"Ne poželi ništa tuđe, svi smrtni gresi u tom su grehu..."

Činjnica je da (kao što sam već ranije rekla u nekom od postova) - ne umijem da funkcionišem sa ženama... Postoji i razlog zašto... Postoji milion razloga... Postoji čitav svemir između mene i većine žena na planeti...

Ja nisam neko ko će drugu ženu da posmatra kritički, da je ocjenjuje, procjenjuje, kritikuje njene modne trendove, mišljenja, izbor muškaraca... Sve je to lična stvar... Isto tako, nisam neko ko će da sjedi sa 3 drugarice u stilu "Sex and the city" i da tračari sa njima o svom privatnom životu, poslu, sexu, drugim ženama... Ne umijem da pričam sa njima o kozmetici, o modi... Jer nikad od njih nisam čula iskreno mišljenje, iskren stav... (čast izuzecima, onih par PRIJATELJICA velikim slovima pisanim).. samo su uspjele da mi svojim "dobrim" namajerama is avjetima zakomplikuju život...

Šta je to što je u ženskoj konfiguraciji gena, krvtoka, moždanih ćelija ili čega već pa moraju biti posesivne i ljubomorne jedna na drugu, na njen uspjeh gledati sa mržnjom, a njene padove slaviti kao svoju pobjedu... Generalno je tako sa svim ljudima, ali među ženama postoji poseban zakon za to... Neko rivalstvo, trka, takmičenje...

Toliko puta su me (ne)prijateljice dovele u nezgodnu situaciju da moram da se provučem kroz iglene uši da bih izgladila situaciju... I sve zato jer vjerujem da postoji nešto dobro u ljudima, neki protivotrov s kojim mogu da funkcionišem da me to žensko ludilo ne uhvati, da me to prokletstvo ljubomore ne zaustavi na nekoj ulici i postane dio mene... Jer sigurno je da nisam kao one... Ja volim da se s mojim jaranima okupim na kafu, na čašicu vina, krčag razgovora o svemu... Ja volim da sa njima raspredam o filozofskim životnim temama, o gomili gluposti, o pijanstvima, o promašenim ljubavima...

I eto, ovaj post ne treba da ima svrhu, ne treba da promijeni ništa... Ali ako neka žena pročita sve ovo, i kaže "Pa i ja sam baš takva"... nek se zapita - da li je nekad osjetila žaoku ljubomore prema prijateljici, zbog nečeg, da li je iz dobre namjere napravila glupost, da li je u stvari zaista toliko iskren prijatelj... Ako je jedan odgovor bio DA - mijenjaj se... Jer bar mi žene smo stvorene da budemo iskrene, da budemo suptilne i nježne, a opet jake i sposobne... Možda i možemo da budemo prijateljice...

"Zaljubiš se, jer... Je to tebi potrebno... A voliš... Jer je to potrebno nekom drugom... " Inspiracija PART I

Slučajno i iznenada zalutah opet ulicama mog rodnog grada... Osjetih neku prazninu u srcu, i tugu... Bol jer je to grad koji je bio prepun boja i ljubavi... Mladalačkih nestašluka i prvih ljubavi... Izgledao mi je star, siv i istrošen... Ili je to zato možda što sam ja odrasla, što u tom gradu više nema poznatih lica... Što sam možda nekako otišla...

I u jednom razgovoru, sa nekim meni dragim... jednim od rijetkih prijatelja s kojima mogu da pričam o svemu nametnu se tema ljubavi (između ostalih o kokima će biti riječ)... Vječita tema, neiscran izvor za razgovore... Ali taj razgovor je bio nešto značajno jer... Podjsetio me na neke trenutke i na neke osjećaje koji su se izgubili kada je riječ o ljubavi... Ono klecanje koljena kada kreneš da ga/je vidiš... Ono gubljenje tla pod nogama od prvog susreta usana... I ono ushićenje kad je/ga ugledaš kad ti se približava i odjednom ti nije dobro, a odlično ti je... To mora da je ljubav...

I dok je on pričao i podjećao me na značenje ljubavi meni su kroz glavu letjele slike...
i onaj osjećaj vrtoglavice od jednog poljupca...
i nerviranje zbog neuzvraćene poruke...
i onaj osjećaj kada znaš da ne treba da odustaneš, kada ti nešto, neki maleni djelić govori da istraješ...
i osjećaj gubljenja daha od zagrljaja...
i onaj zemljotres srca... kad drhtiš, smiješ se jer taj Neko je tu...
I ćutiš... Jer to je sasvim dovoljno... Ono mjesto na uglu ramena i vrata... Ruka na ruci...

I priznah sebi, tiho, da ne čuje noć... Da ne čuje tišina... I da ne zna niko da ću se uvijek vraćati temeljima mog desetog neba, onom desetom otkucaju srca... Da mi niko ne može toliko nedostajati, a toliko biti u srcu... Da me niko ne može ubiti i oživjeti u istom trenu... da me niko ne može tako dobro ćutati, i tako dobro znati...

Nismo svi rođeni pod sretnim zvijezdama

Neki od nas su rođeni pod onim ugašenim,

hladnim kamenim gromadama

koje nam svijetlucaju u noći zbog svoje daljine,

zbog nekih čudnih smješa gasova oko njih

ili se jednostavno samo stide od srama...

Neki su od samog rođenja spavali u zvjezdanoj prašini,

dok oni drugi...

Oni su morali sami da je traže...

da je sakupljaju u čudnim uglovima svijeta,

da je pronalaze ispod ormara i u prašini prepoznaju njen miris...

I onda, sasvim slučajno...

Ona tvoja hladna pećina pod kojom si krio sve svoje najljepše snove...

Dobije neki drugačiji oblik,

sve ono što si u njoj sakrio izraste u drvo tvojih želja

i ne da se korijenje žilavo, ne možeš ga sasjeći...

I šta radiš onda sa svim kamenim figuricama svojih obrisa

koje si ređao po vitrini svog djetinjstva, odrastanja...

Šta radiš sa onim besanim noćima

kojima si mape crtao do svog uzglavlja

ne bi li u jednoj od njih tvoje parče sna zalutalo...?

Šta radiš onda sa svim svojim strahovima zbog kojih si noćima

drhtao...

Strepeći...

Gdje sakriješ sve svoje ožiljke od brojnih padova

da ne zasijaju pred suncem koje je zalutalo u tvoje mrakove...

brišući sjećanja na sve one koji su pokušali da ga zamijene,

da ga odglume...

A ti si vjerovao, bio u zabludi,

učio se...

Spremajući se...

Baš za taj trenutak...

Taj pravi, kad tvoja zvijezda izraste iz kamena...

Kako sad da ti pred noge prostrem svu svoju dušu

i priznam ti da je onaj jedan trenutak u zoru

bio bliži pripadanju nego cijeli moj život...

Kako da ti kažem da je to bio trenutak

za koji sam se budila sve ove godine...

Da je to baš onaj trenutak kad je moj kamen postao zvijezda...

Da si ti sve što je ovaj hladni kamen čekao

da zasija suncem postojanja...

...svirajte mi jesen stiže dunjo moja...

Ne dam ljetu da ode, grčevito se držim za njegove krajeve kaputa, trgajući pokislu tjaninu od lišća...
Postavljam mu zamke i kamenje pred noge samo da ne ode...
Da se što duže zadrži u mojim rukama...
jer jesen umije da bude tako varljiva, tako šaerna a ispod svojih skuta krije toliko kiše...
One sumorne, hladne, koje znaju da uguše suze na licu...
One koje znaju da speru svu radost sa lica zbog pogleda...
Nije da ne volim jesen...
Ma ne, ja nisam jesenomrzac, ali ne dam ljetu da mi ponese poseldnji odsjaj sreće u zavežljaju svojih nadanja...
To je bilo moje ljeto...

Znate, jesen je zaista znala da bude divna...
Sa svim svojim paletama bojai mirisom pečenog kestena...
Sa zvukom kiše u prozorima koji tako lako znaju da me uspavaju mirism cimeta u čaju...
Jesen je zaista jedino doba kad ima nešto lijepo u umiranju...
kad padanje u san izgleda kao najljepša uspavanka...
ALi ako je pustim da mi se uvuče pod sako i da mi srce prekrije listom onog divljeg platana...
ako joj dozvolim da mi kišu podvali umjesto suza...
I ja ću kao uveli list odletjeti do neba, vinuti svoje nadanje visoko do oblaka i znam...
u prvoj oluji će se sunovratiti niz padine svih zamagljenih planina...
Niz sve te obronke moji jecaji će odjekivati kao najgora jesenja oluja...
I ne dam ljetu da ode...

...Hej ljepotice, moje prijateljice...

...Glavni grad Podgorice danas bogatiji za jedno ludilo... Za tri prijateljice... Za tri ispijene šoljice dojč kafe uz ogromnu dozu razgovora... Nas tri... Štrumpfovi u akciji...

Šta reći o mojim prijateljicama...? O njih par koje su tu duže ili kraće... Njih par koje znaju tajne, i strahove, i po neki istorijski događaj zabilježen u enciklopediji... Nema ih mnogo, nisu mi blizu svaki dan, al znam da su tu... Svaki put kad pošaljem poruku, ili kad ćutim danima... Znaš da su tu...  I to je sasvim dovoljno...

Ne, nisam ljubitelj ženskih prijateljstava jer kad se otkotrljaju misli unazad... Ženski svijet mi nije bio nikad naklonjen... I nikad nisam razumjela zašto... Već duže vrijeme se i ne trudim da shvatim... Zato i cijenim njih par koje su ostale tu godinama... Koje nikad nisu pokazale dozu ljubomore, zavisti, pakosti... Samo Onu veliku injekciju nedostajanja što nismo češće zajedno u paralelnom svijetu kad nam je sve samo smijeh, šala i pozitivna trač rubrika...

Ne, ja odavno ne vodim negativne razgovore... Odavno ne razmišljam o kajanju i greškama, o nalakiranim noktima i urednoj frizuri... Nisam od tih žena... A nisu ni moje cure, i zato se tako dobro i slažemo...

I volim baš to kod njih... što znaju sa mnom da odlutaju iz krajnosti u krajnost, iz svemira na zemlju, što su tu bile i za padove i za strahove i za ustajanja i za sve moguće i nemoguće misije... Što, su me ćutke osuđivale i na sav glas podržavale i kad sam griješila i kad nisam... Volim i to što su uvijek nasmijane, i uvijek samo moje frendice...

Moje drage cure... :)

...možda nisam neki biser al sam barem svoj režiser...

Volim ljude bez kompleksa...

Mislim, kakav početak i kako jednostavna rečenica, zar ne? Ne mora uvijek sve da bude komplikovano i poetski (iako, priznaćete, poezija ima neke svoje druge čari)... Nego... 

Dobra stranamog hobija, tačnije posmatranja ljudi kad god imam vremena da podignem glavu sa betona pazeći da ne slomim visoke štikle ili da, ne daj bože, izvrnem nogu na ovim "ravnim" ulicama. Pouzdano znam da gotovo sve žene imaju komplekse... 

Debela sam, premršava sam, ružna sam, 'klempava sam, pogledaj ovo, pogledaj ono, ova boja mi stoji bljak, ovo mi je usko, ovo široko, ovde celulit, ovde strije, ovde kipi... bla bla bla bla BLJAK!

Kao tnejdžerka, i ja sam prošla kroz to... Svi smo, uostalom... Ali najbolja stvar koja može da ti se desi jeste da naučiš da voliš sebe baš takvog kakav jesi. Poneki nedostaci se mogu lako prikriti, ali treba biti HRABAR pa prihvatiti sebe takvu kakva jesi... Nauči da voliš sebe, da ti je udobno u svojoj koži pa makar bila ona i dva broja veća... Teško je, znam, nije lako biti siguran u sebe i imati dovoljno samopouzdanja da se "otkriješ" pred svijetom... Ali, isto tako, nije lako ni kriti se u sopstvenim kritikama, nezadovoljstvu, nervozi ili... To je mnogo teže...

Jakočesto sve te bitke koje bijemo sami sa sobom su naši najveći ratovi. Treba imati snage pobijediti svol alter ego,pokositi sve one loše misli, složiti ih u stog sijena i zapaliti... Jer takva si najljepša, najbolja... Takva si stvorena... Na kraju, džaba ljepota ako nemaš mozga, džaba vitka linija ako nemaš duše i ne znaš za ukus čokolade... SVe ima svoju bijelu i crnu stranu... Znam, lako je sve to pričati... al ja sam moju crnu prekrečila u neku blagu  nijansu sive, pa sad nekako se izborim kad prelije u bijela prostranstva...

A na kraju ove kratke "besjede"... Obuci ono što voliš, vjeruj u sebe jer niko drugi neće...Poštuj sebe i znaj koliko vrijediš... Voli sebe jer samo tako možeš da opstaneš u ovom prevrtljivom vremenu... ŽENO, s razlogom si stvorena kao nježniji pol... Izbori se sa svojim unutrašnjim demonima, lako ćeš sa ovim ostalim... 

...a ispred svojih pesama stojim...

Kad radiš nešto što voliš, i uz to još želiš da podijleiš to s drugima, onda je jako važna PUBLIKA. Za mene, riječi su oduvijek bile moje lego kockice kojima sam gradila sve moje loše i dobre ćoškove života... Papir je oduvijek znao dobro da istrpi moje agresije i moje radosti... A znao je i da bude izuzetan sagovornik i fantastična pomoć u donošenju odluka kada smo zajedno brojali sve one razloge ZA i PROTIV. Godinama sam gradila neki svoj stil pisanja, lako me inspirisati, ali kao i mnogi i ja sam imala krizne trenutke kad je inspiracija jednostavno bila nemoguća...

Sjajan je osjećaj kad uspiješ da nekog oduševiš, kad te neko žestoko iskritikuje za tvoje dobro, i naravno – pohvale su još slađe. U ovom postu, ja sam publika... ja sam posmatrač... Nisam neko ko često posjećuje muzička dešavanja i okupljanja, festivale i sl, ali s vremena na vrijeme odem na poneki koncert, malo iz sebičnosti radi svog ličnog meraka, malo radi inspiracije, a malo i radi mog omiljenog hobija – posmatranja ljudi. Nije bilo mnogo takvih dešavanja.

Ali od svih tri su ostavila snažan utisak na mene i moja čula...

On koji je moja vječna inspiracija i koji nikako ne  može da dosadi... On koji zna da pronađe onu bolnu tačku u duši, ali i da mi razvuče osmijeh preko cijelog lica tako da mi se i trepavice smiju... A najljepši osjećaj je kad se ne smiješ samo usnama, nego cijeim bićem... Moja najdraža škorpija... Panonski mornar dječačkog srca... Balašević i njegov koncert u Podgorici... I taj osjećaj kad ne znaš da l ićeš da se smiješ sa gomilom oko tebe, da vrištiš na taktove D-moll-a, da skačeš od sreće, ili plačeš od radosti što si baš tu, sa dragim ljudima i ispred bine čovjeka koji je umjetnik, pjesnik, poeta i neko ko u jednoj riječi može da opiše sve što osjećaš... Definitivno je vrijedilo biti njegova publika...

Legenda hrvatske scene, i dok sam kako klinka gledala snimke sa koncerata u pulskoj areni i gomilu ljudi koji su vrištali... Pitala sam se kakav li je osjećaj odslušati Cesaricu uživo i otplesati taj hod po pučini mora zajedno sa Oliverom... Kad sam postala i ja dio te gomile ljudi toliko različitih po godinama, al istiog ritma srca dok su se taktovi prolamali Zetrom u Sarajevu... Postala sam svjesna da za jednog umjetnika nema većeg bogatstva od ljudi koji cijene njegov rad, koji prepoznaju njegovu dušu u tim taktovima... Bilo je tu generacija, ali svi su bili tako mladi u duši da sam se osjećala kao klinka na prvom sastanku... Neopisivo čak i za mene...

Ne mogu ga krunisati kao legendu, ali mogu reći da je čovjek koji se za sve ove godine svog postojanja na sceni nije promijenio, ne prate ga skandali, duše velike kao more Jadrana i srca isto tako čistog kao i nebo Crne Gore... Veče sa Sergejom u Podgorici nije bilo toliko emotivno, ali je bilo predivno zbog toliko pozitivne energije kojom on zrači na bini, i ne samo to veče nego i na njegovim prethodnim koncertima na kojim sam bila... Kralj balada definitivno, zna da svojoj publici pruži onaj maleni dio koji nedostaje u duši... MIR... I ponosna sam što je takav čovjek iz ove gore, iz ovog kamena ostao nepomijenjen, i ostao dosledan svojim idealima i vrijednostima....

I na kraju, bez nekog posebnog razloga, osim što uopšte zalutaju na moje deseto nebo... Ljudima koji pročitaju moje redove i prepoznaju djelić emocija koje ponekad upakujem u riječi... Mogu samo da poklonim otkucaj srca na dlanu... parče duše koja ne može izgledati isto na ekranu i rukom pisana... ali osjeti se... Mi slični po riječima se pronađemo... Razumijemo... Jednog dana možda i u štampanoj formi...