I neka mi to ne uzme nebo za zlo... brinucu vec ja nemoj ti brinuti...

U jednu noć se uvukla Magla mojih nemira... Sjetiti se nekih dana koje pamtim kao istoriju... Vratiti se u predjele moje geografije i ostaviti samo jedan otisak prsta na obrazu sjecanja... samo jednu kap suze u rijeci koju sam davno pregazila i rekla da cu srustiti sve mostove koji me vezu sa drugom stranom...

Al veceras me pusti da ti sapnem... da ti prenesem sve ono sto nisam nikom rekla da postoji. Pusti, ponekad i lakrdijaš mora da otplače svoje snove... Pa makar i šminkom nacrtanom suzom... Pa makar i trag karmina ostao na dlanu nakon neupsješnog upijanja uzdaha... Samo me malo pusti da poletim poput papirnog zmaja... da se pružim slobodna i sretna.... svoja i nedodirljiva... samo malo...

Ne, nisam ja iskovana u gvožđu i vatri... ovakve legure se iz zemlje ne vade... Nisam ja to što ti kao bajku serviram na tanjiru od platine... Nemožeš do mojih odaja, njih kerberi pakla čuvaju... Nijemi i bijesni... Samo da paučinu od srca sačuvaju... nekad od stakla, sad od niti skovano... nekad u vatri gorelo, sad iz pepela ustalo i u led okovano... ne diraj mi moju stražu...

I evo me sad, na pragu mog postojanja. Tu sam nikla, tu sam prve latice bacila pod noge, u prasinu utabala sve svoje suze. Tu, gdje je moj izvor... Tu gdje sam više stranac nego ja... Neko ko samo pantomimu razumije... tu gdje su mi korijenje pokidali... I u spomen mom postojanju pusti da ti kazem jos samo jedno... Nikad ne mozes biti tudji dok ne prestanes biti svoj. I nikad ne diži zidove od stakla iza sebe jer od onog proslog ja ne mozes pobjeci... to je tvoj krvotok koji ti snagu daje da dises i dalje punim plucima... to je tvoja snaga koja te cini stabilnim... I zato me pusti da veceras budem slobodna od sebe...

Bilo je to nekad...u čast jedne vatre...

Bilo je to nekad... tako počinju bajke... al pamtim one nekadašnje prve majeve koji su obilježili moje djetinjstvo... naravno, današnja djeca treba da stvaraju neke svoje, ali... Bilo je i u onim našim neke čari... Sakupljanja guma za paljenje najveće prvomajske vatre... i krene jedna po jedna, kao svetionici iz doba vitezova... Mmmhhh... uspomene moje pune dima...

Jedva smo čekali da svane jer su se spremali roštilji, išlo se u park na uranak, svuda se čula cika i pjesma... bilo je to jedno lijepo parčence djetinjstva... I svitanje za Đurđevdan... Buđenje hladnom vodom punom mirisa sveže ubranog cvijeća i vrbe... Ah ta naša djetinjstva... Nekad su nešto i značila...



E tako djeco moja... ne kažem ja da treba da pratite neke naše majve, ali neke tradicije su jednostavno previše dobre da bi bile prekinute... Naravno.. Naših majeva nema, naših vatri nema, odavno su izgorele negdje u grudima... Još se poneko društvo skupi i raspali roštilj na nekom proplanku... Zamiriše vazduh na neka dječija maštanja i to je sve...

Bilo je to tako nekad davno....Sad više nema ni djece a ne vatri...

Za uspomenu na moju čaršiju...

Znate ono kad se uveče uvuče dosada u neke uglove i počne da golica... Uključite PC i u online svijetu tražite neku zabavu... malo vijesti, slike, društvene mreže... I tako naiđem na tekst koji je izazvao milion reakcija – od tuge, bola, smijeha, očaja, ponosa... ne znam ni sama kako to sve da nazovem.

Nisam neki sportski tip, al volim da ispratim neku utakmicu od značaja za moju državu. Ponosna sam na naše klubove, pobjede, ponosna što je to naša Crna Gora, ponosna sam čak i na svoj grad, na svoj klub... Na naš Rudar. Klub koji ima najviše trofeja... Onaj isti koji je dva puta krunisao naš grad, naše momke koji se iz dana u dan bore da opravdaju nasleđe koje imaju. Ponosna na ono što su Pljevlja imala, na ono lavovsko srce koje smo uvijek imali kad je Rudar bio u pitanju! Al surova realnost današnjice kao poraz... Kao mač u centar pulsa koji zakuca jače kad mi neko spomene moj grad. Realnost sa kojom se naš sport suočava!

Bijes... Al ne znam zbog koga... Zbog ljudi koji su dozvolili da naš spord prolazi kroz najveću krizu ikad... Ili zbog onih koji udaraju ograde i postavljaju granice u parku uu kom smo uvijek imali slobodu... Ljutnja možda što nemaju finansija za ono što je naša kultura, ili što imaju fiansija za guske i patke... Tuga što su ljudi u mom gradu izgubili svoje prioritete i zaboravili koliko je sport važniji od ograde, koliko je tradicija vrijednija od modernog doba... Sramota što u sportskom centru nema struje kad je u toku prvenstvo u kik boksu... Sramota što sve ono što su Pljevlja polako blijedi i nestaje...

Bol... Jer sve ono uz šta sam odrasla više nije tamo... Bol... jer sve ono što su Pljevlja značila polako postaje paučina... Jer to više nije onaj grad sa čaršijom i mirisom lipe, onaj grad koji je imao prvomajski uranak i odlazak na izvor Breznice uoči Đurđevdana... Jer to više nije dom kojem se rado vraćamo... To je ono mjesto od kojeg želimo da pobjegnemo... 

Ako će veliki ljudi i dalje kao u šali da ubijaju i vode rat, ja ću i dalje da ostanem ovako mali i NEĆU DA PORASTEM U INAT!

Negdje u nekom trenutku obične stvarnosti, kad je Mašta igrala bridž sa dosadom jedan trenutak Odrastanja načeo je moje misli... Nisam osjetila taj trenutak, nije me zaboljelo, jednostavno samo se nekako uvukao taj otrov u vene... I nestalo je par boja iz moje palete beskraja, par nota mirisa se sakrilo pod neke ćilime moje obzirnosti i sad... tu na nekim stepenicama zaustavile se sjene...

Da li uopšte ponekad znamo taj trenutak ludila kad se ušeta u zenice i počne veliko spremanje... Boje djetinjstva više nisu jarko zelene, i nebo je nekako mza nijansu mutnije, i svi koraci kojima ideš unazad samo te zapravo unaprijed vode... za po korak bliže odraslom svijetu... I neće srce da prihvati, otima se i tvrdoglavo ćuti kao ušato magare... sa bijelom zvbijezdom djetinjstva na čelu... 

I ćuti moje maleno dijete u meni, ,musavo od blata u kojem su ga zatekli kako se nespretno igra i pravi svoju veliku tortu ukrašenu cvijećem... Ćuti jer ono ne voli da se kupa, da se češlja, da bude kulturno, mirno... sloboda u petama mu ne da mira i vjetar mu golica tabane tjerajući ga da trči po travi i skače do neba i svakim novim osmijehom u meni izazove erupciju smijeha... Onog koji potresa sve okeane... 

I sad na nekom kraju, bez protiv otrova da me spase, podižem trepavice u ranu zoru... nasmiješim se jutru, i samo ponekad u nekom danu obučem onu ludačku košulju djetinjstva koju sam ljubomorno sakrila ispod jastuka da mi plete snove... Da bar ponekad probudim ono dijete... čupavo od veranja po drveću, sa po nekim cvijetom na nosu... da mi kaže da još ponekad mogu biti dijete u svijetu velikih... da ne zaboravim da sanjam, da se smijem, da vjerujem... Jer mi veliki, odrasli... s Vremenom to zaboravimo...

Pričaće ti jednom svašta, BOLJIMA SE TEŠKO PRAŠTA...

Za one koji me ne znaju... One kojima nije jasno ko sam... Za one koji se pitaju kakva sam ja to osoba, zašto sam ponekad drska, ponekad arogantna...

Ja sam neko ko je prošao dio svoje životne škole, kao što svakog sleduje po par lekcija. Neko ko ne vjeruje ljudima tako olako, i ko ne pušta svakog previše blizu. Neko ko ne može biti prijatelj sa ženama jer iz meni nepoznatog razloga - suprotna strana ne može da se svari. Imam tu neku bakteriju u genima zbog koje sam jako teško svarljiva... A u stvari sam užasno jednostavna...

Volim da ćutim ujutru, ne moram ti reći Dobro jutro, pusti me da samo da osjetim miris nes kafe i da čujem sunce u dvorištu... Samo da okusim jutarnju tišinu... Većina ljdui koji me ne poznaju misle da sam uobražena... Hmmmm, da, ostavljam takav utisak! Nekad svjesno nekad ne. Ko želi da me upozna - shvatiće da u stvari sam sve samo ne uobražena. Ne puštam ljude blizu jer znaju da ujedu gore nego ijedna zvijer. Dogovorom mogu sve da riješim, bez vrištećih ćelija u vazduhu... al i to ako o ti počneš mirno... Moj sluh nije podešen za visoke frekvencije...

Drska i bezobrazna... Da - prema ljudima koji me ne poštuju kao osobu, kao ženu, kao čovjeka... Prema onima koji me izigraju, ili jednostavno prena onima za koje mi moj crv u glavi kaže "PAZI!" Nikad me nije prevariio crvić moj. Impulsivna - ma svi smo mmi takvi. Svi smo se  opekli par puta, svi smo bili ostavljeni, prevareni, povrijeđeni i svi se nečeg plašimo. Ja se ne plašim bola, ja se plašim da ću samu sebe da osuđujem, drugi mi ne smetaju...

Možeš da kažeš da sam i sama svoja... da, jer me ne poznaješ... Sve sam to ja... Najveći gad što ide kroz grad... Možeš da pričaš šta ti je volja... sve ono što tvoja mašta može da smisli. Eto takva sam ja osoba. A ako te pustim blizu, to znači da ti vjerujem, da te nikad neću osuđivati, da ću uvijek biti tu i kad nisam, da ću zgaziti sebe zbog tebe... Al takvih ljudi je jako malo. Jer takav je svijet, prevrtljiv i mizeran, sav od interesa.

I još nešto... Neko sam ko želi da voli, da bude voljen, onako da padne na dupe od ljubavi, da može po oblacima da hoda na trepavicama koliko voli... Neko ko tek treba da osvoji svoj oblak na nebu... Neko koga ti ne znaš... !!!!! I ne trudi se da me upoznaš, ako to ne želiš... ako je to samo radi nekog reda u periodnom sistemu... nemoj... Eto to sam ti ja... Hajd sad briši...

Maska tvoje svakodnevnosti...

U kom trenutku prestanes biti jak... da prihvatas teret svoh briga samo na sebe, da ih ni sa kim ne dijelis... da budes planina...? Koliko treba pa da shvatis da nekad moras da pustis suzu, da budes slab... Koliko ti treba da shvatis da si SAMO ČOVJEK?

Oćutiš prijatelju sve što te zaboli... Navikao si tako, da sam o sebi birneš, da sam donosiš odluke iplaćaš njihovu cijenu... Da sam sebi stvaraš sve uspomene i sve što ti je potrebno da preguraš život... navikao si i ne umiješ da prestaneš... Ne želiš priznati da imaš srce, onu sentimentalnu stranu srca... ono što ti zoveš glupost prijatelju....

Progutaš suze... uzdahe... Bol gurneš pod tepih... Znam, shvatam... Razumijem i kako je kad te zaboli ta ravnina u predjelu duše, kad se nemaš za čim okrenuti, i kad nemaš zbog čega da se raduješ... Pa čak ni zbog sunca ili cvijeta s proljeća... I opet ustaješ svakog jutra, izabereš masku zavisno od dana u nedelji, nacrtaš osmijeh crvenim karminom, obučeš se najljepše, kap dvije parfema da se ne osjeća tuga iza tebe... i preguraš... Uveče opet skineš sve sa sebe, mlaz vruće vode spere s tebe svu prašinu i legneš... A onda ne možeš da zaspiš od fizičkog bola koji te muči, od ukočenosti leđa pod teretom glume... Zaboraviš da si živo biće, saživiš se i prestaneš da budeš ti...

Znam sve prijatelju kako ti je... Jednog dana ćeš morati da zapališ sve te maske... Jednog dana nećeš morati da se budiš u grču od dana koji je ispred tebe... Ne brini, umjeće neko da razmakne veo paučine sa tvojih zenica i u njima prebroji sva sazvežđa koja si sakrio... Ali prije toga...

Zapali tog robota svakodnevnice koji se  ukorijenio u tvom biću... Isključi mu napajanja, uništ baterije i kompletnu memoriju... BUDI OPET SVOJ!!!!!! Jer i bol jednom mora proći...

Jer gdje ti je srce tu ti je dom....

Pusti da ti ispričam nešto... O jednom mjestu skrivenom u mom srcu, na obroncima mog djetinjstva... Priču o mjestu koje srce uvijek prepozna kao svoje, gdje je jedan dah vjetra zalutao u pogledu i gdje misli nevjerovatno podsjećaju na nostalgiju. Miris tek nikle trave u proljeće koji šeta kožom...

Ne idem često tamo... U onu ulicu staru u kojoj su moji prvi koraci... U onu šumu u kojoj sam prvi put udahnula širinu prostora i ljepotu jeseni. Ovde, u ovom velikom gradu gdje je sivilo počelo da nagriza živote... Hvali mi ona zelena nit koja me dječije držala vezanu za ono najsvetije u životu. Ovde, pod ovim sivim nebom gradske oluje hvali mi moje parče plavog sna...

Pogledom zalutam daleko, iza ovih snijegova koji me kriju u zalutalim noćima, pomislim na nemirni dah proljeća koji sam uvijek voljela ispred one stare kuće koju ni zub vremena nije mogao okrznuti. Još uvijek isti miris u zidovima, miris mog djetinjstva kojeg ću uvijek ostati gladna. I svake jeseni u onoj staroj limenoj kutiji su bili orasi, i svakog ljeta je rijeka bila prepuna pokušaja da se nauči plivati... U proljeće je cijela ulica mirisala od raznih boja koje je slikar prirode onako nehajno rasuo travom... A zima... Ona je uvijek bila moja čarolija, i nije bila hladna kao sad, u ovom betonskom ludilu.

Nedostaju mi ljudi... Oni pravi, domaćinski, koji su umjeli da mi stegnu šaku i gledaju me u oči kad me pozdrave... Oni topli pogledi zbog kojih sam uvijek osjećala pripadanje toj strani svijeta. Nedostaju mi svici... Oni maleni, ranjivi, sa prvim sumrakom ispred kuće koja je bila uvijek najglasnija od djece... Nedostaje mi i ona sehara koju je za mene bila riznica tajni i uvijek sam sa strahom zavirivala u nju. Kao da će njenim otvaranjem nestati moj svijet koji sam grčevito držala rukama ne želeći da odrastem.

I danas, kad sam svoj čovjek, duboko u sebi nosim i čuvam one iskonske vrijednosti koje sam tamo naučila. Tamo gdje je nebo još uvijek plavo, i vazduh posle kiše miriše na zeleno i možeš da osjetiš zemlju kako diše. Čuvam u sebi želju da još jednom odem tamo gdje su mi korijeni ostali, tamo gdje još uvijek u zidovima miriše moje djetinjstvo. U ono mjesto koje nijedan grad na svijetu ne može zamijeniti, koje ima više topline nego ijedno more... U ono mjesto koje još čuva moje srce urezano u drvetu starog oraha... A gdje ti je srce tu ti je dom...