Prećuti mi zore kad pobjegnem od tvojih košmara. Moje zvijezde ponekad nisu dovoljne da sačuvaju mrak. Uplaše se trnovitih prevoja na kojim počivaju maštanja i iluzije u koje sam uvila suze kao najljepši poklon za godišnjicu neke nepostojeće krunidbe. Kruna od soli za moje vrane kose, prerano izblijedile od sunca na kojem sam te čekala životima.
Prećuti mi i noći u kojim se sakrijem u zagrljaj, da udavim slutnje kad nasrnu na mene, kad odbrane popuste. Tužna sam ovih dana. Zbog nekih neizgovorenih stihova koji su se nataložili na dnu mojih stopala, i mirišu na more, na želje, na školjke. Možda tu pjesmu nikad neću napisati ponovo, od nje ću napraviti smotuljak za uzglavlje pod kojim sam ugušila vrisak. Hoće li se ikad oteti iz mog grla, zarobljen kao rijetka vrsta leptira, krila sputanih, paučinom vezenih? Hoću li ikad moći slobodno da vrisnem, da te spomenem bez krvi na usnama? Jer krvarim svakog dana slovima tvog imena, željna tvog daha kao da je to jedini vazduh koji umijem disati, od kojeg se neću otrovati. Jer bila sma toksično otrovana samoćom prije tebe, prije nas. Ako postojimo mi, onda smo sigurno najtužnija parada promašenih godina koje se drže za ruke uplakanih lica zbog propuštenog života najviše. Ne jednog, sigurna sam. Jer hiljadama godina unazad smo postojali i nekako se uvijek promašimo za život, nekad za srce.
Jednog od ovih života srešću te slobodnog, srešću te kao svog tijela dio, onaj otrgnuti u detonaciji srca kad sam znala da ću ostati uskraćena još jednom za ljubav.
Prećuti mi snove koje smo sanjali nasukani na život. Prećuti jer tužna sam ovih dana. Pretvaram se da ne znam zašto a svake noći utonem u tugu i pokrijem se trenucima jer to je sve što imam da spakujem u džepove kad još jednom te otrgnu daljinu od mene. Tužna sam jer se plašim da još jednom zagrlim život bez tvojih trepavica koje mi prave hlad dok te upijam u dušu, da te nastanim tamo, svaki tvoj dodir i pogled, miris i osmijeh. Crtam sazvežđa od tvojih prstiju skrojena, da jednom od njih napravim mapu do radosti. Tužna sam i zvog svih zvijezda koje uzalud padaju u zagrljaj mojih želja. Od njih u jednom napraviti kamene zidove i plakaće mojim neslanim suzama svake godine u ponoć punog mjeseca u Škorpiji.
Tugujem i zato prećuti mi sve što bi me moglo rasplakati jer umorna sam od plašenja, toliko da bih mogla u trenu izdahnuti na tvojim grudima. A ne želim. Želim te još disati, bar još jedan tren, bar još jedan gram života. Jer ne plaši me život već vječnost bez tebe.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.