Zanijemim tako ponekad satima, danima, nekad i živote oćutim u trenu.
Zanijemim jer me stigne nedostajanje, i strahovi koji polagano kaskaju za mnom.
Svaki put kad pomislim da sam im utekla oni se pojave, kao gladni psi željni moje krvi.
Zanijemim, jer do sad je sve bilo uništeno.
Uvijek je postojo sat koji je otkucavao do detonacije.
Nekad sam ga uspjela čuti na vrijeme, ali još nijednom uspjela pobjeći; ja sam bila ta koja je bila raznijeta na komade.
Zanijemim jer ne umijem reći koliko me plaši srce koje je zakucalo u grudima posle smrti.
Zanijemim jer riječi me izdaju, jer strah me savlada i samo bih ćutala, disala taj miris kože koji me razara, i ćutala.
Oćutala bih i ljubav i tugu i sreću i sve ove emocije kojim ne umijem ime dati, jer prošlo je tako dugo vremena, čini mi se vijekovi su mi kroz prste poispadali otkad nisam osjetila život, ili baru nadu.
Jer davno sam digla ruke.
Davno sam prestala da se nadam.
Živjela sam po svojim pravilima. Voljela sam kog sam htjela znajući da će kraj doći, da ću ga sama pronaći.
Tražila sam se, i bila sam okovana soli, i okupana suncem, i padala, i ustajala, i nikad nisam odustala od sebe.
Znaš, život su već svi opisali, ali rijetki su ga odživjeli.
A ja sam evo zanijemila, jer u meni posle ratišta ništa nije ostalo. Ona praznina koja mi je u grudima stanovala i zbog koje sam zaboravila ime i smijeh i ukus radosti... još je tu. Smanjila se, uvezana talasima, zagrljajima, razglednicama koje kačim po nebu. Smanjila se, i mada me još proganja nedostajanje, dišem. Plitko, isprekidano, ponekad i zaboravim, ali dišem.
Toliko sam bila umorna od praznoće da sam samo željela zaspati. A to je jedino što nisam mogla. Jer snovi su se vraćali, i plašili me i nisam umjela zatvoriti oči. Još uvijek me plaši ono što vidim iza trepavica, i još uvijek me bol presječe preko stomaka, i prestanem disati.
I srce mi stane, na najmanji treptaj, ali osjetim da stane.
Još uvijek sam ponekad umorna. Od biti jaka. Od izgovaranja "U redu je", a znam da nije, i mada još uvijek potpuno ne razumijem kažem "U redu je".
Voljela bih da mogu razumjeti razloge za ćutanje, da mogu reći da je bilo do mene, da sam ja pogriješila.
Voljela bih da mogu da ponovo budem cijela, ali plašim se da ću ostati ovako nagrižena nedostajanjem, da ću ostati da šepam na lijevu stranu jer mi fali komad srca koji nikako da zaraste jer zvijeri su me rastrgle i detonacije svijeta su me raznijele.
Zanijemim ponekad jer preplaši me ljubav koju sam pronašla u ovom svijetu koji sam odabrala.
Ljubav koja je sve što ljubav dosad nije bila, a željela sam.
Zanijemim jer u ovom svijetu ludila i promašenih snova sam ugledala zvijezde u očima, i uplašim se jer...život mi još nije ponudio primirje. Još negdje neka detonacija otkucava.
Uplašim se, jer u meni nije ostalo više snage za preživjeti.
Zanijemim jer me sreća uplašila. Jer me ljubav pronašla i sve što umijem je da zaćutim i čekam. Da se nasmijem, odmahnem glavom i kažem "U redu je", jer nemam snage da ispričam nedostajanje a da ne zaplačem, a od suza sam i te kako umorna.
Pronašla sam smijeh u ovom ludilu, i nekog meni sličnog, meni rijetkog, i voljela bih da se ne plašim toliko da zanijemim kad utonem u zagrljaj. Jer neki zagrljaji su za zbogom, neki za zauvijek. Neki te zagrljaji odnesu sa sobom, a neki te sastave u cijelo. I sve što znam je da zanijemim.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.