak. Onaj zbog kog se svaki put rađam, nadajući se, vjerujući da će postati više od trentuka. Više od ljubavi. Više od života i smrti.
Jer, više te nikad neću voljeti. Disaću te, živjeću te. Obožavaću te! Jer voljeti je tako mala riječ za nas.
Sad kad su od prošlosti ostale hartije, zapisi po nekim dnevnicima, i izritana sjećanja, i kad je bol konačno utihnula, sad shvatam - nikad te više neću voljeti. Možda nikad neću moći da ti objasnim ovo osjećanje i nikad neću moći da ti ispričam bajku o nedostajanju, i svim smrtima koje su me ubijale u ovom vremenu između Nas. Možda ti nikad neću umjeti objasniti kako zvuči kidanje lanaca i kakvog su ukusa bili zidovi u koje sam se sakrila od svijeta. Ni kako je bilo kad sam bila bez doma, bez srca, i kako me ratište sopstvene duše zamalo progutalo. I kako je zvučao pad i kako sam iz kostiju krvarila kad sam se raspala na skvašenoj zemlji.
Pokušala sam živjeti, jesam. Znaš da jesam. Voljela sam te, ali ukopala sam taj osjećaj duboko ispod stopala i posadila najgore trnje tuđih dlanova. I probala sam te iskidati, i ćutala sam, i bila daleka i mrtva poput zvijezda repatica. I probala sam, i uvijek sam ti se vraćala kao tihi ubica. Nijemo prolazila ispod prozora i nijemo lutala obalom mora znajući da su tvoji tragovi tu ostali. I živjela sam bez tebe kao bez sebe što sam bila. Dok nisi prestao da boliš. Dok nisi prestao da budeš kamen u mojim cipelama, i dok nisu vene zarasle od ugriza. I opet sam se vraćala. Postoje u nama neke tame kojim nekad nećemo moći odoljeti. Ti si moj mrak. I moja zora.
Svanuće jutro kojeg se plašim, sad kad sam dom pronašla. Svanuće i znam, živjeću opet posle tebe. Nas nikad neće nestati. Neću te nikad više voljeti. Obožavaću te sa nekog kraja svijeta, i živjeću za snove, i vrijeme će proći pored nas i osmijeha neće biti. Skupljaću školjke da ti ih poklonim, i tražiću zvijezde za tvoje oči, i kriti te ispod kože. Ako se ikad vratim posle tog jutra, vratila bih se nama. Jer znaš, cijeli svijet ne može imati ono što ti imaš na dlanu. A tu sam pronašla dom. U tebi sam pronašla izgubljeni mir. Možda će život bez nas imati smisla, možda pronađem gnijezdo bez krova, ili krov bez zida, možda negdje u svijetu još mogu biti srećna. Možda i ti bez mene možeš biti živ. Ipak, sigruna sam, nikad te više neću samo voljeti!
Sigruna sam, i posle stotina godina i ko zna koliko života, ti ćeš biti poslednja misao u noći, i prvi udah u zori. Sigurna sam da si i unazad ko zna koliko smrti bio zadnji udah života. I ako te promašim opet u ovom, srešću te i tražiću te kroz sve naredne ere čovječanstva jer uvijek ćeš biti Ljubav Mog Života. Trebalo je da prođe vječnost bez nas, da bih shvatila da si ti onaj Jednom u Životu trenutak. Onaj zbog kog se svaki put rađam, nadajući se, vjerujući da će postati više od trentuka. Više od ljubavi. Više od života i smrti.
Jer, više te nikad neću voljeti. Disaću te, živjeću te. Obožavaću te! Jer voljeti je tako mala riječ za nas.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.