Šta tebe drži na okupu ovih dana novembra?

Imam ovu neobuzdanu želju da vrisnem dok se umorno provlačim kroz šumsko lišće zaljubljena do besvijesti u jesenje ljeto. Želju da se zaletim na prvo drvo, da ga zagrlim umjesto ljudskog bića, a potom da ga udarim pesnicom iz sve snage.
Ostalo je tako malo radosti u nama, u ljudima. 

Grčevito se držim za svoje ostatke, proživljavam ovaj identičan dan iznova i iznova kao da je neka otrcana šala za Noć vještica. Držim se za svoje poispadale niti i još uvijek zaljubljeno gledam u sunce. Ne, nije jesen moj problem, ne smeta mi ova uljuljkana šuškavost pod nogama. Ali osjećam da je nestalo radosti oko mene. Jer svi su na ivici sopstvene stvarnosti, svi su na sopstvenim rezervama smijeha, čitajući knjige na temu "Kako se osjećati bolje", ali zalud je tražiti tajnu življenja u knjigama ako je ne pronađeš u sebi. 

Zaječala su jata ptica u mojoj kosi i smijeh mi je zaspao ipod trepavica.
Ponekad tako dok ležim u krevetu pomislim da ću na kraju dana stići do ivice ludila, da ću opet zakoračiti u depresiju sa kojom sam se nekad borila kao sa najvećom aždajom svog postojanja. I mislila sam da ću tada prestati da postojim.
Ali evo me danas, u ovom ludilu od svijeta, još uvijek prisebna i još uvijek neuklopiva. 

Prečesto slušam komentare ljudi i ponekad samo prošetam ovim virtuelnim svijetom, da oslušnem duše koje se tamo kočopere svojim novim ukrasima na vitrini postojanja. I užasnuto shvatim da se ništa nije promijenilo. Još uvijek se živi između dva citata, i još uvijek se nose maske i šminke i lažne trepavice.
Pa kako ćeš zamisliti želju ako ti trepavica nikad do obraza ne došeta?
Kako ćeš naučiti da prepoznaš prave osmijehe od ovih maskiranih, i gdje ćeš pronaći prave radosti kad ti se sve svodi na ono što može da se sruši, zapali, izgrebe i vrati na fabričko podešavanje.
Kako ja dušu ovu moju da vratim? 

U meni samo ljubav tinja, u meni samo ljubav stanuje, i mir, i tople čarape su mi dovoljne i ova jesen. U meni knjige žive, i nemam puder za lice, ni hiljadu kvadrata stambenog prostora. Samo par hektara srca imam, jel dosta?
Ja u kutiju mogu da stanem, samo da u meni ljubav i dalje gori k'o svjetionik u ova suluda vremena. 

Kad malo bolje razmislim, pa imam baš sve što mi treba. 

Još uvijek nisam poklekla kao ono nekad kad su kompleksi i nesigurnosti preuzeli kontrolu nad umom, i još uvijek se iznova zaljubljujem u svoje bore ispod očiju, i gajim ljubav u srcu umjesto začinskog bilja o kojem maštam. Još uvijek nisam pronašla dovoljno dobar izgovor da prestanem da volim. Jednom, kad bude pravo vrijeme ta će ljubav umjeti nekom da dočara svijet u bojama snova.
Jednom, kad ovaj crno bijeli film prestane i dan prestane da se ponavlja.
Šta misliš, koliko je dovoljno za radost? 

Meni eto danas ne treba više od ovog osmijeha koji sam uspjela sačuvati još jedan dan. Dekorisala sam snove, i ne bježim više od sebe. Zagrlim i svoju tugu i svoju radost jer obje su ono što me čini čovjekom. Ne krijem oči kad zasuze i ne stidim se reći da sam put do svog pakla dobro utabala da ga nikad više ne izgubim, da ne zalutam. Da ga prepoznam.
Jer ti putevi i stranputice su me izgradile. 

Danas sjedim pod drvetom zagrljena lišćem i prisjećam se svih savjeta koje su mi davali o životu i kako ni jedan nisam poslušala već sam živjela po svom, išla sam tamo gdje su me noge vodile, i bila sam (možda još uvijek sam) najdosadnije dijete ulice, ali nije mi žao, jer ne možeš znati koliko sam samo naučila o životu dok sam sama spajala oguljene krajeve opstanka i dok sam sve tuge svijeta pokušavala da prezdravim kako me Tata učio, sa čašom u ruci.
Jer nije tuga za svakoga.
Nisam ni ja.
I ako sam se nekad stidila svojih ruševina danas ih sa ponosom obilazim, jer u tim ruševinama sam postala žena i čovjek kakav jesam. 

I još uvijek nisam naučila da dekorišem stan, da kupujem zavjese i tepihe i šoljice za kafu.
Još uvijek mi nije važno što nosim rasparene čarape, sve dok mi snovi nisu raspareni.
Dekorišem svijet osmijehom, poezijom, ljubavlju i željama iz pravih, original trepavica.
To je sve što umijem. 

I mislim se, pa, to je za danas sasvim dovoljno.