Tajne su tu zato da ih neko nasluti... Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti...

 

Ako ikad ovo pročitaš, ti koji si mi na rubu usana svake večeri, ako ikad pronađeš moje ime u vrisku vjetra, znaj da mi nedostaješ onako kako sam ja nedostajala tebi u pjesmama. Ti, koji si mi znao strahove, osmijehe, kožu i dlanove. Ti, koji si nekim beskrajem udaljen od mene.
Kao da si mi ikad i bio blizu. 
Kao da nisu prošle godine.
Kao da nisu prošli minuti od poslednjeg punog mjeseca i tebe, na prozoru, i mene... Na osmom spratu raja, ukradenog za krila od bespuća. 

Nemam način da ti kažem koliko si mi nedostajao u ovom vremenu ćutanja.
Nemam način da ti kažem da mi nedostaješ, kao prijatelj, kako čovjek, kao ljubav, kao dah, kao prošlost, kao san. Kao sve na svijetu. Kao svi oni koji mi bespovratno nedostaju. Nedostaje mi da mi iznenada zazvoni telefon i da s druge strane čujem tvoj glas. Da me pitaš „Kako si“... jer jedini si ti pitao svakog dana, poslednje decenije. Nismo imali tajni, a opet tako malo znam o tebi, osim beskrajne ljubavi koju si čuvao za mene, za neki drugi život, za neko drugo vrijeme u kom ne bi bili razdvojeni milionima prilika koje su se našle na putu. I danas, bez mogućnosti da ti kažem, da te zagrlim...
Nisam mislila da ćeš od svih ljudi i ti da mi nedostaješ.

Ako ikad ovo pročitaš, znaj da su mi snovi ostali neodsanjani. Da su neke slike ostale neuslikane. Da nisam zaboravila i da nikad i neću jer u danima očaja i bestraga ti si me sastavljao svojom nesebičnom ljubavlju, snovima, uspomenama. Ti, koji si bio jedna od velikih ljubavi koja nije prošla. Kao što neke ljubavi nikad ne prolaze. Posebno one koje se ćute i nose u sebi kao čežnja, kao žudnja, kao veliko slovo ljubavi, i tetovirano ime na vratu.

Ako ikad ovo pročitaš, ti koji si zbog mene rušio svoje kule, i trnje na uzglavlju čuvao, ako ikad ti budem nedostajala kao što sigurno jesam, zamisli me. Nacrtaj me u mislima kao što ja tebe pamtim u snovima, i sačuvaj svaku crtu mog lica ko što ja čuvam one rijetke fotografije.
Jednom, možda mi oproste što sam bila razlog, a možda nekad ponovo budem gledala mjesec preko tvog ramena. Možda se nikad više nećemo ni sresti. Možda ostane samo ljubav. Ali i to je dovoljno, za neke noći kad usamljenost zagorči vinom, i kad neki psi zalaju pustim ulicama.
Zamisli me, izgubljenu u svijetu kao što sam se uvijek i gubila, sa tvojim imenoom pod jastukom kao kompasom. 

Ako ti nikad više glas ne čujem, imaću neke pjesme koje će ličiti na bijele grlice.

Jednom, u nekom od hiljadu nadolazećih života srešću te, kao bajku koju sam maštala. Proći će život, i neke će bijele vlasi ostati u kosi, i jendom će život da uspori. Hoće li nam biti žao što je sve prošlo bez nas? Možda hoće. Ali nikad mi neće biti žao za ljubav, jer jednom sam ti dotakla dlan, i ostavila neizbrisiv trag.
Ma gdje bili, ma koliko razloga za ćutanje bilo, svakog punog mjeseca, pomisli na mene.
Znaću.
Osjetiću.
I ćutaću te kao što se ćute velike ljubavi.