Napravila
sam mnogo izbora u žvotu. Bili su moji. Mnoge od njih sam napravila hladne
glave, neke u šoku, mnogi su bili stranputice ali jebi ga, nisam znala bolje.
Bili su to moji izbori i danas ih nosim na reveru kao položene ispite u
životnoj školi. Jer jesu bili ispiti. Naučili su me, izgradili su me i od mene
napravili to što jesam danas. Ali opet, bili su to moji izbori.
Nikad nisam
očekivala od okoline podršku niti odobrenje. Nisam očekivala to ni od familije,
ni od komšiluka. Prijatelja ionako imam dovoljno da stanu svi na par pozivnica
za rođendan. Prijatelji su nekako uvijek poštovali moje izbore. Možda se nisu
slagali sa njima, možda ih nisu podržavali, ali su ih bar poštovali, što se ne
može reći za gore navedene. Iskreno, gotovo uvijek su drugi „znali“ šta je
bolje za mene. Ili su bar mislili da znaju. Nije da sam marila. Nije da mi je
bilo važno. Ja sam ta koja je snosila posledice i obično sam u tim trenucima
bila uvijek sama. Znaš – posijala si pa sad kusaj. Svi su htjeli učestvovati u
sjetvi, ali kad je kusanje dolazilo na red – niko nije bio gladan.
No nekako, u
poslednje vrijeme, poseban broj i sorta ljudi ima svoje mišljenje o mojim
izborima. Mišljenje koje pokušavaju da mi nametnu, da mi ga prodaju kao „spasenje“,
kao da sam zalutalo jagnje koje će svakog trena pojesti vuk ako ih ne poslušam.
I zvučalo je to obično ovako:
A zašto si
dala otkaz na poslu koji je izuzetno plaćen za naše prostore? Mogla si lijepo
da uzmeš stambeni kredit (čitaj „da staviš omču sebi oko vrata i otplaćuješ
doživotno kredit kreditom“), kupiš sebi nešto, imala si penzijsko i
zdravstveno, staž i sve te ostale mantrake...
A zašto ideš
da radiš na brodu, pa ti nisi normalna! Pa neko ti može tamo nešto podvaliti,
drogirati te, prodati te ili šta već ja znam. Ideš da se smucaš po bijelom
svijetu (čitaj „a gdje ćeš tamo kad je ovde na našoj livadi sigurnije, poslušaj
mene pametnog, nije svijet ništa naročito“ a pogledaš mu u pasoš on ni do
granice sa komšijskom baštom nije došao).
Ma kako
možeš biti vegan, šta ti jedeš uopšte (moja omiljena osuda), razboljećeš se,
nije ti to zdravo.
A jel, zbog
čega ti pišeš to nešto tamo na blogu? Imaš li kakve koristi, može li se šta
zaraditi?
A kako to da
se još nisi udala, pa imaš koliko...? Trideset tri (u ovom stadijumu ljudi su
obično šokirani više nego skokom cijena goriva)? Pa imaš još samo par dobrih
godina (čitaj „plodnih jajnih ćelija“).
Nekako,
dosadilo mi je zaista da svi imaju mišljenje o mom veganstvu, razloge za biti
protiv toga. Svi imaju svoje mišljenje o mom pisanju i samačkom životu. O itekako,
imali su oni svi mišljenje i o mojim mačkama, no eto sad su s mački prešli na
biblioteku koju strpljivo upotpunjujem novim izdanjima („Šta će ti tolike
knjige, ko to još danas čita“). Dosta mi je tih „intelektulaca“ koji imaju
mišljenje o svemu i svačemu i svakome. Sjašite bre više!
Moji su
izbori samo moji i ja živim sa njima. Ne miješam se u tuđe, ne zato jer ne
želim pomoći, već zato jer mi nije tu mjesto. Da, imam savršeno rame za
plakanje, umijem slušati sve jadikovke a da ne kažem ni jednu riječ, ne zato
jer nemam šta reći (o imala bih itekako), već prosto – sposobni smo svi
donositi odluke i kreirati svoje živote. Moja odluka da budem vegan je nešto
što je moje tijelo tražilo od mene, nešto čemu je moja duša težila, i srećna
sam što sam napravila taj izbor prije skoro pet godina. Moje pisanje je nešto
što je moja duša željela, nešto za čim je srce vapilo jer nije imalo drugi
način da kaže ono što osjeća. Mnei nikad pisanje nije bilo povezano sa džepom. Riječi
dolaze is srca, nikako iz džepa.
I sad, dok
kucam ove redove, izrevoltirana mišljenjima svih onih ljudi koji nisu bili uz
mene kad sam donosila najteže odluke svog života, osjećam se kao da stojim na
vrhu planine i iz mene se urlik otima. Ma nosite se sa svojim mišljenjima i
ubjeđivanjem kako ja griješim, kako moji koraci vode unazad, kako će meni nebo
na glavu da padne. Dosta mi je tih ljudi koji žele najbolje za mene a sebi ne
znaju da srede život. Znaš, moji izbori su od mene napravili ovo što jesam. Činjenica
da nikad nisam birala lake puteve me naučila da sve ono što drugi vide kao gubitak
– ja vidim kao dobitnu kombinaciju. Jer iz mog života odlazi sve ono što nije
za mene najbolje, otvaraju se prostori za nove ljude, za nova mjesta, za nove
izbore. I biće opet samo moji. Mene će da tetoviraju ispod kože, ali živjeću u
skladu sa svojom dušom. Ne želim biti brend, ne želim biti savršena, ne želim
imati predivan Instagram feed i ne želim biti obično lice sa naslovnice.
Ja sam
oduvijek bila više duša nego čovjek i više čovjek nego žena, otvorena za ljude
koji znaju obijati brave srca i preskakati ograde oko tajnih gazova ličnosti. Bila
sam uvijek dlanova okrenutih ka nebu. Možda sam se nekad u određenim trenucima
stidjela svojih izbora, možda sam se i kajala, ali naučila sam da ih gledam
kroz prizmu mogućnosti i danas, u svojim zrelim tridesetim znam da su moji
izbori bili ono što je bilo najbolje za mene.
Tako sam
rasla, tako sam disala, tako sam danas ovo što jesam – stijena i žena u isto
vrijeme, sa svijetom u srcu, i neopisivom količinom ljubavi u sebi. A šta si ti
osim mišljenja?
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.