Thursday, January 3, 2013

Peče me moja so neprolivena

Znaš ono kad tupo gledam u daljinu i brojim unazad u sebi do sto... I stanem na pola... Udahnem duboko, ispunim pluća, pokušavam da izbacim vani so koja se taloži u plućima... Samo sjedi pored mene... nemoj me pitati da li sam dobro... Ne pitaj me šta me muči, šta se to toliko teško prostrlo preko mog bića pa ne umijem da se pomaknem sa mjesta u kom sam ostala koji tren prije... Znaš i sam šta ću ti reći: "Ma ok sam...NIšta mi nije..."

Znam da bi volio da ti ispričam sve... sve one tajne boli koje nikom nisam rekla, sve one divne trenutke zbog kojih sam letjela bez krila i da ti pokažem sve one bandere o koje sam strahovito lupila u letu... Da ti opišem sve ono što me godinama mučilo, što je krojilo i lijepilo fleke po  mojoj ličnosti vajajući me kao figuru od gline... Znam da bi mi stegao ruku i rekao: "Tu sam, slušam te, nisi sama..." A prijatelju moj... Usamljenija nisam bila nikad... Nikad nikom nisam otkrila sve pretince zaključane koje čuvam iza onih polica sa knjigama koje samo za ukras služe... Nikad nisam razgrnula onaj pepeo u kaminu sjete i otkrila nagorele cigle mojih praštanja... Nikad nikom prijatelju moj... 

Pitaš me: "Zašto ćutiš toliko dugo, sama... Za šta će ti sva ta so u teglicama punim paučine?" Eh... Nema toga na svijetu koji je sve suze isplakao, nema ga ko nije sakrio i od sebe svoju bol... Zašto ćutim? A misliš da će biti lakše ako na sav glas vrištim i pričam svijetu koliko ima bola u zidovima moje sobe? Prijatelju, nikog nije briga za druge do samo do sebe... A i prijatelji su se davno potrošili, neki pokupili što im je trebalo, neki iscijepali moje papirne otiske na vratima duše, neki su mi se samo smeškali dok su me slušali a bili miljama daleko... I onda sam stala... Jednostavno je prijatelju... sam sa sobom najlakše možeš primirje potpisati, dogovriti se da prećutiš, da zatrpaš... 

Zato... ako ne želiš sjediti pored mene, i ćutati, idi... Ustani, okreni se i odlepršaj u neki mrak, ne gubi svoje vrijeme sa nekim ko nema snage za letove... Nemoj me pitati šta mi je i kako sam, i zašto su  mi zenice mutne... peče me moja so... Kažeš mi: " Jednog dana ćeš mi reći..." Sjediš i dalje tu, zagrliš me jako, i ćutiš...  A ja ti kažem "Ništa mi nije..." Udahnem duboko... 

I ako si zaista to što kažeš, ako si zaista tu zbog mene, zbog moje prijateljske ruke, zbog mog srca koje ne želi lagati, zbog mojih ruku koje te neće ubiti... Onda, prijatelju... Znaćeš... Kad ti kažem "Ništa mi nije..." znaćeš... zagrlićeš me i nećeš me ostaviti samu... Znaćeš da sve mi je...

Thursday, December 27, 2012

Očima se u svet trči...

I tako pustiš... Dozvoliš sebi da budeš srećan na trenutak...Sve neka prividna iluzija, neko prolazno ludilo... Dozvoliš da srce zakuca samo malo jače... za jednu nijansu brže... Potrčiš...I zapneš...Padneš, prostreš se po zemlji kao šareni tepih bola... Ne umiješ ustati, ne umiješ  poći...Ni nebo ne vidiš, ništa ne čuješ opd zaglušujećeg udara svog tijela na vlažnoj zemlji...Vlažnoj od silnih suza svih onih nesrećnika koji su pali kao i ti, na istom mjestu...

I šta onda treba da uradš dobri moj? Eeee vidiš, u tom trenutku se zemlji naprosto smuči da svi padaju na nju, dosadi joj jer ih ima i previše koji tako ostanu da leže, i naljuti se... Toliko jako zavrišti njen centar da samo odjednom nađeš se na nogama, stojiš, ne boli te.. Po neka ogrebotina na licu, malo izgrban, razbarušene kose ali živ si... Srce i dalje kuca, nije stalo kao što si želio... I kad napraviš taj prvi korak tek onda shvatiš... Osjetiš... Vidiš...

Zima je prošla, svjetlost je tu, smiješno je kako si mogao i da zapneš za taj maleni kamenčić... SMiješ se svom padu, ostao je jedan ožiljak tamo gdje ga niko ne vidi i onda kreneš, malo opreznije, ali slobodnije da trčiš, da juriš... Da hvataš svoje snove... Da letiš za pticama, da preskačeš šume u jednom koraku... Smješ se i ni osjetio nisi kad prestaneš da se sjećaš tog pada, osim kad vidiš neki sličan kamenčić koji sad sa lakoćom zaobiđeš...

I tako...dan za danom... Još zemlji nisam dosadila, al jesam sebi... Sad stojim, nisam još krenula, udišem vazduh jer trebaće mi... samo još po neki komadić da zalijepim, zakrpim pocijepane rite duše... Samo još da  napunim džepove mirisom, i onda mogu dalje... moći ću i bre samo da vjetar stignem, pustila sam ga malo ispred... Znam da ću moći... A ti, što čitaš sad ovo u ko zna kom vijeku unazad... Prestani da čitaš i kreni... Nećeš ovde ništa naučiti...

Tuesday, December 25, 2012

Ja nisam luzer ja imam nas...A ZA SVET KO TE PITA

Prilagoditi se svijetu u kom živiš... sakupiti prolivene ivice svoje ličnosti u ograđenu kartnosku kutiju svjetske mašte...POklopiti je nekim starim novinama... Paziti da negdje ne procuriš... Ne istočiš svoje oblike... Ili možda podići glavu, razgrnuti nebo rukama, okrznuti po neko sazvežđe i jednostavno odbiti ponudu da se uklapaš kao mozaik... Pristati jedino da budeš takav kakav si, da budeš samo za jednu nijanisu drugačiji od onih koji žele da te isklešu... Ne da se drvo žilavo...

Prilagođavanje nije isto što i lukavost... nije isto što i pamet da sebe takvg nametneš ljudima koji se boje drugačijeg... koji se boje tvojih šarenih papira i crvenih ukrasnih mašni u kojima im serviraš svoje neobične ambicije i ljubavi... Pomisliš da možda nikad nećeš naći svoje čupavo parče neba gdje kiša iz zemlje pada... A šta ako si već tu... Pod tim nebom... samo nisi pojeo čokoladu sa vrha... Hmmm, možda je baš tu onaj šlag života koji voliš, samo ga pravo sunce nije otkrilo...

Uostalom, zašto bih se uklapala u sav taj šareniš svijeta, zašto ne mogu biti bezgranično luckasta dok koračam u poskocima kroz sve te nasmijane i maskirane ljude...Zašto bih bila klon današnjice kad mogu biti potpuno novo sazveđe svog neba... I eto, odbijam... Namjerno ću pokvasiti kartonsku kutiju i izliću se i na petom ćošku tog kvadrata... Eto, baš hoću da se smijem i skakućem... Šta mi može ko? Odbijam da se povinujem svim vašim mrgudnim danima... Odbijam da budem kao vi što ne zante o čemu pišem... Ja moje nebo ne dam...

Saturday, December 15, 2012

Najviše sam jaka kad se trude da me slome...


Kako se ljudi rađaju sa nedostatkom gena za istinu, pravdu, moral, čast, poštovanje, humanost, ljudskost, dobrotu, ljubav... Da li je to nedostatak cijelog genetskog lanca, ili...? Šta ih to tjera da drugima rade sve ono što sebi ne bi nikad? Davno sam shvatila da mi dobrotu, osmijeh i istinu nikad neće oprostiti ti zavidnici i ljubopitljivci koji se hrane tom parazitskom zajedljivošću... davno sam shvatila da je ovaj vijek totalno promašio mene kao vrstu... Ili sam ja možda promašila vijek? 

Uvijek je bilo ljudi koji su željeli tuđe jer nisu imali svoje... Ljudi koji su gazili preko mrtvih i nisu birali sredstva da stignu do cilja... Uvijek će biti tih osakaćenih ljudi koji ne znaju za radost prijateljskog osmijeha... Za toplinu iskrenog zagrljaja... Za suze radosnice... Za osmijeh koji se razvuče preko cijelog lica jer su te nazvali prijatelji koji tog trenutka kite jelku i pomisle na tebe... I zaista sam ponosna što znam da ima ljudi koji misle kao ja... koji cijene ljude po tome što jesu ili nisu, a ne po tome šta imaju ili nemaju... Ponosna sam što pripadam onoj grupi ljudi čiji su geni mutirali i postali otporni na ljudsku zlobu, zavist i ljubomoru...

Ja nosim svoj štit od ljubavi, ponosa, istine i časti... Nosim ga puna sjaja u očima koji mi ne možete uzeti... On će uvijek biti moje oružje protiv svih vaših spletki, podmetanja, guranja i nasrtaja... Svoje padove i ožiljke nosim kao ordenje jer što se vi više trudite da me slomite, to ja postajem jača i nesalomiva... Ako mislite da ćete vašim zlom uništiti ono dobro u meni... varate se... Jer staklo moje duše je otpornije od čelika vašeg jezika... 

NIje mi cilj da prkosim, ne boliujem od tog virusa... Nije mi cilj da izazovem, i to sam preležala... Da se svetim - to nije moj posao... Ne umijem da mrzim - to je moj nedostatak u genima... A umjesto post kriptuma mojim neprijateljima koji se osjete prozvanim... Samo naprijed... A kad jednom skinete veo mržnje s očiju vidjećete koliko svijet zna da bude lijepo mmjesto za živjeti... samo ako umiješ da ga dekorišeš... 

Tuesday, December 11, 2012

Niko ne zna bolje mene slušati, ko moj verni drugar ušati...

Neki dobar ritam u jednom dobrom danu... u zimskoj idili koja podsjeća na djetinjstvo kad smo kući dolazili mokri do gaća od igranja u snijegu, od grudvanja i sankanja... Svako dvorište je imalo svog Sneška Belića i svi su se isto zvali... Jedva se čekalo jutro da se posle šolje vrućeg mlijeka izjuri vani... Ah ta srećna vremena...

Nismo znali ni za inflaciju, ni za zlo među ljudima... Bili smo srećniji i zdraviji nego sada... A sada u vazduhu se osjeća neka primjesa djetinjstva, osjeća se žal i tuga za prošlim... Ljudi su mrki i sivi, i džaba meni moja bijela šubara kad su ljudima misli crnje od mraka... Al ne dam da mi pokvare zimu... Ne volim je, da budemo jasni, samo zbog onog minusa u celzijusu... Ali je volim zbog nježne boje bijelog koja u sebi provlači nijanse dobrote i nijanse neke bliskosti...

Volim je zbog mirisa kuvanog vina sa cimetom i karanfilićem i zbog dobrih tonova Balaševića koji prija u hladnoj večeri dok kroz prozor misli šaljem tamo... preko sniježnih nameta... Volim je jer se na snijegu ističe moj osmijeh koji ne dam da mi iko skine sa lica... Jer to je moje sunce... moj štit od čelika... I ne dam da mi pokvare dan halapljivci i pokvarenjaci i interesdžije... Ne dam...

I eto na kraju, umjesto post skriptuma nekome ko bude možda jednom pratio moje tragove... Stani... Napravi svoje... Jer na kraju samo tvoji tragovi se broje... Tuđi su ipak strana škola...

Sunday, December 2, 2012

Zar misliš da je lakše umrjeti...

Kažeš mi teško je... Kažeš mi tužan si... Kažeš mi loše je... Kažeš mi sam si...
Ehhh prijatelju, kad bis e tako lako odustajalo i kad bi se tako alko dizale ruke od svega na najmanju prepreku... Pa gdje bi nam kraj bio...? kad si se rađao, niko nije rekao da će život biti med i mljieko... Da će samo zlato da ti sija... Ne može...

Moraš da kopaš, da riješ, da razbijaš i rušiš zidove ispred sebe, ali ne glavom... Možeš samo dobit neku dobru čvrgu tako... Ne... Razmisli malo, iizvuci iz zida neke sitne kamenčiće... Pa gricni malo sa strane, izvuci neku ciglu sa sredine... Nećeš ni primjetiti kad zid postane klimav i kad se samo pod naletom tvog daha sam sruši... Zakorači hrabro i kreni...

Zašto odustati? Zašto posustati? Zašto ostati da sjediš na vlažnom tlu posle nekog pada? Malo zaboli, nekad više... Utrni ti to mjesto na koje uporno padaš i onda oguglaš na sve nedaće i kreneš, otreseš zemlju sa dlanova, izduvaš prašinu iz plića i onda još hrabrije i ponositije kreneš... Jer jak je samo onaj koji zan napraviti novi korak... Jak je samo onaj koji neostane na istom mjestu na kojem je pao...

Odustaješ? Misliš tebi je najteže? Možda... ali samo pomisli koliko je nesreće u svijetu... Koliko ima gladne djece, koliko povrijeđenih pasa lutalica ostavljenih od cijelog svijeta... Koliko se ratova vodilo zbog tuđih interesa... I ti bi odustao jer si naišao na betonski zid umjesto onog od kartona... Zapamti, ovo je svijet predatora... Najlakše je odustati... Treba imati snage i boriti se... Nije okolina zagađena nego ljudi... A oni sve praštaju osim uspjeha i dobrih djela...

I sad se zapitaj jel' ti baš toliko teško... A umjesto post skriptuma nekome ko bude naišao na ovaj blog tražeći način da se ubije... Došao si na pravo mjesto... Neću ti pomoći u tome :)))

Sunday, November 18, 2012

Heroj mog srca...

Nema te... Tvoje tople okice su se sklopile... Tuga me obuzela ali zanmd a ne bi volio da me vidiš daplačem jer ti to osjetiš... Ti, koji si nio heroj mog srca... Ti, koji si u mojim rukama drhtao od straha, a opet osjećao sigirnost... Ti, koji si mipokazao da postoje dobri ljudi na svijetu... KOji si me povezao sa njima... Drago mi je da si osjetio ljubav, da siosjetio da i ti možeš biti voljen... Znaš da smo te svi voljeli... I neće ostati ovako... nećemo dozvoliti da tvoja smrt bude uzaludna, da borba za tebe bude uzaludna... Ti si naš sinonim za dobre ljude, jer i ja se sada zovem Laki... i Dzenis se tako zove... svi se zovemo kao ti... Mi, ljudi velikog srca koji smo ti pomogli da se u zadnjim danima osjećaš sigurno... a tvoje maleno srce od srece nije izdrzalo... 
Hvala svima... svima koji su mu poslali pomoc, bio bi to veliki spisak... Ujedinio si nas i sad znam da je to bila tvoja svrha... tako malen a tako veliki... Spavaj sad, konačno si našao dom... Tamo ti neće biti hladno, neće te boljeti, i znam... zauvijek ćeš biti heroj mog srca... :(