Vec dugo se vode neki tihi ratovi u pozadini mojih misli....
Sigurnost vs. Osmijeh?
Zadovoljstvo vs. Ispunjenost?
Zaštićenost vs. Opijenost?
Radost vs. LJubav?
Blagost vs. Strast?
Pamet vs.Srce?
Vječita bitka, u kojoj nema pobjednika... Nikad ga ne može biti... Obično te iskustvo nauči da vjeruješ svom razumu jer tako manje znda za boli greška koju napraviš... Ali srce... taj šeret ti zna ipak oduzeti dah... Zna te oduševiti i baciti tako jako o tlo da se iscijepaš u milion dijelova, ali ti nije žao... Zna da te navede na najveće gluposti, zbog kojih ćeš se smijati kasnije... ali ti nije žao...
Postoji li ona tanka nit kojom možeš spojiti razum i srce? Da budu cjelina opet dvije potrpuno različite melodije jedne pjesme... ?
Kažu mi jedni, poslušaj razum šta ti kaže, i ja znam da su u pravu jer to je za moje dobro... Odavno sam naučila da su to bile pametne odluke i pružale su zadovoljstvo... Zadovoljstvo sigurnosti... Da je to tako trebalo da bude...
A srce se čuje glasnije i kaže POSLUŠAJ MENE!!!! U njegovo ime niko ne govori... Možda će da boli, zapravo, hoće sigurno... Poželjećeš da te nema, kajaćeš se... ali ono te najbolje poznaje... U njegovom ritmu svaki dan ti prolazi... Srce je ipak tvoje tiho ime, ono koje ispisuje sve tvoje stranice... Mnogo ljepše nego što će azum ikad moći...
I tako je ta borba između tvoja dva alter ega vječita, nikad ne prestaje... jedno kajanje ti ne gine, jedno pitanje će uvijek biti tu... ali davno sam naučila da se ne pitam "zašto" jer ima 1000 onih "zato"... Udahnem duboko i napravim korak...
Umjesto post skriptuma nekom tamo ko je preživio globalnu katastrofu pa se pita št asad da radi...Oslušni prijatelju samog sebe, jer niko ti ne može bolje pomoći... Kajanje je prirodna reakcija...
Sunday, November 11, 2012
Wednesday, November 7, 2012
LAKI - sinonim za dobre ljude...



Lakija čeka dug oporavak, u petak je prva operacija... Da li će njegova sudbina moći da utiče na ljude? Da li čovjek ikad može u sebi promijeniti onaj gen za uništavnje? Hajde da osakatimo sve što je lijepo, možda ćemo biti srećniji????? I onda, kad izgubimo sve što je vrijedno, zapitaćeš se čovječe, jel tvoja glupost ikad imala granice... Zažalićeš za jednom malom krznenom loptom koja te mogla voljeti bez rezerve, ispuniti tvoju samoću...
Jer Lakijev lavež koji mu vraća samopuzdanje meni vraća vjeru da još uvijek na planeti tumaraju dobri ljudi, samo su se malo izgubili... :) A ima ih... Zbog takvih vrijedi čekati novi dan... Sa takvim ljudima se vrijeti broiti za sve Lakije na planeti...
Friday, November 2, 2012
Ja nemam dva srca...jedno za ljubav... jedno za mržnju....
Malen i pun straha... Nepovjerljiv prema ljudima vjerovatno jer je toliko puta bio udaran i maltretiran.... Vjerovatno jer više pamti ljudske noge nego svoje... I nema nikog ko bi se borio za njega... NIkog ko bi mu dao glas, jer on svoj nema... Zauvijek obilježen zbog ljudske nepravde, zbog ljudskog nemara... Zbog ljudskog nesrca...
Istina, čovjek ne može sam sa sobom, ni sa ljudima a ne sa životinjama... Ali odakle tolika mržnja prema tim krznenim loptama? Odakle toliko bijesa prema njima? Ni prema kućnim ljubimcima nisu bolji a ne prema onima koji su prepušteni na milost i nemilost ulice...Ponekad u njima vidim svu onu napuštenu djecu, ostavljenu u sirotištima... Koliko tuge mora iamti u takvim očima kad se osjećaš odbačeno od svijeta i ostavljeno... nevoljeno...
Čovjek je definitivno najgore biće na planeti... Najveća katastrofa... Nisu sigurno životinje napravile ozonske rupe... Njima je dat bijes, a ljudima i razum i bijes... A šta bi se desilo tek kad bi životinje imale razum? Ko bi preživio u toj borbi?
I dok ga gledam kako prepun straha drhti, srce se steglo u olovne lance... Čovječe tvoja glupost je bezgranična... Nikad neću moći da shvatim ljude koji vrše nasilje nad životinjama... Nikad ih neću moći opravdati... Ni podržati... Jer ako ne možeš voljeti životinje kako možeš ljude? Kako možeš sam sebe?
Istina, čovjek ne može sam sa sobom, ni sa ljudima a ne sa životinjama... Ali odakle tolika mržnja prema tim krznenim loptama? Odakle toliko bijesa prema njima? Ni prema kućnim ljubimcima nisu bolji a ne prema onima koji su prepušteni na milost i nemilost ulice...Ponekad u njima vidim svu onu napuštenu djecu, ostavljenu u sirotištima... Koliko tuge mora iamti u takvim očima kad se osjećaš odbačeno od svijeta i ostavljeno... nevoljeno...
Čovjek je definitivno najgore biće na planeti... Najveća katastrofa... Nisu sigurno životinje napravile ozonske rupe... Njima je dat bijes, a ljudima i razum i bijes... A šta bi se desilo tek kad bi životinje imale razum? Ko bi preživio u toj borbi?
I dok ga gledam kako prepun straha drhti, srce se steglo u olovne lance... Čovječe tvoja glupost je bezgranična... Nikad neću moći da shvatim ljude koji vrše nasilje nad životinjama... Nikad ih neću moći opravdati... Ni podržati... Jer ako ne možeš voljeti životinje kako možeš ljude? Kako možeš sam sebe?
P.S: Pas je slikan u Pljevljima, i nema donju vilicu. Star je oko 4 mjeseca, i neuhranjen.
Sunday, October 28, 2012
Ovo ni Marfi nije očekivao...
Krene loše ponekad... Dan za danom... Cijeli mjesec... Ljudi oko mene koji su mi dragi prolaze kroz najgore... Ili možda i od toga ima gore? Kreneš sa nervozom, počneš da se nerviraš, koža ti je tijesna, sve ti smeta... Želiš da pomogneš ali nemaš načina... Osim da budeš tu... Uho za slušanje, usne za ćutanje, rame za plakanje i dlan za smijanje...
A ponekad je samo to i dovoljno... Ponekad je to više nego što ikad iko može da učini za tebe... Da znaš da je TAJ NEKO tu za tebe... da te podrži kad griješiš, da ti briše kišu s lica, da ga stomak zaboli od smijanja s tobom... Da ćuti pored tebe i da ti tako ispriča sve... da ti skrene misli pričom o vremenskoj prognozi samo da ne bi nastao haos u glavi... Da se ne bi prekinuo tamo gdje si najtanji... Da te ne ostavi samog sa sobom, jer... Sami sebi smo najveći prijatelji ali i najgori neprijatelji... I nimalo nije lako dobiti bitku sam sa sobom... Sa tobom ću se lako izboriti, reći ću ti da ćutiš, da me ostaviš na miru... Al ako me razumiješ nikad to nećeš uraditi...
Ponekad, kad se nebo ruši iznad tebe, kad ti neko nedosotaje toliko da pucaš na svim šavovima i kad se svi temelji tvog bića ruše... Kad misliš da se cijeli svijet urotio protiv tebe i da za bolje nisi stvoren.... Uvijek se nađe onaj NEKO ko će preći kilometre za tebe, ko će te satima slušati dok pričaš, ko će te zagrliti najjače dok plačeš... Ko će biti tvoja duga posle kiše... Samo treba da pružiš dlan... Nije sramota tražiti podršku kad padaš, jer nismo rođeni da budemo sami... Sve ima svoju granicu, svoju mjeru... Pa i tvoja koža, ispod koje ne može stati sva bol i tuga svijeta, svi tvoji problemi i sva patnja... Na nekom mjestu će preliti i vjeruj mi, tad želiš da je neko uz tebe... Jer...
Ne može biti toliko loše koliko ja mogu imati dobre ljude uz sebe... Koliko ja mogu biti tu uz tebe...
Pada kiša, neka južna... I umjesto post skriptuma nekom klincu od 5 godina koji bez nadzora roditelja surfuje netom... Nemoj biti tužan, svaki dan se osmijehni jer možda će već sutra biti loše... A kako se s mrakom boriti nego... upališ svijeću
Friday, October 26, 2012
Nabacim osmijeh i briga me....
U kom trenutku shvatiš koliko si jak? Da li je to onda kad
izgubiš nekog kog voliš, kad te pobijede neke tuđe misli... Kad te prijatelji
iznevjere? Porodica izda? Da liuopšte možeš biti toliko jak da prebrodiš
uspravne glave, bez bola i bez suza? Da li postoji neko takav? Ko nikad nije
pao... al skroz pao...
Ponekad ne znam šta može višre da zaboli... Izdaja, prevara,
laž, odustajanje... dal lakše preživjeti fizičku bol il duševnu? Na današnji
dan praštanja i žrtvovanja ja pokušavam da shvatim šta je to u ljudima što
navodi da drugome zadaš bol... da ga iznevjeriš onda kad se oslanja na tebe...
Šta je to što nas okreće jedne protiv drugih? Zloba, zavist, nemaština,
neznanje ili je to jednostavno u strukturi gena?
Odbijam da budem takva... Odbijam da se uklopim u većinu, da
pratim veće krdo... Imam svoj svijet, svoje navike, svoje prijatelje ne baš
brojne ali ih imam... Imam uz sebe osobu koja mi je najveća podrška na svijetu,
i kad griješim i kad padam... Imam ljude koji mi znaju uljepšati dan samo
smajlijem iscrtanim na ekranu... Imam brata kojeg volim iznad svega, tetka sam
jednom preslatkom čovečuljku... Nemam posao, nije mi tata 10-ti na spisku
svjetskih bogataša... Al imam miran san i čist obraz...
Imam ponos s kojim mogu da kažem da sam pomogla... Da sam
davala i kad ja nisam imala... Da sam bila rame za plakanje i dlan za
smijanje... Mogu da kažem da sam sazrela u čovjeka koji nema predrasuda... Nije
ovo hvaljenje i nije narcisiodnost... Ovo je sušta realnost... činjenično
stanje stvari... Znam da ima ljudi koje sam povrijedila u trenucima kad sam
izabrala sebe umjesto svijeta... Niko nije bez grijeha, laže ko kaže da
jeste...
I na kraju, umjesto post skriptuma nekom ko zaluta... Ne
činite zlo ljudima... Ne oduzimajte im ako već ne možete da im date... Nekome
tako malo za sreću treba... Umjesto eura je i osmijeh ponekad dovoljan da nekom
uljepšate dan... Zato danas jednog velikog smajlija na lice i izađi među
ljude...
Wednesday, October 24, 2012
Binarni kod djetinjstva....

Mi djeca sa djetinjstvom iz devedesetih... Znali smo za ljubav, za držanje za ruke, za nekoliko ukradenih poljubaca ispod stare jabuke u sokaku... Voljeli smo... znali smo taj otkucaj srca... patili smo.... znali smo da ljubav zna i da zaboli, ali jbg, preležo se to, kao malo boginje, samo nemoj da češkaš da ne ostane ožiljak... Imali smo prijateljstva, oslonac... Poštovali smo mamino "Ne!" i tatino "Može sine..." Nalazili smo neki balans... sad su mnogi od te generacije svoji ljudi, roditelji, zaposleni ili besposleni... kako god...
Ja sam u tranziciji između dva doba... Onog praistorijskog i modernog.... Jer tako bi današnji klinac mogao opisati moje djetinjstvo i svoju eru tehnologije... Oni ne znaju za osluškivanje daha u mraku, ne znaj za igru sjenki na zidu kad nestane struje, ne znaju da ljubav znači mnogo više nego što je u stvari tih 5-6 slova otkucanih na ekranu... Ne znaju za udvaranje, za ruže... Šta su lajkovi naspram parčeta papira zakačenog na prozoru... Ili Inbox udvaranje naspram razglednice krišom provučene ispod vrata za Dan zaljubljenih...
Jel neko u međuvremenu smislio neku izmjenu u DNK sistemu il ja nisam baš programmirana za današnjicu? Koji je to binarni kod kojim možeš osjetiti podršku prijatelja, ili zagrljaj voljene osobe... jel ima takvo nešto za miris pečenog kestena kraj vatre, dok neko priča neku strašnu priču, a vani studenac sve zaledio? Jel postoji niz nula i jedinica za ukus kolača koji samo baka zna da napravi, jer samo ona može imati toliko ljubavi? Ne znate vi djeco kako je imati djetinjstvo...
Ponosna sam... Možda nisam imala sve što klinci danas imaju... Ali sam srećna jer i dalje imam čisto srce... što nije u njemu nikakav algoritam za život... I umjesto post skriptuma nekom roditelju koji možda zaluta čitajući ovo... Odvojite dijete od računara... Odvedite ga u park... nek se isprlja u pijesku... nek padne s tobogana pravo na dupe... Nek se ogrebe u nekom žbunu pokušavajući da pronađe puževu kućicu... Neka ih... Bar će imati žive uspomene... a ne binarni kod djetinjstva...
Tuesday, October 23, 2012
Nisam htjela da je napisem...ali sam morala... Jer jednostavno ne mogu da prebolim...

Od prvog dana je bio razmaženko, od prve noći je spavao uz mene... Sa svega 18 dana.... Buđenje na svaka 2h da bi jeo... na flašicu... mlijeko, med, plazma, AD kapi... i tako 4 mjeseca nespavanja zbog njega, ali mi nije žao... vraćao je nesebično svu pažnju svojim toplim pogledom... Svojim ummiljavanjem... svojom ljubavlju koju nije mogao da isfolira kao mi ljudi...



I na kraju... zbog čega želim ispričati priču? Zato jer smo mi ljudi nesposobni da volimo sa toliko iskrenosti,,, Jer kod nas postoje samo interesi, laži i podvale... Jer ne umijemo jedni sa drugima... ponekad ni sami sa sobom... Zato što ne umijemo da cijenimo ono što imamo... Psi su velika obaveza, ali još veći prijatelji... Meni moj prijatelj nedostaje ponekad do ludila... Znao je da me sluša, da me oraspoloži kad sam tužna, da me nasmije do suza sa svojim tupavm grimasama i akrobacijama... Bio je moj vjerni pratilac u šetnjama, i moj čuvar snova...
Zauvijek će ostati moj mali tupo tupavi, moja šunjalica...
Subscribe to:
Posts (Atom)
-
To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvot...
-
Bila sam u Lisabonu danas. I osjetila sam se živom, koračajući ulicama Alfame i zavirujući ljudima u prozore i slušajući ritam muzike iz kam...
-
Još jedan kofer, jod jedna mapa, još jedno putovanje. Život u koferu i srce u grudima, žute čarape i šta mi više treba? Gdje god da stanem, ...