Šetam se
poljem makova sopstvenih snova i gledam u bijelo nebo, poput mlijeka
rasutog. Bezbojnog. Ni mraka, ni zvijezda, ni mjeseca. Prazno nebo, poput
ogledala za moju dušu. Rusija će me progoniti kao gladna zvijer divljač. U njoj
sam otkrila prazninu i sopstvene pukotine. Koliko ti treba da prezdraviš
životne udarce kad svi zidovi oko tebe naprsnu i prijete da se survaju preko
tvojih snova?
Osjećam da me ovo putovanje mijenja. Osjećam da u meni
cvjeta trnje neniklo. Raste u meni cijeli svijet zaražen ludilom i beskrajnim
lutanjem. Vjetrovi me miluju i uspavanke nema. Ostavila sam kući veliku ljubav
i ostavila sam sve što sam poznavala, a nisam imala, i sve snove koje sam
mislila da sam sanjala. Ostavila sam groblje i zaklane snove i ostavila sam
svoje srce tamo negdje u travi, raskomadano i oplakano toliko puta. Jesam li
tog dana zaista i sama umrla? Jesam li tada prestala da vjerujem u jutra? Jesam
li tada zaista i sama postala zvijer?
Otkrila sam komadiće radosti ovde. Otkrila sam plave
zvijezde i tamne puteve do osmijeha. Navikla na ćutanja i tišinu otkrila sam
eho koji je ostao od nekadašnjih otkucaja. Spakovala sam nostalgiju i
nedostajanje i uronila ih u mrak kojeg ovde nema. Ne bih mogla da preživim ovde
niti jedan dan ako bi me nedostajanje grizlo kao prvih dana. Morala sam da
oćutim jer su mi samo tišine stizale. Zagrlila sam mrak koji je ostao u meni i
sliku mjeseca u očima. Zarazilo me ludilo i bijele noći i u stranim ulicama sam
otkrila svoje nmadske tragove. A nisam mislila da ću ikad više disati slobodno.
Postoji toliko toga što još nisam stigla u životu. Nisam
stigla da se držim za ruke, da šetam zagrljena po plaži u neki smiraj sunca i
da se jurim po talasima. Nisam nikad naučila da vozim bicikl, nisam obišla Rim,
ni Škotsku, nisam nikad probala papaju, i možda zvuči sulud ali još niko nije
uspio da shvati mje ludilo , nemire i tišine. Možda sam i ja kriva jer nikom
nisam dušu otvorila onako kako sam željela. Uvijek su me sputavale tmine i
strahovi. Posmatram sebe u ogledalu i iza trepavica ne vidim ništa. U cijelom ovom
ludilo strahovi su se negdje preplašili i ostala je golotinja u meni. Da li bi
mogla da otvorim grudi i ponovo posadim srce? Da li ikad možeš biti isti kad se
toliko puta prekrojiš?
Ostaćeš jednom nasukan na hridi svojih nemira. Možda kao i
ja kreneš u potragu za snovima. Možda pronađeš nemani. Možda zvijezde izgubiš.
Možda te razočaraju ljudi. Možda se pronađeš u sebi. Možda svijet postane tek
mali kamenčić u tvom džepu. Ovdje gdje sam svoju dušu pronašla, ovde je sve
moguće. Zauvijek će u meni ostati vrisak onog dana kad sa srce ubila. Još
uvijek svakog dana u sebi vrištim pred snove. Ostao je eho a ovde sam otkrila i
nadu da možda jednom opet srce novo pronađem. Do tada ću nositi ovo papirno u
džepu sakoa. Do tada ću čuvati ove zvijezde i krišku mjeseca u šeširu.
Ali znaš, mislim da i papirno srce može da voli, jer uvijek
voliš cijelim bićem, ne samo jednim dijelom tijela.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.