Danas otvaram oči, nakon svih ovih godina

 

Kad shvatiš da si bio na pogrešnoj strani cijelog života, braneći pogrešne ideale, učeći pogrešne istine, kako ostati svoj? Šta treba da uradim danas, kad se djetinjstvo neporvatno obrušilo na moju štrokavu glavu? Prve ljubavi nema, heroja mog djetinjstva nema, a bajke su postale samo priča koju šapućem zvijezdama pred spavanje. Bajke su otišle do vraga, iščašile su zajedno sa mojim sumanutim željama.

Oduvijek sam vjerovala da sam zalutala u ovaj sumorni svijet. Govore o tome moji dnevnici. Puni su razočaranih dana, izgubljeih putokaza, prepuni su usamljenosti, ljubavi, dugih i kratkih. Prepuni su pogešnih savjeta i onih trenutaka kad mi je trebalo to jedno rame, ali je uvijek izmicalo za svoju tugu.

Sjećam se koliko sam samo pokušavala da budem uzorna, da budem ono što se i očekivalo – najbolja, da budem sve što su željeli uprkos onome što sam ja željela. Posustajala sam, priznajem. Jesam. Nekad sam namjerno išla sopstvenim koracima, i tada sam najviše disala mir. Ostala je u meni ta kost nakrivo zaglavljena, ta želja da jednom ne budem toliko razočarana.

Zapravo, cijeli sam život za sobom vukla razočarenje kao krpenu lutku vezanu nekim konpcem oko vrata. Vukla sam ga jer sam očekivala više, jer sam genetikom trebala dobiti više. Danas, kad djetinjstva nema, danas vidim da zapravo nikad nisam trebala biti razočarana. Da je sve to bila realnost, i da sam jednostavno bila na pogrešnoj strani u ratu koji se nikad nije završio, samo je nastupila smjena generala. A ne žeim da ratujem. Ne mogu.

Kad malo vratim film unazad, uvijek sam bila sputana, ne za moje lično dobro, već iz tuđih sebičnih razloga koje nikad nisam primjećivala. Uvijek sam bila zadržavana, okovana tuđim mišljenjem i izborom, a vjerujući da nemam pravo na svoj sopstveni, da ne mogu sebi da omogućim slobodu, ostajala sam tu gdje nikad nisam zapravo pripadala. Uvijek je bila ta slika u očima drugih ljudi, nikad naša sopstvena. Nikad nije bilo za moje dobro već za tuđe sebične porive. Ali nema veze. Danas razumijem, otvorila sam oči, makla koprenu sa trepavica, i jasno vidim.

Postoje izgubljeni koji nikad ne pronađu put.

Kako se neko skida sa tuge?
Da li je ista kriza kao kod droge?
Da li postoji otpornost na radost, odbojnost na srećne ljude, na osmijehe?
Da li tužni zaborave da se smiju zauvijek?
Da li sebični ljudi shvate ikad da su sebični i sjete se da postoje oni oko njih koji ih vole nekom urođenom ljubavi koja je usađena u genetiku od iskonskog čovjeka do danas?
Da li tužne ljude prepustiš njihovom bolu kao što sam ja uvijek bila prepuštena sebi pa sam pronašla načim da ustanem?
Kako nekom da daš ljubav kad neko tu ljubav ne želi, ne vidi je od sopstvenog mraka?
I ma koliko da doneseš svjetlosti u njihovu tamu, oni zauvijek ostanu pogleda uprtog u mrak.

Ne znam odgovore na ova pitanja. Plašim se da, zapravo, postoji odgovor i da je on satkan u onom „umrlog niko ne oživi“. Dugo sam bila budna prethodne noći, i dugo sam pretresala neke uspomene tražeći patern, neki šematski prikaz, odgovor, i sve što sam pronašla je da sam bila na pogrešnoj strani tuđeg rata u kojem smo svi izgubili.

I zato sam odabrala radost, još jednom. I uvijek ću. Jer odavno niko ne bira za mene. Odavno sam napravila izbore, pa i ovaj, najteži. Da odaberem sebe i ugasim mrak na svojoj strani ulice.