Već dugo se u meni roje misli kao gnijezdo poludjelih stršljenova koji jedva čekaju da napadnu, da ih pustim na slobodu. Možda je i to što mi V nedostaje i ta ljubav me nagriza, razara mi vene. Još jedna ljubav. Još jednom sam upala u ludilo. Hoću li se i ovaj put strmoglaviti u tom zanosnom letu koji plešem kao hipnotisani derviš? Pa ako... Neće mi nikad biti žao što sam se davala svakim atomom sebe. Koliko je ko umio toliko me i volio. A bila sam voljena možda kao malo koja žena na ovom Balkanu. Jer voljela sam i ja. Jesam. To što neke ljubavi nisu trajale ne znači da nisu bile prave. Jesu. Bile su prave u pravo vrijeme. Jedna će možda samo trajati duže nego ostale. Tu malu dužinu srca koliko traje život. Ali nek mi oproste svi budući, još uvijek ih sve volim na sebi svojstven način.
Jednog od ovih dana nedostajanje će me nagristi kao prezrelo voće i ostaće od mene samo trag. Svijet se pretvorio u nemilosrdnu vučju jazbinu i u njoj sam uspjela da pronađem taj jedan komadić ljubavi, jedan osmijeh i zagrljaj, snažniji od svega. Taj zagrljaj koji me hranio, u kom sam bila sigurna. Pronašla sam tog čovjeka koji je možda samo san. Halucinacija zatvorenika željnog da potrči i vrišti. Halucinacija srca. U tom zagrljaju bih mogla da izdahnem.
Život je oduvijek bio zamršeno klupko stranputica i usputnih oaza. Oduvijek sam tražila utočište koje bi se pod najmanjim vjetrom raspalo i prah bi se razvejao na sve strane svijeta osim na moju. Nisam umjela da vjerujem. Ne znam da li umijem i sad. Ne znam da li sad smijem. Udišem miris zemlje, neba i slobode, zamišljam neke iluzije i na sami otkucaj srca zadrhtim. Preplašim se. Svaki put kad je to srce kucalo, bilo je uništeno do istrebljenja. Svaki put je bilo razorena zemlja mojih nemira. Svaki put sam ostajala ranjena na gubilištu, zamrljana sopstvenim usnama i ugašenih suza. Nije mi strano ratište.
Naučila sam toliko toga u ovom nepomičnom mučilištu. Ugušla sam iluzije jastukom. Vjerovala sam da sam otišla da pobjegnem od još jednog gubilišta. Previše je oluja u meni bjesnilo i kačila sam želje kao ukrase na jelku, kačila sam ih oko vrata, posebno one neostvarene. Vukle su me. Gušile me. Svijet je ovaj varljiva kolijevka nespokoja. Ljudi su zaboravili biti ljudi. Valjda je prevladao životinjski nagon. Valjda je želja za opstankom. Neznanje. Nemanje ljubavi. Nešto... čemu ja nikako da se priklonim. I pobjegla sam. Od suza, od sjećanja, od mirisa. Pobjegla sam da se pronađem a evo me opet potpuno izgubljena i zaljubljena do iznemoglosti. I opet me čeka ista detonacija nakon koje će samo ljepša pustinja ostati. Pustinja bez ljudi. Samo srce nek mi cijelo ostane.
U meni čuče neke ptice promrzle na ovom mjestu u koje sam svratila da predahnem. Kao smrznuti vrapci, narogušeni čekaju svoje proljeće, svoju slobodu da opet zaklepeće krilima iznad njihovih glava. Čekaju tu kao olovni vojnici. Čekaju da i ja poletim zajedno sa njima u neko svoje novo proljeće jer nisu ove zime za mene. Godišnja doba mogu da podnesem ali ovu zimu u ljudima ne mogu. Ona mi smeta. Trnu mi prsti na nogama od nje, ne mogu da se prilagodim jer na meni je osmijeh trajno ucrtan i moje su ruke ostale raširene u neki od zagrljaja. Ne umijem ja da me nema.
Već dugo ćutim i trpam riječi u dno srca kao nepotrebne komade odjeće koji su mi tijesni. Slažem osjećaje ali svaka kutija ima granicu za snove. Dovraga, možda mi samo V nedostaje. možda mi nedostaje ono što ja jesam. Možda mi svi sebi nedostajemo, zalutali u izmaglici preživljavanja. Ne vidimo put koji vodi do sebe jer previše smo zauzeti drugim ljudima. Tuđim životima. Jer plašimo se svog. Zato mi danas mnogo toga nedostaje. Svega mi je malo, a opet najviše vremena provodim sa sobom jer ovde gdje sam zalutala u predahu više nema ničeg. Ni razgovora, ni uzdaha, ni predaha. Znala sam da će neka pustinja da se rodi.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.