Jer to je taj put do sna

U posebnim trenucima

kad su se svi svijetovi zatvarali pred mojim pogledima...

kad su se svi vjetrovi gasili pred mojim uzdasima...

U predvečerje kad su sve moje sunčane ulice postajale izazov mraka...

Jedna zvijezda je skrenula sa poznate staze

i svoju prašinu prosula pred mojim stopalima.

I nije ličila na zvijezdu, nije čak ni mirisala na so...

Al je na mom licu iscrtala savršen osmjeh...

Onaj koji sam već davno sakrila u najveće dubine mojih okeana...

Onaj koji otkriva takt mog srca...

I poželjeh u trenu da se svi putevi za Rim sruše i u prah pretvore...

da se sve planete okrenu unazad ka svom početku...

Poželjeh u trenu da je svijet tek maleni treptaj u mom srcu,

da može na dlan da stane kao kap kiše u sumrak...

da ga udahnem i pretočim u svoje zenice...

Da ti ga poklonim u prvo svitanje...

Ja nisam mogla da znam da ćeš biti moj bijeli leptir u oazi sivila...

Moj kontrast u nijansama u koje sam svoj svijet obavila...

da ga sakrijem od svih prethodnih erupcija, od svih pogrešnih

skretanja...

Taj svijet koji sam prije tebe na vječne straže osudila,

da u kamenu i krvi srušen do temelja nikad ne oživi...

Nisam ni slutila da će sjaj zvijezda naći put do njega

koji sam tako spretno u paučinu maskirala...

Nemoj me pitati zašto sam toliko surova...

I košuta svoje lane od surovog lovca sakriva...

Večeras...

Dok pogledom tražim najljlepši kutak svemira

da sjaj zalutale repatice u njega prolijem,

čujem opet onaj zaboravljeni ritam u grudima...

To opet moja straža maršira...

Povlači svoje horde u šatore straha,

možda srce sa dušom prmirje potpisuje, i srce na dlanu razumu

predaje...

Možda su straže postale suvišne.

Svi ratovi su već odavno završeni, i mada sa primjesom sive,

nebo za nijansu svjetlije postaje...

Ne brini, neću ti sakriti tragove koji su te do mene doveli...

To čudo je moja snaga, moj mali svemir u kutu usana...

Laž je teška droga... s te igle se jos niko nije skinuo...

NAPOMENA: ovaj tekst je namijenjen svima koji imaju zajedničku osobinu – laganje... Svaka podudarnost sa likovima iz stvarnog života je NAMJERNA.

Od pamtivjeka postoje razlike između muškaraca i žena (to već svi znamo, nije neka novost). Žene su nježniji pol, a muškarci su otrovnija polovina. Ne zanimaju me mnogo te podjele, kao  ni one da su muškarci sa Marsa a žene sa neke lijeve planete. Ne, i muškarci i žene dolaze sa istog mjesta, rađaju se na isti način, ista im je boja krvi u venama, tako da su po meni, u mnogo čemu ravnopravni. Nećemo se zanositi ni bilo kakvim drugim jednakostima kojima se bave danas svi oni borci za rodnu (ne)ravnopravnost.

Po meni, ljudi se dijele samo na dvije vrste – one koji su iskreni i one koji to nisu. Na moju žalost (a i svih ostalih istomišljenika na planeti), ovih drugih je mnogo više. Šta je to u ljudskoj genetici pa uživaju u lažima? Koji je to otrov u venama pa kad jednom kreneš sakrivati istinu, ne možeš se odvići? Jedna laž vuče drugu, i onda se zapleteš i... Uništš tuđi život, svoju ličnost, povrijediš ljude koji to ne zaslužuju... I mirno spavaš?

I ja sam kao mlađa znala da sakrijem istinu, da je malo upakujem u neke obmane, ali samo da se mama i tata ne bi ljutili, da bi me profesor pustio sa časa, da ne bih otišla u školu, da bih izbjegla erupciju bijesa zbog toga što sam zaboravila da nešto uradim itd... Svi smo to radili. Te bijele laži nikom nisu nanijele mnogo zla. Ali sam i jednog dana otkrila da su mene lagali. Da su mi prodavali kamenje u bojama čokolade... Otkrila sam klupko laži koje se godinama krilo pod mojim jastukom... Nisam pokušala da ga razmrsim, nije vrijedilo... Nije mi trebalo. Sve u šta sam vjerovala se slomilo, i okrenula sam se tim ruševinama... Okrenula se i otišla, ostavljajući iza sebe pokušaje objašnjavanja koji me nisu zanimali.

I osjetila sam taj svrab na koži, trenje u venama, gromove u grudima... Postala sam alergična na laž, probudilo se sedmo čulo na vrhovima prstiju... I godinama posle toga nisam dozvolila nikom da me laže, da mi prodaje so umjesto šećera. I godinama posle toga jedino što ne mogu da oprostim je laž... I nikad neću...

I onda, kao i uvijek pitanje za pitanjem... I dalje ne razumijem zašto lagati? Zašto uskratiti pravo na istinu ma koliko ona trnja imala, ma koliko znala da opeče...? Zašto misliš da imaš pravo da mi pod nos stavljaš najljepše parfeme samo da bi prikrio smrad svoje izdaje? Nisi ni svjestan koliko otrova ima u svakom pogledu koji oboriš put zemlje misleći da ja to neću primjetiti... u svakoj pauzi između riječi dok smišljaš adekvatnu podvalu nadajući se da neću čuti tvoje misli...

Jednom ću ti dati adresu ovih stranica, iz nekog mog razloga... Možda ćeš me razumjeti, možda ništa nećeš shvatiti... Al jedno znam... Osjetićeš da u meni ima hiljadu godina tuđih iskustava, čitav jedan beskraj povjerenja u ljude koji su bili uz mene godinama i koji me nikad nisu izdali... I vidjećeš jedno obećanje – da nikad neću pokušati da ti poklonim blato umjesto bisera, i da ti nikad neću reći da sam na Cetinju, a u stvari sam u Budvi, da ti nikad neću reći „Javiću ti se“ pa te zaboraviti posle par pređenih kilometara... jer nisam ja od one loše berebe ’79... Još je moja sorta čiste krvi... Ne dam se još korovu laži...

Jedan san na domaku svitanja

Jedna srećna priča...

jedan magičan trenutak prepun slučajnosti u koje ne vjerujem...

Neko kao ja ko je prošao sile svijeta,

ko je stotinu puta pao i ustao...

lomio se i lijepio...

zašivao i cijepao šatore svoje emotivnosti...

Neko ko je cijeli svijet znao da spakuje u zenice...

Neko kao ja ko je izgradio sebe...

Ko je cijeli život tragao za nekim izgubljenim dijelom sebe...

Neko kao ja - neko koga neću opisivati do detalja...

Neko kao on ko je prošao svoju priču,

ko je svoje stranice ispisivao mastilom svoje sudbine...

On, koji je sve ono na šta nisam navikla...

On koji je sve ono što sam ja željela...

Sreli su se te dvije skitnice...

I jutra su dobila drugačiju boju, zore drugačiji miris...

More je postalo slatko od smijeha...

Kiša slana od brige...

Od pitanja - šta ako i ovo bude pad,

promašaj,

klimava gradnja na nemirnom tlu...

Nagrizala su pitanja,

sumpor pomiješan sa medom klizio venama...

Sve dok jedna bijela zora nije osvanula...

Sve dok nije i sama shvatila...

Ona - neko kao ja...

Da on nije od leda...

da on niije snoviđenje...

Da on nije princ iz bajke...

Shvatila i odrasla...

I sad može da priča jednu bajku iz svakodnevnice... 

Jedan slučajan susret koji je poveo ka odrastanju...

Ka svim idealima koje je nosila u srcu...

Sad može reći da ne misli na pad, da ne misli na bol...

Sad kad je on tu... On koji ne liči na nju...

On koji je sličan svemu što je sanjala...

...Najteže je kad zapljusne ispod pupka....

Posle određenih dana pauze, po malo u neko dosadno popodne poželjeh da opet nešto napišem... Nedostaje mi pisanje, „pametovanje“ u nekom mom stilu (koji, priznajem, ni ja ponekad ne razumijem)... Nego, pokušavala sam shvatiti ovih dana jednu situaciju...

More, plaža, dobro društvo (u stvari fenomenalno)... Odmor, opuštanje, i sve ono kad si siguran u sebe... Kad te baš ne interesuju nemiri u zemljama Bliskog Istoka (koji je sve biliži) a ni nestašica vode u Africi... Jer ispred mene je more, predivno moje plavo prostranstvo u koje mogu da smjestim sve svoje želje, strahove, maštanja, razočarenja...

On – visok, atletski građen, preplanuo, sa zelenim očima, crnom kosom, osmiijehom koji bi i slona oborio... San svake djevojke sigurno. Jedan susret, pa onda i drugi nekog drugog dana... Znamo da se u ovoj našoj maloj državi sve može saznati, pa tako sam i ja dobila broj telefona, ime, i... Naravno, prokletstvo društvenh mreža... I baš sam se spremala da krenem u osvajanje (jer i mi žene smo u duši ratnice), kad ono... Slike Apolona u muškom društvu... Oko 70 slika i ni jedna ne posjeduje žensko lice... On, jedan od onih muškaraca koji zna eleganciju, koji voli macho man stil... On, jedan od onih muškaraca kome ni jedna žena ne bi odoljela... On, jedan od onih koji uživa u muškom društvu... Koja šteta za ženski rod...

I onda, u beskrajnim razgovorima sa ljudima koje znam, kojima vjerujem analiziram Apolona već cijeli odmor... Da, možda je hetero, možda je homo, možda je i bilo koje slovo u abecedi, ali koji je to gen koji muškarcima šapuće da je ljepše biti u čoporu muškaraca (pod uslovom da je od nas „normalnih“ ljudi)... Da odmah nešto razjasnim, nemam ja ništa protiv načina života, protiv izbora drugih ljudi ukoliko se to ne kosi sa granicama ljudskog razuma. I onda sam se bacila u posmatranje na plaži pri svakom odlasku na moru (osim od skoro kad se moj čovek nalazi pored mene, tad zaista samo njega vidim... O tome u nekom drugom postu).

Primjetila sam „čopore“ muškaraca i žena, potpuno odvojeni, potpuno posvećeni svojoj ekipi... Svom timu... A toliko je usamljenih ljudi, toliko je njih sobodnih za vezu, za udvaranja, za romantiku... Samo ne znam kako se upoznaju kad se non stop kreću u grupama, kad treba da prođeš 3 vuka zaštitnika da bi došao do osobe koja ti se u toj gužvi dopala. I oni će cijeli dan na plaži provesti odvojeno, potajno se nadajući da će baš taj dan nekog upoznati ko će im se svidjeti... I ne moraju baš toliko da čekaju, dovoljno je da se okrenu oko sebe...

Ja sam naravno odustala odmah od Apolona, jedno zbog njegovog očiglednog homo-društva i opredjeljenja, a i vidim da on već ima najveću ljubav – samog sebe... Nastavila sam da posmatram i uživam u moru, u suncu... u društvu koje nije jednopolno... I u onom mom čoveku...

Ko nije drvo razumeo prvo...

Postoje oni trenuci kad ostaneš sam sa sobom i otvoriš svoje stranice... RAsturiš ih bez reda i broja... Neke pustiš niz vjetar, đavo nek ih nosi...
I čitaš neke svoje neotkrivene redove, zaobiđeš zamke sopstvene neodlučnosti, protrčiš kroz ogromna crvena polja nostalgije... Kad se osvrneš iza sebe ostaje ti samo horizont...

I sretneš oči... Sve one boje koje su bile uz tebe u trenucima tuge, i radosti, i smijeha, i neodlučnosti, i straha, i nesanice... Vidiš ih kako ti namignu, osjetiš tople ruke na ramenu... Znaš, nisi sam...

I sjetiš se da je baš nedavno neko tražio da se odrekneš tih ljudi, da im okreneš leđa, zahvališ se i ostaneš sam... Potpuno sam, zatvoren u zlatnom kavezu sreće i ljubavi kad ti ništa ne treba... Da zaboraviš da je Nikola uvijek bio tu da te nasmije, da je Sančez uvijek bio tu da te podrži, da je Marko čak i kilometrima daleko mogao da ti da bratski savjet...

Ne! Ja nisam od onih koji mogu da žive u izolaciji svemira... Meni ljubav nije dovoljna!
Ja imam genetski otrovnu kombinaciju - ne funkcionšem dobro s ženama, al već sam pričala o tome u jednoj besanoj noći. Al zato imam drugove, prijatelje, kolege, bivše ljubavi sa kojima sam ostala izuzetan prijatelj, pobratima... Nekima od njih dugujem mnogo više od savjeta...Nekima dugujem ovaj osmijeh na mom licu... Ja nisam neko ko umije da okrene leđa!

I onda, odlutam u neki kutak sa znakom pitanja na leđima... Da li će neko moći da me prihvati baš ovakvu kakva jesam, sa mojim prijateljima, sa mojim manama... Sa svim onim ljudima zbog kojih sam to što jesam... Neko ko me neće odvesti na kraj svijeta gdje nikog ne znam... Ko me neće utopiti u dosadi bezvremenske izolacije...
Možda neko takav ne postoji, ali tek onda kad nekkog zavoliš zbog onog što jeste, i kad ga voliš baš zbog onog što nije, kad ti je sve njegovo loše u stvari ono što ga odlikuje... Tad možeš reći "Ja volim prijatelju"... E tome me naučio baš jedan od tih kojima ne mogu okrenuti leđa kad ga sretnem!

Spusti pogled i stidi se....

Neke neobjašnjive stvari zovemo sudbinom...
Neke iracionalne pojave zovemo čudima...
Loše stvari pripisujemo karmi...

Čemu ćemo pripisati smrt djevojčice za čije djetinjstvo su se borili njeni roditelji, i cijeli Balkan?
Čemu ćemo pripisati smrt svakog djeteta koje nije imalo sreće da se rodi pod Bil Gejtsovom zvijezdom?
Sudbini, Božjoj volji, vradžbinama... ?

Tijana je izgubila rat... Možda njeno tijelo nije imalo više snage da se bori sa surovošću svijeta...
Možda joj je Gospodin sa oblaka obezbijedio mnogo ljepše mjesto u njegovom okrilju... Zapravo, sigurna sam da jeste...
Bol koja je njenim najbližim ostala nakon njenog odlaska je neopisiva, ali prizajem, imaju lavovsko srce u grudima...

I onda se ja okružim znakovima pitanja... I ne mogu da shvatim tu ljudsku sebičnost, samovolju, sebičnost i glupost...
Ne mogu da shvatim da gospoda dobrostojeći kvazi intelektualci mogu uveče da mirno spavaju znajući da su još prije godinu dana mogli da pomognu malenoj Tijani... Ivani... Mariji... Dejanu... Samiru...
Zar je dječiji život toliko nevažan?
I onda, kad se kao bumerang obije o glavu, pitaju se "Zašto baš meni"?
Onda ne pomaže ni veliki konto na računu, ni uticajni prijatelji... Ne postoji spas, osim molitve Bogu za oproštaj...

Trebalo je da se ugasi jedan život koji je tek bio na početku da bi nešto shvatili?
Da bi naučili da pomažemo...
I opet nismo naučili...
Oglušićemo se o svaku molitvu dječije tuge...
I oni... Koji svoje dane provode u kožnim foteljama, ministri i premijeri, biznismeni, direktori... Svi oni koji mogu da nešto pomijene...samo će se blago nasmijati na ove riječi i okrenuti glavu gledajući Farmu... zamišljajući sebe tamo... Možda i nisu za bolje...

U dobru i zlu... Dok nas razvod ne rastavi...

ON: Dečko od 30 i neku preko, crn, visok, zgodan, odraz muškarca, vaspitan, san svake djevojke u gradu, odličan prijatelj, i u jednom trenutku nekad u prošlosti razočaran u ljubav. Izgubio negdje nit za vezivanje... Svaka bi bila srećna da ga zadrži... 

ONA: Simpatična, 20 i neku preko, ne poznajem je, ali... Jedna od onih što se fotografiše usana spremnih na poljubac (blago rečeno). I njegova kombinacija... I u blagoslovenom stanju... 

NJIH DVOJE: vjenčanje i brak... 

I onda u nekom razgovoru... Ostade pitanje u vazduhu... 

Kada se i gdje izgubila svetinja braka? Kada je to postala samo dužnost? 

Gdje su one veze i niti i čarolije koju su vezale dvoje? 

Da li je brak zaista samo vojni rok upakovan u čokoladne boje? 

Nekad je povod za brak bila ona beskrajna, luda ljubav....Osjećaj da bez tog nekog ne želiš da provodiš dane... Onaj osjećaj kad želiš da imaš porodicu, da ti dani počinju sa nekim ko je tvoj... Da se završavaju u onoj sigurnosti koju brak nudi...

A onda se desio onaj kosmički poremećaj, zvijezde su izgubile ravnotežu i sada... iz obaveze i dužnosti prema novom životu...

Potpisuješ... Obećavaš "U dobru i zlu...Dok nas smrtne rastavi"...

I kao da se ništa nije desilo...nastavljaš po svome...

Jer po mom shvatanju - brak - ta sveta veza između dvoje ljudi koji se vole i koji žele da provedu život zajedno... To nije samo igračka koju baciš kad ti dosadi. 

To nije samo način da ne ostariš sam... 

To su oni sitni trenuci kada se probudiš malo ranije pa ti sklopljene oči osobe pored uljepšaju dan... Onaj sanjivi pogled ti bude sjajniji od sunca...

To su ni sitni trenuci kad znaš da dolaziš kući, u svoju oazu... u svoj svemir...

To su oni trenuci kad se okupi društvo s kojim ste dijelili i svađe i pomirenja, i sretne vijesti...

To su oni trenuci kad poklanjaš bez povoda... 

I kad uz sebe imaš nekog ko ti je najbolji drug, saveznik, ljubavnik, snaga i mir...

To su one dvije riječi "Volim te..."

Možda u svim tim previranjima među vijekovima ja sam ostala zaglavljena pod nekim bagremom... 

Prespavala dan kad je donešena odluka da brak prestaje biti neraskidiva veza sreće i ljubav... 

Odluka da je brak samo poslovni ugovor...

Saradnja...

Registracija... 

Istina, vremena su se promijenila... I ja sam... ali postoje neke stvari koje su iznad svih nas, i to se nikad neće promijeniti... 

I zato... Kad odlučim izgovoriti ono "DA"... znam da će to biti za cijeli život.... Bar s moje strane....