...Glavni grad Podgorice danas bogatiji za jedno ludilo... Za tri prijateljice... Za tri ispijene šoljice dojč kafe uz ogromnu dozu razgovora... Nas tri... Štrumpfovi u akciji...
Šta reći o mojim prijateljicama...? O njih par koje su tu duže ili kraće... Njih par koje znaju tajne, i strahove, i po neki istorijski događaj zabilježen u enciklopediji... Nema ih mnogo, nisu mi blizu svaki dan, al znam da su tu... Svaki put kad pošaljem poruku, ili kad ćutim danima... Znaš da su tu... I to je sasvim dovoljno...
Ne, nisam ljubitelj ženskih prijateljstava jer kad se otkotrljaju misli unazad... Ženski svijet mi nije bio nikad naklonjen... I nikad nisam razumjela zašto... Već duže vrijeme se i ne trudim da shvatim... Zato i cijenim njih par koje su ostale tu godinama... Koje nikad nisu pokazale dozu ljubomore, zavisti, pakosti... Samo Onu veliku injekciju nedostajanja što nismo češće zajedno u paralelnom svijetu kad nam je sve samo smijeh, šala i pozitivna trač rubrika...
Ne, ja odavno ne vodim negativne razgovore... Odavno ne razmišljam o kajanju i greškama, o nalakiranim noktima i urednoj frizuri... Nisam od tih žena... A nisu ni moje cure, i zato se tako dobro i slažemo...
I volim baš to kod njih... što znaju sa mnom da odlutaju iz krajnosti u krajnost, iz svemira na zemlju, što su tu bile i za padove i za strahove i za ustajanja i za sve moguće i nemoguće misije... Što, su me ćutke osuđivale i na sav glas podržavale i kad sam griješila i kad nisam... Volim i to što su uvijek nasmijane, i uvijek samo moje frendice...
Moje drage cure... :)
Saturday, September 14, 2013
Friday, September 6, 2013
...možda nisam neki biser al sam barem svoj režiser...
Volim ljude bez kompleksa...
Mislim, kakav početak i kako jednostavna rečenica, zar ne? Ne mora uvijek sve da bude komplikovano i poetski (iako, priznaćete, poezija ima neke svoje druge čari)... Nego...
Dobra stranamog hobija, tačnije posmatranja ljudi kad god imam vremena da podignem glavu sa betona pazeći da ne slomim visoke štikle ili da, ne daj bože, izvrnem nogu na ovim "ravnim" ulicama. Pouzdano znam da gotovo sve žene imaju komplekse...
Debela sam, premršava sam, ružna sam, 'klempava sam, pogledaj ovo, pogledaj ono, ova boja mi stoji bljak, ovo mi je usko, ovo široko, ovde celulit, ovde strije, ovde kipi... bla bla bla bla BLJAK!
Kao tnejdžerka, i ja sam prošla kroz to... Svi smo, uostalom... Ali najbolja stvar koja može da ti se desi jeste da naučiš da voliš sebe baš takvog kakav jesi. Poneki nedostaci se mogu lako prikriti, ali treba biti HRABAR pa prihvatiti sebe takvu kakva jesi... Nauči da voliš sebe, da ti je udobno u svojoj koži pa makar bila ona i dva broja veća... Teško je, znam, nije lako biti siguran u sebe i imati dovoljno samopouzdanja da se "otkriješ" pred svijetom... Ali, isto tako, nije lako ni kriti se u sopstvenim kritikama, nezadovoljstvu, nervozi ili... To je mnogo teže...
Jakočesto sve te bitke koje bijemo sami sa sobom su naši najveći ratovi. Treba imati snage pobijediti svol alter ego,pokositi sve one loše misli, složiti ih u stog sijena i zapaliti... Jer takva si najljepša, najbolja... Takva si stvorena... Na kraju, džaba ljepota ako nemaš mozga, džaba vitka linija ako nemaš duše i ne znaš za ukus čokolade... SVe ima svoju bijelu i crnu stranu... Znam, lako je sve to pričati... al ja sam moju crnu prekrečila u neku blagu nijansu sive, pa sad nekako se izborim kad prelije u bijela prostranstva...
A na kraju ove kratke "besjede"... Obuci ono što voliš, vjeruj u sebe jer niko drugi neće...Poštuj sebe i znaj koliko vrijediš... Voli sebe jer samo tako možeš da opstaneš u ovom prevrtljivom vremenu... ŽENO, s razlogom si stvorena kao nježniji pol... Izbori se sa svojim unutrašnjim demonima, lako ćeš sa ovim ostalim...
Monday, September 2, 2013
...a ispred svojih pesama stojim...
Kad radiš nešto što voliš, i uz to još želiš da podijleiš to
s drugima, onda je jako važna PUBLIKA. Za mene, riječi su oduvijek bile moje
lego kockice kojima sam gradila sve moje loše i dobre ćoškove života... Papir
je oduvijek znao dobro da istrpi moje agresije i moje radosti... A znao je i da
bude izuzetan sagovornik i fantastična pomoć u donošenju odluka kada smo
zajedno brojali sve one razloge ZA i PROTIV. Godinama sam gradila neki svoj
stil pisanja, lako me inspirisati, ali kao i mnogi i ja sam imala krizne
trenutke kad je inspiracija jednostavno bila nemoguća...
Sjajan je osjećaj kad uspiješ da nekog oduševiš, kad te neko
žestoko iskritikuje za tvoje dobro, i naravno – pohvale su još slađe. U ovom
postu, ja sam publika... ja sam posmatrač... Nisam neko ko često posjećuje
muzička dešavanja i okupljanja, festivale i sl, ali s vremena na vrijeme odem
na poneki koncert, malo iz sebičnosti radi svog ličnog meraka, malo radi
inspiracije, a malo i radi mog omiljenog hobija – posmatranja ljudi. Nije bilo
mnogo takvih dešavanja.
Ali od svih tri su ostavila snažan utisak na mene i moja
čula...
On koji je moja vječna inspiracija i koji nikako ne može da dosadi... On koji zna da pronađe onu
bolnu tačku u duši, ali i da mi razvuče osmijeh preko cijelog lica tako da mi
se i trepavice smiju... A najljepši osjećaj je kad se ne smiješ samo usnama,
nego cijeim bićem... Moja najdraža škorpija... Panonski mornar dječačkog
srca... Balašević i njegov koncert u Podgorici... I taj osjećaj kad ne znaš da
l ićeš da se smiješ sa gomilom oko tebe, da vrištiš na taktove D-moll-a, da
skačeš od sreće, ili plačeš od radosti što si baš tu, sa dragim ljudima i
ispred bine čovjeka koji je umjetnik, pjesnik, poeta i neko ko u jednoj riječi
može da opiše sve što osjećaš... Definitivno je vrijedilo biti njegova
publika...
Legenda hrvatske scene, i dok sam kako klinka gledala snimke
sa koncerata u pulskoj areni i gomilu ljudi koji su vrištali... Pitala sam se
kakav li je osjećaj odslušati Cesaricu uživo i otplesati taj hod po pučini mora
zajedno sa Oliverom... Kad sam postala i ja dio te gomile ljudi toliko
različitih po godinama, al istiog ritma srca dok su se taktovi prolamali Zetrom
u Sarajevu... Postala sam svjesna da za jednog umjetnika nema većeg bogatstva
od ljudi koji cijene njegov rad, koji prepoznaju njegovu dušu u tim
taktovima... Bilo je tu generacija, ali svi su bili tako mladi u duši da sam se
osjećala kao klinka na prvom sastanku... Neopisivo čak i za mene...
Ne mogu ga krunisati kao legendu, ali mogu reći da je čovjek
koji se za sve ove godine svog postojanja na sceni nije promijenio, ne prate ga
skandali, duše velike kao more Jadrana i srca isto tako čistog kao i nebo Crne
Gore... Veče sa Sergejom u Podgorici nije bilo toliko emotivno, ali je bilo
predivno zbog toliko pozitivne energije kojom on zrači na bini, i ne samo to
veče nego i na njegovim prethodnim koncertima na kojim sam bila... Kralj balada
definitivno, zna da svojoj publici pruži onaj maleni dio koji nedostaje u
duši... MIR... I ponosna sam što je takav čovjek iz ove gore, iz ovog kamena
ostao nepomijenjen, i ostao dosledan svojim idealima i vrijednostima....
I na kraju, bez nekog posebnog razloga, osim što uopšte
zalutaju na moje deseto nebo... Ljudima koji pročitaju moje redove i prepoznaju
djelić emocija koje ponekad upakujem u riječi... Mogu samo da poklonim otkucaj
srca na dlanu... parče duše koja ne može izgledati isto na ekranu i rukom
pisana... ali osjeti se... Mi slični po riječima se pronađemo... Razumijemo...
Jednog dana možda i u štampanoj formi...
Monday, August 26, 2013
Jer to je taj put do sna
U posebnim trenucima
kad su se svi svijetovi zatvarali pred
mojim pogledima...
kad su se svi vjetrovi gasili pred
mojim uzdasima...
U predvečerje kad su sve moje sunčane
ulice postajale izazov mraka...
Jedna zvijezda je skrenula sa poznate
staze
i svoju prašinu prosula pred mojim
stopalima.
I nije ličila na zvijezdu, nije čak ni
mirisala na so...
Al je na mom licu iscrtala savršen
osmjeh...
Onaj koji sam već davno sakrila u
najveće dubine mojih okeana...
Onaj koji otkriva takt mog srca...
I poželjeh u trenu da se svi putevi za
Rim sruše i u prah pretvore...
da se sve planete okrenu unazad ka svom
početku...
Poželjeh u trenu da je svijet tek
maleni treptaj u mom srcu,
da može na dlan da stane kao kap kiše u
sumrak...
da ga udahnem i pretočim u svoje
zenice...
Da ti ga poklonim u prvo svitanje...
Ja nisam mogla da znam da ćeš biti moj
bijeli leptir u oazi sivila...
Moj kontrast u nijansama u koje sam
svoj svijet obavila...
da ga sakrijem od svih prethodnih
erupcija, od svih pogrešnih
skretanja...
Taj svijet koji sam prije tebe na
vječne straže osudila,
da u kamenu i krvi srušen do temelja
nikad ne oživi...
Nisam ni slutila da će sjaj zvijezda
naći put do njega
koji sam tako spretno u paučinu
maskirala...
Nemoj me pitati zašto sam toliko
surova...
I košuta svoje lane od surovog lovca
sakriva...
Večeras...
Dok pogledom tražim najljlepši kutak
svemira
da sjaj zalutale repatice u njega prolijem,
čujem opet onaj zaboravljeni ritam u
grudima...
To opet moja straža maršira...
Povlači svoje horde u šatore straha,
možda srce sa dušom prmirje potpisuje,
i srce na dlanu razumu
predaje...
Možda su straže postale suvišne.
Svi ratovi su već odavno završeni, i
mada sa primjesom sive,
nebo za nijansu svjetlije postaje...
Ne brini, neću ti sakriti tragove koji
su te do mene doveli...
To čudo je moja snaga, moj mali svemir
u kutu usana...
Laž je teška droga... s te igle se jos niko nije skinuo...
NAPOMENA: ovaj tekst je namijenjen svima koji imaju
zajedničku osobinu – laganje... Svaka podudarnost sa likovima iz stvarnog
života je NAMJERNA.
Od pamtivjeka postoje razlike između muškaraca i žena (to
već svi znamo, nije neka novost). Žene su nježniji pol, a muškarci su otrovnija
polovina. Ne zanimaju me mnogo te podjele, kao
ni one da su muškarci sa Marsa a žene sa neke lijeve planete. Ne, i muškarci
i žene dolaze sa istog mjesta, rađaju se na isti način, ista im je boja krvi u
venama, tako da su po meni, u mnogo čemu ravnopravni. Nećemo se zanositi ni
bilo kakvim drugim jednakostima kojima se bave danas svi oni borci za rodnu
(ne)ravnopravnost.
Po meni, ljudi se dijele samo na dvije vrste – one koji su
iskreni i one koji to nisu. Na moju žalost (a i svih ostalih istomišljenika na
planeti), ovih drugih je mnogo više. Šta je to u ljudskoj genetici pa uživaju u
lažima? Koji je to otrov u venama pa kad jednom kreneš sakrivati istinu, ne
možeš se odvići? Jedna laž vuče drugu, i onda se zapleteš i... Uništš tuđi
život, svoju ličnost, povrijediš ljude koji to ne zaslužuju... I mirno spavaš?
I ja sam kao mlađa znala da sakrijem istinu, da je malo
upakujem u neke obmane, ali samo da se mama i tata ne bi ljutili, da bi me
profesor pustio sa časa, da ne bih otišla u školu, da bih izbjegla erupciju
bijesa zbog toga što sam zaboravila da nešto uradim itd... Svi smo to radili.
Te bijele laži nikom nisu nanijele mnogo zla. Ali sam i jednog dana otkrila da
su mene lagali. Da su mi prodavali kamenje u bojama čokolade... Otkrila sam
klupko laži koje se godinama krilo pod mojim jastukom... Nisam pokušala da ga
razmrsim, nije vrijedilo... Nije mi trebalo. Sve u šta sam vjerovala se
slomilo, i okrenula sam se tim ruševinama... Okrenula se i otišla, ostavljajući
iza sebe pokušaje objašnjavanja koji me nisu zanimali.
I osjetila sam taj svrab na koži, trenje u venama, gromove u
grudima... Postala sam alergična na laž, probudilo se sedmo čulo na vrhovima
prstiju... I godinama posle toga nisam dozvolila nikom da me laže, da mi
prodaje so umjesto šećera. I godinama posle toga jedino što ne mogu da oprostim
je laž... I nikad neću...
I onda, kao i uvijek pitanje za pitanjem... I dalje ne
razumijem zašto lagati? Zašto uskratiti pravo na istinu ma koliko ona trnja
imala, ma koliko znala da opeče...? Zašto misliš da imaš pravo da mi pod nos
stavljaš najljepše parfeme samo da bi prikrio smrad svoje izdaje? Nisi ni
svjestan koliko otrova ima u svakom pogledu koji oboriš put zemlje misleći da
ja to neću primjetiti... u svakoj pauzi između riječi dok smišljaš adekvatnu
podvalu nadajući se da neću čuti tvoje misli...
Jednom ću ti dati adresu ovih stranica, iz nekog mog razloga... Možda ćeš me razumjeti, možda ništa nećeš shvatiti... Al jedno znam... Osjetićeš da u meni ima hiljadu godina tuđih iskustava, čitav jedan beskraj povjerenja u ljude koji su bili uz mene godinama i koji me nikad nisu izdali... I vidjećeš jedno obećanje – da nikad neću pokušati da ti poklonim blato umjesto bisera, i da ti nikad neću reći da sam na Cetinju, a u stvari sam u Budvi, da ti nikad neću reći „Javiću ti se“ pa te zaboraviti posle par pređenih kilometara... jer nisam ja od one loše berebe ’79... Još je moja sorta čiste krvi... Ne dam se još korovu laži...
Saturday, August 24, 2013
Jedan san na domaku svitanja
Jedna srećna priča...
jedan magičan trenutak prepun
slučajnosti u koje ne vjerujem...
Neko kao ja ko je prošao sile svijeta,
ko je stotinu puta pao i ustao...
lomio se i lijepio...
zašivao i cijepao šatore svoje
emotivnosti...
Neko ko je cijeli svijet znao da
spakuje u zenice...
Neko kao ja ko je izgradio sebe...
Ko je cijeli život tragao za nekim izgubljenim
dijelom sebe...
Neko kao ja - neko koga neću opisivati
do detalja...
Neko kao on ko je prošao svoju priču,
ko je svoje stranice ispisivao mastilom
svoje sudbine...
On, koji je sve ono na šta nisam
navikla...
On koji je sve ono što sam ja željela...
Sreli su se te dvije skitnice...
I jutra su dobila drugačiju boju, zore
drugačiji miris...
More je postalo slatko od smijeha...
Kiša slana od brige...
Od pitanja - šta ako i ovo bude pad,
promašaj,
klimava gradnja na nemirnom tlu...
Nagrizala su pitanja,
sumpor pomiješan sa medom klizio
venama...
Sve dok jedna bijela zora nije
osvanula...
Sve dok nije i sama shvatila...
Ona - neko kao ja...
Da on nije od leda...
da on niije snoviđenje...
Da on nije princ iz bajke...
Shvatila i odrasla...
I sad može da priča jednu bajku iz
svakodnevnice...
Jedan slučajan susret koji je poveo ka
odrastanju...
Ka svim idealima koje je nosila u
srcu...
Sad može reći da ne misli na pad, da ne
misli na bol...
Sad kad je on tu... On koji ne liči na
nju...
On koji je sličan svemu što je
sanjala...
Thursday, August 22, 2013
...Najteže je kad zapljusne ispod pupka....
Posle određenih dana pauze, po malo u neko dosadno popodne
poželjeh da opet nešto napišem... Nedostaje mi pisanje, „pametovanje“ u nekom
mom stilu (koji, priznajem, ni ja ponekad ne razumijem)... Nego, pokušavala sam
shvatiti ovih dana jednu situaciju...
More, plaža, dobro društvo (u stvari fenomenalno)... Odmor,
opuštanje, i sve ono kad si siguran u sebe... Kad te baš ne interesuju nemiri u
zemljama Bliskog Istoka (koji je sve biliži) a ni nestašica vode u Africi...
Jer ispred mene je more, predivno moje plavo prostranstvo u koje mogu da
smjestim sve svoje želje, strahove, maštanja, razočarenja...
On – visok, atletski građen, preplanuo, sa zelenim očima,
crnom kosom, osmiijehom koji bi i slona oborio... San svake djevojke sigurno.
Jedan susret, pa onda i drugi nekog drugog dana... Znamo da se u ovoj našoj
maloj državi sve može saznati, pa tako sam i ja dobila broj telefona, ime, i...
Naravno, prokletstvo društvenh mreža... I baš sam se spremala da krenem u
osvajanje (jer i mi žene smo u duši ratnice), kad ono... Slike Apolona u muškom
društvu... Oko 70 slika i ni jedna ne posjeduje žensko lice... On, jedan od
onih muškaraca koji zna eleganciju, koji voli macho man stil... On, jedan od
onih muškaraca kome ni jedna žena ne bi odoljela... On, jedan od onih koji
uživa u muškom društvu... Koja šteta za ženski rod...
I onda, u beskrajnim razgovorima sa ljudima koje znam,
kojima vjerujem analiziram Apolona već cijeli odmor... Da, možda je hetero,
možda je homo, možda je i bilo koje slovo u abecedi, ali koji je to gen koji
muškarcima šapuće da je ljepše biti u čoporu muškaraca (pod uslovom da je od
nas „normalnih“ ljudi)... Da odmah nešto razjasnim, nemam ja ništa protiv
načina života, protiv izbora drugih ljudi ukoliko se to ne kosi sa granicama
ljudskog razuma. I onda sam se bacila u posmatranje na plaži pri svakom odlasku
na moru (osim od skoro kad se moj čovek nalazi pored mene, tad zaista samo njega
vidim... O tome u nekom drugom postu).
Primjetila sam „čopore“ muškaraca i žena, potpuno odvojeni,
potpuno posvećeni svojoj ekipi... Svom timu... A toliko je usamljenih ljudi,
toliko je njih sobodnih za vezu, za udvaranja, za romantiku... Samo ne znam
kako se upoznaju kad se non stop kreću u grupama, kad treba da prođeš 3 vuka
zaštitnika da bi došao do osobe koja ti se u toj gužvi dopala. I oni će cijeli
dan na plaži provesti odvojeno, potajno se nadajući da će baš taj dan nekog
upoznati ko će im se svidjeti... I ne moraju baš toliko da čekaju, dovoljno je
da se okrenu oko sebe...
Ja sam naravno odustala odmah od Apolona, jedno zbog
njegovog očiglednog homo-društva i opredjeljenja, a i vidim da on već ima najveću
ljubav – samog sebe... Nastavila sam da posmatram i uživam u moru, u suncu... u
društvu koje nije jednopolno... I u onom mom čoveku...
Subscribe to:
Posts (Atom)
-
To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvot...
-
Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao pods...
-
Bila sam u Lisabonu danas. I osjetila sam se živom, koračajući ulicama Alfame i zavirujući ljudima u prozore i slušajući ritam muzike iz kam...