Ponekad se prosto desi previše

Desilo se previše. Prosto je tako. Nakupe se stvari kao trice u džepovima. Nekad se i prepune. Desi se. Džepovi se pocijepaju, krene se rasipati sve iz tebe. Ne možeš da ostaneš hladan. Ne možeš da samo zaćutiš i odmahneš ruukom kao da ti se krv nije istočila. Ja ne mogu. Sve me zaboli. Srce mi stane. Borim se da udahnem. Pluća rastežem, grudi rasparam, trepavice pokidam na so koja se nakupi tu, tik do one tačke gdje se ocrtava bol. Ne mogu. 

U meni prosto zabruji roj stršljenova, otrovnih na pogled. Kičma se pokida i polako odumirem. Treba mi vrijeme za mene. Za onaj iskreni razgovor sa sobom. Lutam ovim hodnicima u kojima sam kao zarobljena lavica, pokušavam pronaći snagu u metalu koji me okružuje, pokušavam se uhvatiti za nebo i oprati bosa stopala u okeanu samo da sperem lutanje. Da sperem gorčinu koja se nataložila. Često se uhvatim kako se smijem lažno nekim ljudima. Srce mi nije na mjestu. I shvatam... Moram da pustim. 

Moram da odmahnem rukom i da vjerujem da i raspadanje znači život. Da i kad se sve pokida, nešto se ipak sastavi. Srce mi dovikuje iz jazbine u koju se skrilo da treba da vjerujem. Da pustim. Da mu otvorim vrata i vratim ga na mjesto. Jer sve mora da bude onako kako sanjamo, onako kako je najbolje za nas. Moram da pustim niti za koje se držim. Moram da konačno izvršim egzorcizam nad strahom. Paralisao me. Jer desilo se previše. 

Ćutim. Ne umijem da sakrijem kad me bole leđa od nagomilanih košmara. Ne umijem da sakrijem kad mi usne ispucaju od leda koji se nagomila ispod kože. Ne umijem da sakrijem ni so koja ostaje iza mojih stopala. Lažem da je od mora, a znam – od suza je. I u redu je.pusti bol da odboluje. Bez brige. Pusti srce da oćuti. Bez straha. Jer našto strah? Život je satkan od predivnih snova, pa čak i najtežih mrakova koji znaju zasijati ljepše nego ijedna zora. 

Plašim se. Priznajem. Plašim se da ću strahom otključati tamnice gdje sam sakrila stare nemani čije me sjene pohode ponekad, u vremenima kad se desi previše. Zaboravim tada na sreću. Zaboravim na ljubav koju imam. Prestanem vjerovati. Kao sada. 

Zastajem ispred ogledala i vidim gomilu propuštenih osmijeha i radosti kako stoje iza mene. Propustila sam ih zbog straha. Zbog nemoći da se ponekad oduprem. A treba živjeti. Disati. Skupljati momente po džepovima a ne kučine koje mi strahovi pokušavaju podvaliti. Treba ljubiti, i vjerovati da je sreća uvijek tu, čak i kad je ne vidim. Tu je. Želim da vjerujem. Želim da se opet smijem, da budem ponovo probuđena. Jer imam ljubav, jer volim, jer živim. Jer nekako sve ipak bude kako treba. 

Spustim ruku na obraz i odahnem. Kažem sebi „Biće u redu“. 

Uvijek bude,