Kad u prozor spustiš prvu hrizantemu, nemoj tugovati za novembrom

 

Progutala sam kamene memoare i srce mi je okamenilo u ovom prostoru i vremenu gdje sam zalutala u bespuće. Nestalo je usput i osmijeha, i radosti i vedrog  neba. Ne znam...

Lažem. Znam zašto sam postala ovako hladna.
Znam zašto sam prestala pisati.
Znam gdje su mi nestale riječi.
Previše se desilo. Previše sam ljudi sahranila i previše mi njih nedostaje. A novembar je. Onaj mjesec kad sam trebala živote slaviti a sad evo me, obilazim groblja i slavim neke umrle ljubavi. Patetično zar ne? Pa, rekli bi mnogi, ali to je samo život pokucao na moja vrata.

Nedostaju mi. Ljudi sa kojima mogu pričati onako iskreno bez zadržavanja. Nedostaje mi da kažem nekom koiliko mi nedostaju moje velike ljubavi, koliko mi nedostaje Tata. I On. I Crno more. I koliko bih voljela da nije neka godišnjica od mog srca raskomadanog. Ne, ne živim u prošlosti. Ne muči me patnja. Samo nedostajanje. Da li će ikad prestati? 

Nedostajanje će me srušiti jednog dana. Ta praznina sa kojom moram da živim, a ostala je iza mene da me proganja.

Kasni je sat. Kasno je i za moje uspomene. Kasno je za sve lijepe želje koje sam nekad imala. Osim za mačiće. I Škotsku. Za sve ostalo – kasno je. Toliko je u meni neprolivenih suza, neizgovrenih riječi. Toliko je svega onog što u sebi gutam bez mogućnosti da otvorim škrinje duše i kažem koliko zapravo boli svaki dan postojanja bez onih koji mi nedostaju. A znam, moram da koračam ovom ulicom koja je ostala pustinja posle njiih. Bojim se ponekad da će me nedostajanje ugušiti i da neću imati snage da kažem sve. Bojim se da ću jednom da i sama postanem nostalgija na rubu sjećanja, samo – neću imati kome da nedostajem.

Diše mi se neko more, so, dišu mi se snovi u koferima i tako bih rado zamijenila nesanicu za razorne košmare. Samo da na neki način osjetim život u venama, a ne prazninu koja se uselila bez poziva, bez stanarine, bez odobrenja. Ja, vječiti optimista, zaljubljenik u rasute komade, u stihove na fasadama, u velike i grandiozne snove, evo me u kućici od trske, od želja, zakopanih stopala duboko u mulj nedostanjanja. Umorna sam od ćutanja koje se uselilo u ove zidove. Umorna sam i od tišine, od ovog jednog mjesta. Ja, koja korake nikad nisam brojala, sad stojim na mjestu i čekam povoljan vjetar. Da krenem. Da smijehom istjeram nostalgiju iz vena. Da mi manje nedostaje život.

Jednom će skliznuti poslednja suza iz zdenca mojih nemira, i na usnama će mi zamrijeti vjetrovi i oluje, ostaće samo smijeh.
Vrijeme nikad nije umirilo rane, samo je usporilo protok bola kroz vene pa ga ne osjećam.
Ponekad, u sate kad ni duhovi ne pohode zemlju, ponekad uzdahnem i prepustim se, i kažem da je u redu da mi nedostaju.
Da je u redu i da sama sebi nedostajem, ja, zauvijek nesmirena duša. 

Odbrojavaju poslednji dani predaha koji me slomio, koji mi je rastrgao sve atome zakrvavljenih zenica. Odbrojava zatišje prije oluje. Oluje u kojoj će život dobiti smjer.
Ne treba mi cilj, samo smjer. I more. So na usnama.
Još samo koji tren i slomiće se brojčanik koji je zaustavio vrijeme u ovom ludilu postojanja. Tik tak...