Sad jedino u bluz vjerujem, čuda su istekla

Preveče je i sjene su mi napravile zasjedu u stanu. Spremam večeru, u donjem sam vešu, pijem bijelo vino i slušam bluz. Kida me, po svim mojim nevidljivim nitima mi odzvanja melodija. Tražim se.

Previše se nerealnost dešava oko mene u poslednje vrijeme, ne samo u mojoj zemlji. Ne pišem o tome. Ne osjećam potrebu da pišem sve ono što su svi ostali već rekli, i ne isplati mi se da psujem. Lakše mi je da pustim bluz i zažmurim na svijet. Da otvorim dušu za ovaj moj, ranjav, kvrgav, izbrazdan. Da ga pomilujem. Da mu udahnem malo ljubavi, sopstvene infuzije osjećaja.

Jesam li se oporavila od svih stranputica, erupcija, odrona i korijena? Nisam.
Ovdje gdje sam, ne razumiju me. Pokušavaju da mi nametnu okove svakodnevnice, običnosti, pokušavaju da me strpaju u kalupe u kojim su i oni svi sami ležali dok od njih nije nastao obični svijet. Ne mogu. Ne razumiju da je meni potrebno više. Mojoj duši je potrebno više. I ne, ne pričam o stvarima, namještaju, cipelama i ostalim mantracima.

Potrebno mi je da budem ja, da budem ono što jesam, da imam ovaj mir koji imam u baš ovom sad trenutku, ali u drugom gradu. U gradu u kom ne moram ništa da objašnjavam, u kom mogu da idem u pozorište, u kom mogu da sjednem sama i naručim neku simpa salatu, i duži espresso bez mlijeka, u maloj šoljici. Gdje mogu da stavim Kindle na sto i čitam a da me niko ne pita "Šta će ti to?"

Potrebno mi je da zidovi ne plaču nemuštim suzama. Da mi ovo pola srca ne odumire. Da me ne vuku koraci ka groblju svake nedelje. Da mi sve te divne haljine ne stoje u ormaru jer nemam gdje, nemam s kim, nemam kad. Da ovaj bluz nastavi da vrišti u meni jer mi zbog njega miriše ljeto koje sam voljela, jer mi duša grca u sopostvenoj režiji, jer sam živa, jer osjećam, hiljadu i jednu prokletu stvar osjećam, a nemam kome reći osim ovim redovima.

Imam sve te prazne stranice sad, i nemam krvi da ih ispišem. Smijem se, zaista. Uživam u svim knjigama koje nisam ranije mogla da pročitam, šetam šumom koju volim, i na kraju dana, kad sperem običnost i pustim je u kanalizaciju ostane trnje koje imam. Predugo sam sama. Istinski sama. Bez osjećaja sigurnosti, bez zagrljaja koji nije lažan. Predugo ćutim u sebi i nosim sve te smrti na duši. Mislim da sam tužna, jer svima je važnije da pričaju o koroni, o politici, svima je važnije da mrze maske i mjere i svima je nekako važnije da budu sjebani. Ne moram nikom da kažem ništa, ali dovraga, budi čovjek, osjećaj nešto drugo osim mržnje, sjebanosti, ludila, zabrinutosti. Daj, budi čovjek.

Kažem, sve će biti u svoje vrijeme, i vjerujem u to. Vjerujem da jednog dana neću osjećati ovu rupu u grudima, i da smrti neće boljeti toliko. Vjerujem da ću ostati zakovana u bluz. Da će jednom neko uspjeti da čuje moje tihe urlike, da će jednom sve bti u redu. Želim da vjerujem u to. Želim da ponovo imam onaj kutak i dvije mačke, i da plešem u gaćicama kao sad. Dovraga, mačke mi moje nedostaju.