Nedostaješ mi.
Ponekad izbezumljeno i očajnički
Ležim u košulji od mraka
Pokušavajući da te prizovem u snove.
Nekad uspjem al poželim da nisam
Jer onda mi tuga zarije zube u vrat i krv poteče.
Krv koja vrišti za tobom.
Zatamne mi zenice i u svakom treptaju te osjetim.
Dozivam te.
Kroz mrak odzvanja tvoje ime
Kao neumoljiva oluja kroz koju prolazim svakog dana
Ovako udaljen od tebe stotinu miliona godina.
Poželim da odustanem
Od ovog besmislenog traženja zvijezda iza sebe,
Poželim da ponovo jednu bar zoru dočekam
Usnuo pored tebe,
Kao da nikad nisam slušao u snu kako dišeš.
Poželim svakog dana da posustanem,
Al iz vena mi izrone tvoje oči
I novi talas snage me prelije,
I nekako isplivam držeći se za usnuli mjesečev zrak.
Koliko je samo prošlo otkako nisam mjesec vidio?
Koliko već otkako nisam udahnuo?
Znaš ljubavi moja,
Ovde i zidovi imaju trnje
I ljudi su oholi i grizu,
A moje pjesničko srce je jedva oživjelo
Pod tvojim trepavicama.
Da me samo nisi tako voljela
Mogao sam ostati kamen
I mogao sam ovaj život živjeti
Kao da nije ništa drugo do puko postojanje
I robovanje u galiji od prije neki vijek.
Da samo nisam poželio snove s tobom
I da mi na usnama nisu počela da se nižu
Imena neke zamišljene djece koja na nas čekaju.
Da samo nisam počeo da živim tebe
Mogao sam ostati ona pustinja
Kojoj je svejedno kako se zove dan
U kom nema sunca i tijelo u kom nema srca.
Zaplačem ponekad ljubavi.
Kao sad.
Samo pustim da teku suze
Kao da je to potpuno prirodna bol.
Kao da je to samo od nedostajanja.
Nije od straha.
Od strepnje.
Pustim ih kao gladne pse
Jer nedostajanje me peče svud po tijelu
I nisam siguran da znam kako da se odbranim.
Jer toliko te volim da me to ponekad plaši
I zagrebem kožu da te nađem.
A htio sam samo još jednom da te vidim
Prije nego odem da umrem u ovom svijetu.
Samo još jednom da te zagrlim
Prije nego sebe osudim na život bez života.
I evo me sad, na sopstvenom odsluženju,
Potpuno i šizofrenično zaljubljen u tebe
Dok zvijezdama šapućem ludosti
I prepričavam naše noći.
Izgleda da si za život samo trebala ti
Kao tajna formula srećnih krajeva.
Ponekad, prije nego utonem u san,
Osjetim ti ruku na stomaku,
I zagolicaš me ispod kože.
Pogledam ispod jastuka da vidim šta me žulja,
I jedino što čujem je tvoj zagrljaj.
Stavim ruku na grudi i ne čujem srce.
Koliko je prošlo otkad sam ga čuo zadnji put da kuca?
Ovde ljubavi,
ovde opet ratujem sa sobom.
Jak sam zbog tebe,
Jer znam da vjeruješ u ovo moje iskomadano srce.
Odzvanja mi tvoj glas u glavi kao eho prohujalih snova
I ponovo se sastavljam iz djelića u kojim sam se rasuo.
Ne želim da mi ikad više nedostaješ
Ovako tupo i otežalo kao ovih ukletih dana
Dok se jurim sa sopstvenim avetima.
Ne želim da ikad više uzdahe rasipam za nama
Kao što to radim ovih dana
Dok pišem neka pisma uz Bajagu i Balaševića.
I onda šapnem da te volim,
Da te živim,
Da nas dišem...
Kao kad snijeg zatreperi pod prstima,
I oćutim vrisak.
Mila moja...
Izvučem ponekad tvoje poljupce
Koje sam natrpao u džepove
Kao dijete kad punu šaku bombona zavuče u džep.
Izvučem ih iz najdubljih sjećanja
I pitam se da li ću morati još jedan život
Bez tebe da potrošim kad se jednom vratim.
Sjećaš se - rekao sam ti
Sve ove godine tražio sam nešto
Da popuni prazninu koja je ostala posle nas
Onih godina kad nismo znali šta ljubav jeste a patnja nije.
I kad je ličilo na sreću
I kad je bila sreća,
Uvijek je nešto nedostajalo.
One noći dok je snijeg padao,
I dok me tvoja bijela košulja grlila
Prvi put posle toliko godina izgnanstva - znao sam.
Uvijek si ti nedostajala.
Uvijek smo mi falili.
