Smijem se, ali to ne znači da sam srećna

Vidi Tata, smijem se. Nazubljeno, krvavim osmijehom, suze se ne vide. Ali smijem se, a to si najviše volio. I dišem, Tata. Dišem svakog dana. Prošlo je, koliko? Šest mjeseci? Previše ako mene pitaš. A ni jedan dan nije prošao da nisam pomislila na tebe. Da nisam sakrila suzu u rukavu. Znam, znam, kolutaš očima, ali jače je od mene. Izvini, pokušaću. Pokušaću...

Znaš šta? Neću pokušati da ne plačem kad mi tuga kao ratni heroj domaršira do zenica. Kažu mi svi da je ta prva godina teška, svi datumi, praznici, nepostojeći rođendani, ali meni su Tata sve godine sa tobom bile teške. Ovo bez tebe... Kao da se sve stopilo u jedno, kao da se cijeli jedan život nedostajanja stopio u ovih šest mjeseci i stanuje mi u kostima umjesto koštane srži. Tolika je praznina ostala da je nemoguće ponekad disati, ali dišem. Dišem jer nikad nisi volio da mi vidiš suze.

Lažu ljudi kad kažu da vrijeme liječi sve rane. Ne liječi Tata ništa, samo nekako nastaviš da živiš, da postojiš u svijetu u kom nema ljudi koje voliš. Nastaviš da budeš ono što jesi. Sa manje dijelova sebe, ali nastaviš. Koliko dijelova meni fali Tata? Ponekad, kao da sam sve ratove svijeta preživjela. A evo dišem i dalje, i smijem se. To ne znači da sam srećna. Ali jednom mi je jedan divan Prijatelj rekao "Dozvoli sebi da osjećaš", i evo, osjećam to nedostajanje Tebe, i ne, nisam j****o u redu! Raskomadana sam! I prazna! Ali...

Smijem se. Skoro svakog dana. Gdje god odem, pomislim „On bi volio da ovo vidi“, pomislim da ću kad dođem kući da ti pokažem slike i da ti ispričam, ali onda vidim da te nema i taj nalet bola me pogodi u grudi i pobjegnem, sakrijem se u svoju sobu i dugo ćutim. Svi se pretvaramo da je u redu, da se život nastavio a u stvari smo se razbili na komade i svak nedostajanje podnosi onako kako najbolje umije, na svoj način. Ja radim ono što najbolje znam. Nestanem u knjige, pobjegnem u bilo koji svijet osim da budem prisutna u ovom u kom te nema, u kom svi pričaju o politici, o koroni, o religiji, i znaš, Tata, muka mi je.

Naspem sebi čašu vina, pustim bluz, i pomislim da bi me uvijek pitao koje vino pijem. I pitao bi šta čitam, jer ako nije o Indijancima, onda nije dobra knjiga. Znam da su moje suze tvoje trnje, da ti njima remetim mir. Oprosti mi zbog toga Tata. Ali nisam isplakala svu tugu. Nisam isplakala sve bolnice, i tvoje oči, i zadnji poljubac u čelo i zadnje Volim te. Rekla sam ti da je u redu, da ćemo mi biti u redu, ali nismo u redu. Razbilo nas je nemanje tebe, i uporno pokušavam da se sastavim, ali praznina je ostala. Pogubila sam djeliće Tata, i ne znam kako...

Smijem se. Ne plačem dok ovo pišem, dok odzvanja opet neki sat u ovoj sobi od bluza. Smijem se, i tako mi fališ, trapavo, i histerično kao što je i bila naša ljubav. Fališ, i ti, i On, i onaj grumen sreće o kom nikad nismo pričali. O kom smo nijemo ćutali samo taj jedan put, ja i ti. Mnogo smo toga znali samo ja i ti. Znaš, hoću da se smijem bez ovih suza Tata, hoću da praznina ne boli, da ne boli prazno mjesto za stolom, da ne želim svaki put da raskopam zemlju noktima i da te samo još jednom u čelo poljubim! Pokušaću. Obećavam.

Život se nastavio dalje. Smijem se. Malo pišem. Mnogo sanjam, i ćutim. Uglavnom o tebi, i Njemu.
Čuvaj Ga tamo Tata, u tim divljinama u koje ne mogu da vas pratim. Dok se ne sretnemo opet. Volim te! (kolutaš očima) Dobro de, neću cmizdriti više, znam, uvijek si se kobajagi branio kad bi te ugnjavila zagrljajima i poljupcima. Evo, neću plakati. Rekao si da sam ružna kad plačem i kad sam slinava. Smijaću se Tata, podići ću čašu za tebe, kao i svakog mjeseca na ovaj dan.
Nazdravi mi sa nekog oblaka, danas ih ima i previše.