Neke tišine najsnažnije odzvanjaju u meni...

Iskrala sam se ponovo, trudeći se da ne poremetim tišinu u tom malom postoru u kom je vazduh mirisao na nas, na ljubav, na želju. Na zagrljaj snažniji od svega a opet nedovoljan da zaustavi vrijeme koje vodi rat protiv nas. Iskrala sam se, poljubiviši to mjesto na vratu na kom je donedavno počivala moja glava slušajući snove koji su opsjedali tog Čovjeka koji mi je promijenio život. Čula sam šapat i one riječi, riječi od kojih mi se zaledila krv u žilama. Možda sam sanjala, možda i nisam razumjela. Bio je to šapat koji se čuo glasnije od svih mojih oluja. 

Jer ne bih izašla iz tog kreveta da su bile glasnije. Ostala bih tu privijena uz jarbol svoje ljubavi, uz kožu koja mi je mirisala umjesto proljeća. Ne bih izašla da je samo malo snažnije me stegnuo uz sebe dok je izgovorio da me voli. Ali opet, možda mi se samo učinilo. Možda sam bila pijana od njegove toplote, od njegovih snova, od gladi za njim. Proganjaće me i ta tišina, i taj dodir na licu, i prigušeni vriskovi, i glad. Proganjaće me sputane riiječi koje sam gutala da ih ne izgovorim naglas. Koliko sam samo puta na koži mu napisala da ga volim, koliko sam samo noći provela budna šapćući mu tajne i otvarajući srce dok je sanjao, znajući da samo tako imam hrabrosti da mu kažem da sam umorna od borbe, da sam se predala. Da bih sve dala samo da zaustavim vrijeme i zamrznem ga u njegovom zagrljaju. Da tu ostanem. Da pronađem dom. 

A vjerovala sam da sam sve već vidjela. Da sam skrojila želje, ispisala bajku i da mogu da se skrasim negdje. Vjerovala sam da znam šta želim. Sve dok mi nije dodirnuo dlan, i pogledao me kroz zenice do srži bića gdje sam sjedila u mraku skupljenih koljena i plašila se svijeta. Vidio me. Uplašila sam se ali sam bila nemoćna da se odbranim. 

Život je bio divan prema meni. Imala sam milion brodoloma i padova u kojima sam odrasla do djeteta i u kojima sam izrasla u ženu koja je nesalomiva. 

Život je bio divan prema meni. Imala sam velike ljubavi i krahove, i divne muškarce u životu. Kajanja i radosti. Osjetila sam toliko toga u ovom kratkom bivstvovanju na planeti da sam čvrsto vjerovala da znam šta želim, da znam šta je sreća. 

Dok mi On nije pokazao zvijezde u očima i sreću u dlanovima. 

Dok mi nije spustio sreću na usne i utisnuo je duboko u moju kožu. 

Mislila sam da su me vjetrovi lutanja napustili, da je vrjeme da odrastem. A On mi je pokazao dugu i svijet, i rekao da su sve zvijezde stvorene da nas vode ka sreći. I da je to jedini put koji je važan. Volio me očima i osmijehom, na neiskazani način mi je prosuo zvijezde po koži i istetovirao osmijeh za sutra. Kad jednom se dlanovi razdvoje i kad ostanem uplakana na nekom doku. Znam da će se mrak tada ponovo privući mojim leđima spreman da me zagrli umjesto njega, ali neću se predati. Neću odustati od snova. Neću odustati od svojih želja, od onog što sam pronašla dok sam se ogledala u njegovim očima. Ne znam da li ću ikad više sresti nekog poput njega. Ne znam ni da li ću njega sresti ponovo, ali u meni će zauvijek odzvanjati tišina jutra u kojoj sam halucinrala najljepše riječi. Jer neke tišine odjeknu jače od bilo koje oluje.