Dozvoli sebi da osjećaš i sebe i život

Dozvoli sebi da osjećaš.

Prije pet godina sam ovo napisala. Jer sam oplakivala gubitak srca. Jer sam bila nesposobna da osjećam. Jer sam izgubila sebe. Jer su tražili od mene da budem racionalana. To je bio poslednji put da sam poslušala. Više nikog ne slušam osim svog unutrašnjeg Ja. Ovog koje me sad danima muči i podsjeća na ono isto stanje.
Nije ok da budeš ok. Jer nisam.
Jer tužna sam.
Ljuta sam.
Identifikuj emociju. Osjeti je. Sastruži je sa zidova vena, sa komora preostalih dijelova srca, sastruži je sa fotografija i zalij suzama i progutaj. Osjeti je. Osjeti emociju i pusti je da prođe kroz tebe.
Gutam već danima.

Zatvorila sam se u svoj kvadrat i ćutim danima. Izađem na par minuta samo da se vidi da sam živa. Prije pet godina sam mogla razgovarati sa nekim, danas nemam nikog. Jer svi su se u svoje živote povukli, i šta će im moja tuga i moje trnje. A, i ne pitaju. Oni koji bi možda trebali. Ne pitaju jer onda će sami sebe da podsjete na tugu koju su ćušnuli u neki kutak i zanemarili. Našto da se podsjećaju? Zato ćutim. Ne treba mi mnogo da se zaplačem. Evo i sad, oči mi tečne ko rijeka, nepresušne. I pustim, nek teče, nek se izlije, nek potopi sve, nek sruši brane. Nek osjećam.

Nisam ni prva ni poslednja koja je izgubila roditelja. Stijenu. Kamen u cipeli. Srce.
Nisam, i svi su preživjeli. Svi su nastavili biti srećni sa svojim maskama, zamutili su emocije, skrenuli tok misli, našli nešto da rade, i vrijeme je prošlo i danas mi šalju neke poruke kako vrijeme liječi sve.
Lažu.
Ne liječi vrijeme ništa.
Vrijeme je samo maskenbal kojim se kitimo da ne se ne vide ogoljena srca. Jesi li stvarno osjetio tu bol? To srce iščupano što visi iz grudi, drži se za neku arteriju i krvari. Jesi li stvarno osjetio tu živu bol koja kida komade tebe? Rastavlja te? Plaše se ljudi bola pa navlače kojekakve maske sa srećnim licima.
Ne mogu.
Neću.

Dozvoli sebi da osjećaš.

Nisam ni prva ni poslednja koja je nakon toga izgubila ljubav života. Onu Jednu, Prvu. Onu koja me obilježila, koja me žigosala svojom čistoćom. Snagom. Onu koja je bila Ljubav. U dva mjeseca, dva groba, dvije detonacije. U dva mjeseca, na isti dan, dva su srca stala. Samo tako. Stala su. I moje prepuklo. Minirano.

Tužna sam. Ne zato jer njih nema. Svjesna sam da su neka konačišta bolja od drugih. Tužna sam zbog sebe. Naiđe ta tuga u talasima, prelije me i danima ne mogu da se oporavim. Kao ovo sad. Ne tražim ništa da mi skrene misli. Ne tražim ništa da mi zavara bol. Imam neke pjesme koje pustim k’o kiselinu, svjesno kliknem play i svjesno sama zapalim lomaču ispod detoniranih ostataka. Jer boljeće. Uvijek će da boli.
Jesam rekla da sam tužna? Zbog sebe, zbog ove praznine koja mi je ostala u grudima, ne zbog njih. Njih znam gdje ću naći. Ali gdje sebe opet da nađem?
Gdje srce opet da sagradim? Kako da ovaj krater zabetoniram a da iz njega puzavice bola ne izvire?

Ljuta sam. Jesam rekla već?
Ljuta sam na tu moju Ljubav jer nisam uspjela da mu kažem zbogom. Jer mu nisam zadnji put rekla da ga volim. Da će uvijek biti moja Prva Ljubav. Da ni dvadeset godina kasnije nije prestao biti moj najbolji drug, moj čovjek, san, nada, strepnja. Nisam mu rekla ni hvala. Jer me volio. Jer je bio tu kad je trebalo da bude uprkos onima koji su bili pored nas. Jer je bio tu uvijek. Jer me nikad nije povrijedio. Jer mi je pokazao šta ljubav jeste. Jer smo bili djeca kad smo bili ljubav, ali nikad nije prošlo. Jer su gradovi pričali o nama. Jer smo se usudili da budemo Ljubav u vrijeme kad niko u nju nije vjerovao.
Hvala ti Ljubavi moja.

Dozvoli sebi da osjećaš.

Sama sam. Možda je to najgore od svega. Nisam usamljena, nisam prestala da živim iako sam pokušala da pobjegnem od bola i probala sam da napijem tugu, ali ništa nije vrijedilo. Nisam usamljena. Ali jesam sama u ovome. Vraćam se u sebe, u svoje temelje, rovim i tražim, rukama i noktima grebem, tražim puteve do sebe, do radosti, tražim izlaze ali kroz tugu moraš direktno da prođeš, da pregaziš, da je odboluješ. Zato pustim suzama nek teku, nek isperu gorčinu. Pustim i samoću da naseli ovu sobu, i ćutim. Ne psujem. Ne pijem. Ne lupam pesnicama. To sam sve nekad radila, pet godina ranije. Lažem. To sam radila i sad, na početku. Pobjegla sam, zar ne? Nije uspjelo.

Idem na groblje. Češće nego što bi trebalo, ali proganja me sjećanje, pa odem. Već danima pada kiša kao da i nebo osjeća neku svoju tugu. I ćutim. Dugo i divno. Osjećam. Izgleda da ću morati da naučim da koračam kroz svijet sa rupom u sredini kao krofna. Da ću morati da se naviknem na vjetrove i na nedostajanje. I znam. Tamo gdje je tuga, tamo je i radost. Ali je ona plašljiva, poput malog bijelog zeca.
Naći ću je. Unutra je negdje.
Nije je vjetar oduvao kroz rupu. Ne dam je.
Naći ću je. Samo da ozdravim.
Samo još malo da osjećam.