Najviše sam jaka kad se trude da me slome...

Kako se ljudi rađaju sa nedostatkom gena za istinu, pravdu, moral, čast, poštovanje, humanost, ljudskost, dobrotu, ljubav... Da li je to nedostatak cijelog genetskog lanca, ili...? Šta ih to tjera da drugima rade sve ono što sebi ne bi nikad? Davno sam shvatila da mi dobrotu, osmijeh i istinu nikad neće oprostiti ti zavidnici i ljubopitljivci koji se hrane tom parazitskom zajedljivošću... davno sam shvatila da je ovaj vijek totalno promašio mene kao vrstu... Ili sam ja možda promašila vijek? 

Uvijek je bilo ljudi koji su željeli tuđe jer nisu imali svoje... Ljudi koji su gazili preko mrtvih i nisu birali sredstva da stignu do cilja... Uvijek će biti tih osakaćenih ljudi koji ne znaju za radost prijateljskog osmijeha... Za toplinu iskrenog zagrljaja... Za suze radosnice... Za osmijeh koji se razvuče preko cijelog lica jer su te nazvali prijatelji koji tog trenutka kite jelku i pomisle na tebe... I zaista sam ponosna što znam da ima ljudi koji misle kao ja... koji cijene ljude po tome što jesu ili nisu, a ne po tome šta imaju ili nemaju... Ponosna sam što pripadam onoj grupi ljudi čiji su geni mutirali i postali otporni na ljudsku zlobu, zavist i ljubomoru...

Ja nosim svoj štit od ljubavi, ponosa, istine i časti... Nosim ga puna sjaja u očima koji mi ne možete uzeti... On će uvijek biti moje oružje protiv svih vaših spletki, podmetanja, guranja i nasrtaja... Svoje padove i ožiljke nosim kao ordenje jer što se vi više trudite da me slomite, to ja postajem jača i nesalomiva... Ako mislite da ćete vašim zlom uništiti ono dobro u meni... varate se... Jer staklo moje duše je otpornije od čelika vašeg jezika... 

NIje mi cilj da prkosim, ne boliujem od tog virusa... Nije mi cilj da izazovem, i to sam preležala... Da se svetim - to nije moj posao... Ne umijem da mrzim - to je moj nedostatak u genima... A umjesto post kriptuma mojim neprijateljima koji se osjete prozvanim... Samo naprijed... A kad jednom skinete veo mržnje s očiju vidjećete koliko svijet zna da bude lijepo mmjesto za živjeti... samo ako umiješ da ga dekorišeš... 

Niko ne zna bolje mene slušati, ko moj verni drugar ušati...

Neki dobar ritam u jednom dobrom danu... u zimskoj idili koja podsjeća na djetinjstvo kad smo kući dolazili mokri do gaća od igranja u snijegu, od grudvanja i sankanja... Svako dvorište je imalo svog Sneška Belića i svi su se isto zvali... Jedva se čekalo jutro da se posle šolje vrućeg mlijeka izjuri vani... Ah ta srećna vremena...

Nismo znali ni za inflaciju, ni za zlo među ljudima... Bili smo srećniji i zdraviji nego sada... A sada u vazduhu se osjeća neka primjesa djetinjstva, osjeća se žal i tuga za prošlim... Ljudi su mrki i sivi, i džaba meni moja bijela šubara kad su ljudima misli crnje od mraka... Al ne dam da mi pokvare zimu... Ne volim je, da budemo jasni, samo zbog onog minusa u celzijusu... Ali je volim zbog nježne boje bijelog koja u sebi provlači nijanse dobrote i nijanse neke bliskosti...

Volim je zbog mirisa kuvanog vina sa cimetom i karanfilićem i zbog dobrih tonova Balaševića koji prija u hladnoj večeri dok kroz prozor misli šaljem tamo... preko sniježnih nameta... Volim je jer se na snijegu ističe moj osmijeh koji ne dam da mi iko skine sa lica... Jer to je moje sunce... moj štit od čelika... I ne dam da mi pokvare dan halapljivci i pokvarenjaci i interesdžije... Ne dam...

I eto na kraju, umjesto post skriptuma nekome ko bude možda jednom pratio moje tragove... Stani... Napravi svoje... Jer na kraju samo tvoji tragovi se broje... Tuđi su ipak strana škola...

Zar misliš da je lakše umrjeti...

Kažeš mi teško je... Kažeš mi tužan si... Kažeš mi loše je... Kažeš mi sam si...
Ehhh prijatelju, kad bis e tako lako odustajalo i kad bi se tako alko dizale ruke od svega na najmanju prepreku... Pa gdje bi nam kraj bio...? kad si se rađao, niko nije rekao da će život biti med i mljieko... Da će samo zlato da ti sija... Ne može...

Moraš da kopaš, da riješ, da razbijaš i rušiš zidove ispred sebe, ali ne glavom... Možeš samo dobit neku dobru čvrgu tako... Ne... Razmisli malo, iizvuci iz zida neke sitne kamenčiće... Pa gricni malo sa strane, izvuci neku ciglu sa sredine... Nećeš ni primjetiti kad zid postane klimav i kad se samo pod naletom tvog daha sam sruši... Zakorači hrabro i kreni...

Zašto odustati? Zašto posustati? Zašto ostati da sjediš na vlažnom tlu posle nekog pada? Malo zaboli, nekad više... Utrni ti to mjesto na koje uporno padaš i onda oguglaš na sve nedaće i kreneš, otreseš zemlju sa dlanova, izduvaš prašinu iz plića i onda još hrabrije i ponositije kreneš... Jer jak je samo onaj koji zan napraviti novi korak... Jak je samo onaj koji neostane na istom mjestu na kojem je pao...

Odustaješ? Misliš tebi je najteže? Možda... ali samo pomisli koliko je nesreće u svijetu... Koliko ima gladne djece, koliko povrijeđenih pasa lutalica ostavljenih od cijelog svijeta... Koliko se ratova vodilo zbog tuđih interesa... I ti bi odustao jer si naišao na betonski zid umjesto onog od kartona... Zapamti, ovo je svijet predatora... Najlakše je odustati... Treba imati snage i boriti se... Nije okolina zagađena nego ljudi... A oni sve praštaju osim uspjeha i dobrih djela...

I sad se zapitaj jel' ti baš toliko teško... A umjesto post skriptuma nekome ko bude naišao na ovaj blog tražeći način da se ubije... Došao si na pravo mjesto... Neću ti pomoći u tome :)))

Heroj mog srca...

Nema te... Tvoje tople okice su se sklopile... Tuga me obuzela ali zanmd a ne bi volio da me vidiš daplačem jer ti to osjetiš... Ti, koji si nio heroj mog srca... Ti, koji si u mojim rukama drhtao od straha, a opet osjećao sigirnost... Ti, koji si mipokazao da postoje dobri ljudi na svijetu... KOji si me povezao sa njima... Drago mi je da si osjetio ljubav, da siosjetio da i ti možeš biti voljen... Znaš da smo te svi voljeli... I neće ostati ovako... nećemo dozvoliti da tvoja smrt bude uzaludna, da borba za tebe bude uzaludna... Ti si naš sinonim za dobre ljude, jer i ja se sada zovem Laki... i Dzenis se tako zove... svi se zovemo kao ti... Mi, ljudi velikog srca koji smo ti pomogli da se u zadnjim danima osjećaš sigurno... a tvoje maleno srce od srece nije izdrzalo... 
Hvala svima... svima koji su mu poslali pomoc, bio bi to veliki spisak... Ujedinio si nas i sad znam da je to bila tvoja svrha... tako malen a tako veliki... Spavaj sad, konačno si našao dom... Tamo ti neće biti hladno, neće te boljeti, i znam... zauvijek ćeš biti heroj mog srca... :(

...samo mi srce nemojte amputirati...

Vec dugo se vode neki tihi ratovi u pozadini mojih misli....

Sigurnost vs. Osmijeh?

Zadovoljstvo vs. Ispunjenost?

Zaštićenost vs. Opijenost?

Radost vs. LJubav?

Blagost vs. Strast?

Pamet vs.Srce?

Vječita bitka, u kojoj nema pobjednika... Nikad ga ne može biti... Obično te iskustvo  nauči da vjeruješ svom razumu jer tako manje znda za boli greška koju napraviš... Ali srce... taj šeret ti zna ipak oduzeti dah... Zna te oduševiti i baciti tako jako o tlo da se iscijepaš u milion dijelova, ali ti nije žao... Zna da te navede na najveće gluposti, zbog kojih ćeš se smijati kasnije... ali ti nije žao...

Postoji li ona tanka nit kojom možeš spojiti razum i srce? Da budu cjelina opet dvije potrpuno različite melodije jedne pjesme... ?

Kažu mi jedni, poslušaj razum šta ti kaže, i ja znam da su u pravu jer to je za moje dobro... Odavno sam naučila da su to bile pametne odluke i pružale su zadovoljstvo... Zadovoljstvo sigurnosti... Da je to tako trebalo da bude...

A srce se čuje glasnije i kaže POSLUŠAJ MENE!!!! U njegovo ime niko ne govori... Možda će da boli, zapravo, hoće sigurno... Poželjećeš da te nema, kajaćeš se... ali ono te najbolje poznaje... U njegovom ritmu svaki dan ti prolazi... Srce je ipak tvoje tiho ime, ono koje ispisuje sve tvoje stranice... Mnogo ljepše nego što će azum ikad moći...

I tako je ta borba između tvoja dva alter ega vječita, nikad ne prestaje... jedno kajanje ti ne gine, jedno pitanje će uvijek biti tu... ali davno sam naučila da se ne pitam "zašto" jer ima 1000 onih "zato"... Udahnem duboko i napravim korak...

Umjesto post skriptuma nekom tamo ko je preživio globalnu katastrofu pa se pita št asad da radi...Oslušni prijatelju samog sebe, jer niko ti ne može bolje pomoći... Kajanje je prirodna reakcija...

LAKI - sinonim za dobre ljude...

Čulo se za njega... Za malu mrvicu od 4 mjeseca, fatalnu ljudsku grešku... Pisala su o njemu sva udruženja za zaštitu životinja, oglasiše se neki dobri ljudi sa neke druge planete, oni sigurno ne žive ovde u ovom svijetu mržnje i zla... Oglasiše se ljudi koji žele da mu pruže ljubav, da ga liječe... Mali Laki, kome prvi mjeseci života nisu bili naklonjeni...






Našli smo ga u smeću... na istom groblju gdje su ga napustili sa nadom da će i njegove sićušne kosti tu da ostanu... Možda su ga ljudi napustili ali sreća nije... Borio se, samo on zna kako... Gladovao, ali borio se... Još uvijek osjećam njegove drhtaje u rukama, i njegov strah u očima kad sam ga uzela u naručje... Istina, nije bio baš reklama za parfem za pse ali šta drugo očekivati od mrvice koja je prepuštena na milost i nemilost sudbini... Srce je tuklo, puno straha...







Nije mu trebalo dugo da se smiri, da osjeti povjerenje prema ljudima koji su došli da ga izbave iz muke, da mu vrate sjaj u okice koje su bile vrata u nebo... Toliko snage i očaja u njima, toliko ljubavi, zahvalnosti, tuge i bola... Nakon terapije krenuo je u bolje sutra... U drugi grad, u drugu državu, daleko od ljudi koji su mu nanijeli zlo, ali nikad daleko od onih kojima je za svega par sati prirastao za srce...





Lakija čeka dug oporavak, u petak je prva operacija... Da li će njegova sudbina moći da utiče na ljude? Da li čovjek ikad može u sebi promijeniti onaj gen za uništavnje? Hajde da osakatimo sve što je lijepo, možda ćemo biti srećniji????? I onda, kad izgubimo sve što je vrijedno, zapitaćeš se čovječe, jel tvoja glupost ikad imala granice... Zažalićeš za jednom malom krznenom loptom koja te mogla voljeti bez rezerve, ispuniti tvoju samoću...

Jer Lakijev lavež koji mu vraća samopuzdanje meni vraća vjeru da još uvijek na planeti tumaraju dobri ljudi, samo su se malo izgubili... :) A ima ih... Zbog takvih vrijedi čekati novi dan... Sa takvim ljudima se vrijeti broiti za sve Lakije na planeti...

Ja nemam dva srca...jedno za ljubav... jedno za mržnju....

Malen i pun straha... Nepovjerljiv prema ljudima vjerovatno jer je toliko puta bio udaran i maltretiran.... Vjerovatno jer više pamti ljudske noge nego svoje... I nema nikog ko bi se borio za njega... NIkog ko bi mu dao glas, jer on svoj nema... Zauvijek obilježen zbog ljudske nepravde, zbog ljudskog nemara... Zbog ljudskog nesrca...

Istina, čovjek ne može sam sa sobom, ni sa ljudima a ne sa životinjama... Ali odakle tolika mržnja prema tim krznenim loptama? Odakle toliko bijesa prema njima? Ni prema kućnim ljubimcima nisu bolji a ne prema onima koji su prepušteni na milost i nemilost ulice...Ponekad u njima vidim svu onu napuštenu djecu, ostavljenu u sirotištima... Koliko tuge mora iamti u takvim očima kad se osjećaš odbačeno od svijeta i ostavljeno... nevoljeno...

Čovjek je definitivno najgore biće na planeti... Najveća katastrofa... Nisu sigurno životinje napravile ozonske rupe... Njima je dat bijes, a ljudima i razum i bijes... A šta bi se desilo tek kad bi životinje imale razum? Ko bi preživio u toj borbi?

I dok ga gledam kako prepun straha drhti, srce se steglo u olovne lance... Čovječe tvoja glupost je bezgranična... Nikad neću moći da shvatim ljude koji vrše nasilje nad životinjama... Nikad ih neću moći opravdati... Ni podržati... Jer ako ne možeš voljeti životinje kako možeš ljude? Kako možeš sam sebe?

P.S: Pas je slikan u Pljevljima, i nema donju vilicu. Star je oko 4 mjeseca, i neuhranjen.