Koliko je već prošlo otkako sam došla u ovo trnjem ogrnuto gnijezdo?
Koliko je već prošlo otkako su mi snove izvadili iz utrobe i od njih napravili gozbu za sopsvene aveti?
Koliko je prošlo otkako ne osjećam pripadanje, nostalgiju, neodstajuće dijelove neke izmišljene slagalice koju sam usnila dok sam još bila dijete željno porodice? Ne znam ni sama.
Znam samo da sam iz korova rođena iako mi kažu da sam bila planirano dijete nepostojeće ljubavi.
Znam samo da tamo u svijetu, oko mene, u komšiluku, ima hiljade ovakvih kao ja, ćute i sanjaju drugačije snove.
Ja sam prestala da sanjam. Ja sam počela da ih živim.
Iskoračila sam iz odavno iz sopstvene uloge.
Vjerovala sam da će moje odlične ocjene, pohvale, uspjesi i diplome da mi donesu ono što su mi roditelji (ili bar jedan od njih) obećavali - život koji su oni željeli za mene.
Život koji oni nisu imali hrabrosti da zgrabe. Bilo ih je sramota. Bilo je neprimjereno biti srećan i štrčati.
Vjerovala sam im, iako nisam željela te snove koje su mi poturali pod jastuke kao lažnu uspavanku.
Vjerovala sam im, jer kako možeš da ne vjeruješ onom kom si ispod srca iskočio?
Vjerovala sam. A onda...
Čuvam par fotografija koje nisu montirane u softveru, osim u srcu.
Čuvam ih kao najveću dragocjenost koju imam.
Kao jedinu uspomenu da sam imala djetinjstvo u pokušaju. Da smo bili ono što sam ja željela.
Ne sjećam se kako su nastale. Ali postoje, kao dokaz da sam imala san. San koji se počeo raspadati još prije nego sam sastavila sve djeliće.
Nisam ja bila za te savršene uloge za koje su mi pisali scenario i pokušavali me naučiti svakodnevnici.
Plašili su me se.
Plašili su se moje slobode, moje mašte, moje neodrasle ličnosti djeteta koje se negde posjeklo na stranicu knjige, zarazilo se slovima i odlučilo da ne sanja monohromne snove.
Plašili su se mog jezika koji je uvijek bio duži od mojih koraka i koji nije trpio tuđe riječi koje su uporno pokušavali da mi spuste niz grlo do glasnih žica.
Nisam ja mogla izgovarati bajalice i unaprijed naučene uspavanke.
Plašili su me se kao da sam zaražena djetinjstvom od kojeg su svi oni ozdravili preko noći.
Plašila sam se i ja njih jer na mene se nisu primile dresure i kroćenja.
Bila sam jedna od onih zvijeri koje ne možeš vezati lancima i naučiti trikovima da bi zadovoljila hipnotisanu masu posmatrača iz komšiluka. Nisam bila.
Ne znam kad se desilo da su počeli kidati nevidljive niti koje su me vezale za njih, osim prezimena i nekog hemijskog lanca nasledstva koje nije imalo nikakve veze sa njima.
Nisam nasledila ništa od porodične istorije.
Pokušala sam da otvorim srce.
Da im slijepima pokažem put do sebe, do bezgranične ljubavi kojom sam ih htjela obasuti ne iz obaveze što su moji, već zato jer im je potrebno da ih neko voli.
Htjela sam im pokazati šta je ljubav, pokazati im kako su pogriješili što su bili kopije društva.
Htjela sam ih voljeti i takve, polovične, okrnjene, onakve kakva sam i ja bila dok sam preživljavala među njhovim trnjem.
Htjela sam, ali nisu mi dali.
Sjekli su moje riječi, šamarali moju ljubav, nadvikivali su sve moje šapate i plašili su se moje drugačije stvarnosti kao da sam halucinacija njihovih davno umrlih snova.
Bježali su da ih ne zarazim svojom hrabrošću, svojom ljubavi.
Ne znam kad sam navikla biti bez njih.
Ne znam kad su prestali da bole, da nedostaju.
Ne znam kad su prestali biti potrebni. Pitam se, da li su ikad i bili?
I dalje sam stranac među ljudima koji su nekad bili moji. Otuđena.
Srećna sam i znam da ih sada i to plaši.
Jer, kako se usuđujem biti srećna kad su svi oni pritinsuti problemima, preživljavanjem, borbama protiv sebe i svojih davno umrlih želja?
Ne pričamo više jer shvatila sam da sve što sam ikad rekla ostalo je da leži na prašnjavoj polici, među keramičkim figuricama i kristalnim čašama za specijalnu priliku.
Ne pričamo više jer sve što sam ikad rekla bila je ljubav koju su udavili u čaši očaja uz jutarnju kafu.
Ne pričamo više jer nisu uspjeli da me hipnotišu običnošću, i sve što kažem je odjek njihovih želja koje su davno prestali da žele.
Ne pričamo jer još uvijek nisu naučili da su ruke za grljenje, da je gnijezdo za ljubav a ne za trnje, jer još nisu shvatili da postojim.
Ja sam im samo podsjetnik da su ubili svoje snove, da su odrasli, da sam se usudila biti drugačija i srećna, zarobljena među stranicama neke bajke koju sam davno pročitala.
Podjsetnik da oni nisu uspjeli da od mene naprave žrtvu. Da nisu uspjeli da me natjeraju da ćutim.
Sve sam probala. Pokušavala sam trideset godina.
Umorila sam se.
Umorila sam se od pokušaja da se uklopim u slagalicu snova koja ne postoji.
Umorila sam se od pokušaja da pripadam, da otvoreno tražim ljubav, od pokušaja da je pružim a da je ne zgužvaju kao jučerašnje novine sa lošim vijestima na naslovnoj strani.
Boljelo je. Ne znam kad je prestalo.
Možda kad su me predali dželatu u ruke, da pokušaju hiruškim putem odstraniti sreću iz mene.
Kad su me pustili tako iskasapljenu da odem i da se noćima budim u košmarima i sa vriskom na usnama a da me nikad više nisu pitali kako sam.
Možda kad sam molila da me ne rastavljaju od šapica koje su me voljele više nego svi oni zajedno cijelog života. Nisu me čuli.
Možda kad sam shvatila da ću zauvijek ostati njihova hendikepirana zagonetka koju prosto nisu planirali takvu. Nekim ljudima ni ljubav nije dovoljna.
Naučila sam živjeti.
Pronašla sam mapu koju su mi ukrali na rođenju, onu koja vodi do srži bića, do sreće.
Pronašla sam način da živim osakaćena.
Da budem radosna. Da pripadam svjietu, a ponajviše sebi.
Pronašla sam ljubav i savršen osmijeh.
Znam da tamo negdje ima još hilajde ovakvih kao ja.
Htjeli su da me oslijepe i da mi kažu da sam jedini suncokret među makovima, a oni samo nisu vijdeli dalje od svojih pognutih glava.
Nisu vidjeli da je život prepun različitih boja, mirisa i snova. Da je u redu biti drugačiji. Da nisu trebali da me se plaše.
Ne boli više.
Svemu su me učili, osim kako živjeti. Osim kako voljeti.
Ali vidiš, nisu ni morali da me uče.
To je oduvijek bilo u meni. I u njima je, samo su oni odabrali druge uloge.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.