Kad bezdan kapije otvori

Preumorna sam. Iza mene je par pakleno dugih dana, i ne mogu da zaspim večeras. Raspukli su se šavovi kojim sam držala bezdan u sebi. Na tren u mraku imala sam osjećaj da sam opet u onoj sobi, u pet minuta do tri. Da se obrušava nebo na mene, i da ne mogu da udahnem. Ustanem, ugasim mrak i sjedim već dugo na krevetu sa pjesmom na repeat. Bio je ovo jednostavno predug dan.

A tako sam divno bila odustala od svega, osim od sebe. Tako sam jednostavno bila digla ruke, jer više nisam imala snage da se borim. Samo sam htjela da dišem. Da zaspim. Možda i da osustanem. Kako je lako reći „Ne mogu“. A tako jebeno teško ustati, posebno kad nemaš razloga za to. A ja imam. Našla sam razlog za smijeh ispod neba, i par kvadrata od ramena da glavu spustim kad treba da predahnem. Našla sam radost u ovo suvislo vrijeme poremećenih vrijednosti. Radost u vrijeme raspadanja.

I ne znam zašto su šavovi popucali, i zašto se borim za svaki udah večeras, ali znam da to i nije tako loša stvar. U bezdan može svašta da stane. A u ovaj moj stalo je više nego što sam ikad zamišljala za sebe. Više nego što je iko zamišljao za mene sigurna sam. Ponekad nisam sigurna od koje legure mi je krv sastavljena. Ali i ova krv usirena izgleda još uvijek umije voljeti. A tako sam divno bila rekla sebi da je u redu ostati sam. 

Sve je u meni vrištalo na uzbunu, da se okrenem i odem. 

I sve je u meni vrištalo da sačekam. Najlakše je uvijek bilo otići. Reći da nije to zemlja za mene.

Bilo je tako jednostavno biti mrtav. Odustati od svega. A evo me sad, na nekom kraju svijeta gdje pokušavam da dišem jer me bezdan uvukao u sebe. 

Jer mi vene gorče nedostajanjem, i jer ne mogu vjerovati da posle svega imam snage da volim. 

I kad kažem da se plašim – ne mislim samo da se plašim radosti koja mi je uvijek tako lako izmicala iz prstiju. 

Ne mislim samo da se plašim ljubavi koja mi je uvijek ostajala nedostižna i kaskala za mnom cijelog života. 

Ne mislim samo da se plašim da ću se jednom probuditi i shvatiti da sam sanjala tog čovjeka koji me uspio zavoliti ovakvu, raskomadanu i krvavih dlanova, koji je moja izgrebana koljena poljuio i amputirano srce iz ničega sastavio. 

Kad kažem da se plašim – mislim na to da će mi život biti malo da ga volim. 

Mislim na to da će mi malo biti samo ga jednostavno voljeti.

Otvorim telefon, i vidim fotografije na kojima je u svakom mom osmijehu ispisana pobjeda nad mrakom, vidim osmijehe u kojima su sva moja neodustajanja, i možda zapravo nikad nije ni trebalo da odustanem da bih stigla baš dovde. 

Jednom sam rekla – raspadanje nije kraj, to možda sve dolazi na svoje mjesto. 

I možda je baš moj život trebao da se raspadne u pet minuta do tri, i možda su detonacije morale da traju dvije godine da bih danas mogla imati ovu potpuno novu i beznadežno nevjerovatnu ljubav. 

Uvijek sam bila ponosna na moje ljubavi koje nisu trajale, jer su me učile kako se voli. Bili su to dobri ljudi, sjajni prijatelji, iako loši muškarci za ljubav. Ali naučili su me – šta ljubav nije. Baš zato da bih danas mogla da prepoznam ove ruke koje su me u jednom zagrljaju spasile na milion načina. Baš zato da bih danas mogla da znam šta ljubav jeste.

I u jedno sam sigurna. Ljubav ne boli. Nikad nije ni trebalo da boli. (Dovraga, opet sam bila u pravu).