A ja, ja se kockam s prevarantom životom, iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca....

Previše zime... Previše vjetra... Previše hladnih ljudi i srca oko mene... Ili sam se ja možda pretvorila u izmaglicu...

Koliko treba snage da pobijediš prošlost, da staneš čvrsto na noge, ne okreneš se iza sebe i da pogledaš pravo... U neko sjutra... Bolje ili gore nije važno...

Zbog čega uopšte dozvoljavamo da nas prošlost proganja, da nam se kao bumerang vraća i svaki put nas udari jačom snagom... nekad u glavu, nekad u srce, a desi se ponekad i među noge... Pročitali smo svi bar jednu rečenicu, ili knjigu u kojoj se priča o tome ali ni jednom to zaista nisamo primjenili na sebi. Šta raditi kad teret prošlosti postane pretežak, i kad noge izdaju pa se pod svom silinom tog tereta sručiš na zemlju...?

Šta onda raditi?

Kako uzeti ogledalo u ruke, pogledati sebe tamo gdje se duša oslikava i reći priznati sebi da nisi više jak.. Da nisi sam stvoren i da ne prošlost treba sahraniti... Zatrpati je i dobro utabati zemlju, i da se kojim slučajem ne povampiri opet glogov kolac zabiti u zemlju...

U stvari, možeš li to uraditi? Jesi li jak dovoljno za to?

Nismo ni svjesni koliko potiskivanje emocija zbog stvari koje su nas povrijedile može da nanese štete, koliko samo može da boli sakupljanje soli od sasušenih suza... Ja imam cijelu solanu u grudima, i drugu u izgradnji... Moje brane čuvaju okean koji bi i pakao ugasio... Nije poenta izazvati nečije pitanje u glavi zašto je tako, niti da se bilo ko zabrine... Dobro sam, znam da izlizano zvuči, ali jesam.

Ono što želim reći, u stvari je da ne treba glumiti snagu ako si slab... Ne treba kriti osmijeh ako si srećan... I n treba puniti svoje bunare duše suzama... PLači, čovjek si, valjda jesi... Plači ako treba... Raduj se... Obraduj sebe nekom sitnicom...

Ispred mene je dug put... Još teža borba... Kao da ponovo učim da hodam, ali nemam namjeru da se predam. Želim pobijediti ovu neman koja mi je srce na živo pojela.

Suočite se sa svim onim što vas boli, sa svim svojim strahovima, znam da zvuči otrcano i jednostavno kada se ovako otkuca... Teško je prisiliti sebe na stvarno djelo, ali jednog trenutka ćeš to morati da uradiš...  Da zbaciš sve okove sa sebe, da sve boli i patnje koje si kroz život prošao zaključaš u veliki drveni sanduk i baciš u more zaborava...

I još nešto... Recite ljudima kako se osjećate... Recite najmilijima da ih volite... Recite ljudima koji vas iritiraju... Ne brinite se za njihovo shvatanje, samo budite iskreni... Prema sebi prvo, pa prema drugima...
Još nije kasno za novi dan...

Tek u jesen otkriju se boje krosanja sve su slicne u leto zeleno....

Dan tmuran i siv...Oblaci teški, debeli, onako baš ugojeni kišom... Jesen je konačno ušetala sa svojom svitom prostrijevši ispred sebe svoj sag prepun šuštanja i snova... Nekih svojih tužnih boja, i sa suzama u očima zaustavila se ispred mog prahaga nadajući se da ću je pustiti u svoj svijet... Ona koja je uvijek donosila najljepše mirise i nježne boje vatre...

RAdni dan, ni malo različit od prethodnih... Ovih dana mi rijetko šta može izmamiti osmijeh na lice... Rijetko ko može ubrzati srce, tek toliko da ga osjetim u grudima, da znam da nisam kamen postala... I otmu se misli, u nekom lelujavom hodu... U ovoj zemlji u kojoj se samo smjenjuju godišnja doba, i problemi rastu do u nedogled... U ovoj zemlji u kojoj je prokleto sve što je drugačije...

Odlutam do jedne ulice, upijem mirise djetinjstva, tačnije onih rijetkih trenutaka bezbrižnosti... Uhvati me nostalgija za nekim davnim vremenima kad se još uvijek nisu sve vrijednosti rasprodale na pijaci morala. I onda, kad se vratim u sadašnjost sva okupana sjećanjima, osjetim tugu... ponos... usamljenost... bijes... radost... Cijelu paletu osjećaja... Kao kad vojska maršira po svim mojim odajama, po koži mi ratuje...

Da, jesen je uvijek umjela da me ponese u svojim vrtlozima emotivnosti... Da me razgali svojim ukusima kestena i mirisom vina... Ona je prava mala vještica koja svojom magijom učini da budem tako obična, ranjiva, po malo zaljubljena u zvuk kiše na krovu... U jedne oči... U moje divlje bademe...  U jedan novembar kad sve miriše na pustinju, na sjećanje...

Da, volim tu jesen...

U pamet se Crnogorci...

Jedno novembarsko jutro... Toplo i sanjivo... U mjesecu Škorpije... Pobjednika... Jedna jesenja slika na malom kamenom tlu. Danas se opet piše istorija ovog malog ćoška na planeti. Ne tamo neko preskazanje Nostradamusa, već stvarna istorija mog naroda. Pisala sam o tome, o ovom malom uglu planete...tek nekom predgrađu velike zemlje. Malena teritorija, burne istorije, tužne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

Tri grada, kako tri strane svijeta... Danas biraju opet. Dan je započeo kao i uvijek kada se nešto važno odlučuje kao što je ko će svirati na Jazzu, gdje za Novu godinu... Da, upravo tako. Za mnoge je to samo jedna obična odluka, dužnost, nametnuta obaveza. Ne razmišljaju da danas u stvari biraju budućnost svojoj djeci. I tako je olako izaberu.

Jedni kažu "To je naše, nikad nije ni moglo biti tuđe"... Jedni su srcem i svim svojim organima smislili mnogo dobru šarenu lažu... Poklanja se čokolada da se malo zasladi pelin u venama ovog izmučenog naroda... Jedni su ipak vidjeli nešto, vidjeli blijesak prošlosti, sve ono što je jedan grad nekad bio... Čast, ponos, istina... I nisu uključili slatkiše za dobro jutro, ni srce, niti kažu da je to njihovo... To su samo obični ljudi kao ja, ljudi koji imaju porodice, koji rade iskreno svoj posao, kojima politika nije obaveza već izbor. Konkurencija je ove godine malo veća. Ko li će pobijediti u vječitoj trci istine i laži???

Moj glas ne igra nikakvu ulogu, ali ovaj post... Pa, možda nekom bude značio. Nemam mnogo šta da kažem osim da bi bilo idealno kada bi se svi ovi medvedi probudili iz sna koji sanjaju već godinama, iz ovog košmara punog laži, nemaštine, krađe, korupcije, preživljavanja na rubu propasti... BIlo bi lijepo kad bi promijenili bar nijansu ove crne koja nas je okružila... Kad bi bar vidjeli ISTINU... kad bi bar poželjeli PROMJENU! Bilo bi lijepo kad bi budućnost bila važnija od danas... Kad bi prestali prodavati svoju ličnost za trčavu cifru zelene boje, i umjesto toga stali uspravno, ponosno i časno i rekli "JA SAM PROTIV!!!! Protiv siromaštva u kojem živim!!" Bilo bi lijepo kad bi vidjeli da to nije čokolada, već samo g****** sa ukusom...

Probudi se narode Crne Gore... Dosta si spavao!!!!

Srećan ti rođendan, mali dođošu... Nek bude poslednji bez nas...

Ne, danas nije nikakav poseban dan... Ništa mi ne znači... Ni malo drugačiji od svih onih prethodno izgubljenih dana...

Sjećam se prošle godine na ovaj dan...
Pamtim ga kao poslednje veče mog besmisla... Tad sam poslednji put ostavila dušu na mom nebu, sa brojem deset. Ima to svoju simboliku, ima to neku posebnu čar... Taj oblak sa pogledom na rijeku...

Pamtim ruske kape, i zvono... I pamtim vjetar koji mi je nagrizao kosti dok sam čekala...
Držeći u ruci paket ljubavi umotan u papire iluzija...
I pamtim poziv u sitne sate, iskradanje u taxi i odlazak na granicu ludila...
Pamtim i čuvam tu noć kao unikat u svim mojim ćutanjima...
Kao poslednju predaju...
I nikad više zora nije mirisala plavo...

Nije danas ni malo poseban dan... Al nek bude poslednji...

Usamljeni hrast

Znaš ono kad ti bijesne oluje u srcu...

Povrijeđen stotinu puta,

padao i ustajao sa slomljenim kostima,

srcem iščupanim iz grudi,

dušom rastrgnutom od strane svih bijesnih pasa,

rasutoj negdje usput po blatu i kalu...

Usput se sastavljao od svih dijelića koje nađeš...

Mjesto srca kamen, mjesto duše list...

U očima mrak ostane a u kosi divlji vjetrovi biju...

I smiriš svoje oluje divlje,

zatrpaš ih u soli ostaloj od svih presušenih izvora suza,

zakopaš svoje snove, i otkoračaš u nedogled...

U jednom takvom lucidnom trenutku svoje samovolje

digne se prašina sa srca...

Groblje tvoje sreće vaskrsne i mjesec bude pun...

Pogledaš se u ogledalu i tamo vidiš samo rupu u grudima...

Kroz nju vidiš sve svoje padove,

sve svoje strahove...

Rolna crno-bijelog filma tvog života se odmotava

a suze stoje u očima...

Nemaju kuda, umiru tu gdje su rođene...

I u onom trenutku kad se sumanuto okrećeš oko sebe

pokušavajući da spojiš svoje krajeve,

pokušavajući da nađeš samo jedan kamenčić na koji možeš da spustiš

dlan,

gledaš u nebo previsoko...

I shvatiš da si na kraju ipak sve ono čega si se plašio...

Shvatiš da si još samo ti ostao...

Ti, jedan hrast u pustinji svojih snova...

Sa uvelim željama u proljeće...

Onaj jedan jedini...

Taj trenutak, kad shvatiš koliko si sam,

taj trenutak kad u tebi ne ostaje ništa osim bola,

vrištao bi, al glas zarobljen u tebi kao ludak u košulji...

plakao bi al samo barut može da istoči iz zenica...

Vapeći za jednom iskrom...

Tu... Na toj ledini prosutih iluzija

stoji jedna stijena u bol pretvorena...

Niko nema hrabrosti da samo malo zagrebe...

Da vidi je li sve samo to što vidiš...

"Nek baci kamen onaj ko nije bez grijeha..."

Počinje za koji minut u Crnoj Gori... Ono o čemu svi pričaju... Ono što je tabu tema na Balkanu jer smo mi ponosni narod koji ne trpi raznolikosti među kjudima...
Digla se graja... Linč...Spremaju se neredi, prave se bombe... SREMA SE NASILJE!!!!! I digla se larma oko toga... Oko šačice ljudi koji paradiraju ulicom, koji su različiti po nekom svo opredeljenju, ali su ljudi isto kao ja i ti... I kroz njihove vene teče krv, crvena, sa bijelim i crvenim krvnim zrncima...

Iskreno, nemam ništa protiv različitih ljudi... I svi su danas na ulici, na portalima medija, prate zbivanje u Crnoj Gori, prate huliganstvo koje će se sigiruno desiti...

A niko se ne pita - šta je sa onima koji danas nemaju da kupe hljep da nahrane djecu u istoj ovoj državi?
Šta je sa onima koji danas nemaju da obuku na sebe topliji duks, jer zima dolazi?
Šta je sa onima koji ne moigud a nađu posao?
Šta je sa onima koji nemaju krov nad glavom i osnovne higijenske potrebe ne mogu da zadovolje?
Šta je sa onima koji čekaju svoj eprvo zaposlenje?
Ili onima koji rade i po 16h dnevno za minimalnu dnevnicu?

Digla se graja oko šačice ljudi koji svoju intimu iznose u javnost, a oni koji danas imaju samo parče hljeba i malo soli ćute... Ćute jer se boje...Ili misle da nemaju pravo galasa?

Parada - čega? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj je predatorska borba za radno mjesto, za platu od 200e i 8+ radnih sati? Šta je toliko ponosno u državi u kojoj ti sistem ne dozvoljava da napreduješ, u kojoj ma koliko obrazovan bio ne možeš da se zaposliš? SRAMNO je za jednu državu da vrati preko 3500 mladih i školovanih i sposobnih ljudi na biro čekanja, dok drski i bezobrazni i razmaženi klinci i klinceze drže radno mjesto i ne rade ništa...SRAMNO Je dizati buku oko šake ljudi koji šetaju ulicom ističući svoju raznolikost dok se ćuti o onom što je glavni problem na ovim ulicama... TUŽNO je za moju državu gledati kako se lome flaše i razbijaju izlozi zbog tuđe intime, a zbog svoje budućnosti se ćuti....

Eh moja državo... POnosna sam kad kažem da sam iz CRne Gore, jer volim svaki tvoj kamen, jer volim ovo nebo, i volim tvoju geografiju... Ali kad počneš da prezireš stavove ljudi među kojima živiš, kad se počneš pitati "Imam li budućnosti ovde"... Tužno je državo moja... Nisi ti neka zaostala zemlja bez infrastrukture i bez mladosti i bez sposobnih ljudi željnih svog mjesta pod tvojim suncem... Nisi ti toliko siromašna zemlja... ALi bojim se da ćeš za koju godinu biti pusta zemlja... Jer neće imati ko da postoji u ovim vrletima gdje se više brine o pitanju ko s kim spava, nego može li se preživjeti... Jadno je to...

Kukavice srca

Bojiš se, znam...

I ja sam se plašila tamnih noći i zora za koje nisam znala šta nose...

I ja sam nekad bježala od ljudi koji su mu pružali dlanove i dušu

otvarali...

I ja sam se bojala biti nečija ponovo, misleći da tako izdajem sebe...

Da tako prestajem biti svoja...

Odbijali su me svi oni koji su me pokušali u lance vezati,

koji su me željeli kontrolisati, mijenjati...

Vajati od mene svoje ideale...

Odbijali su me svi oni koji su željeli da me posjeduju...

Bojala sam se ponovnih padova... Izdaje...

Lomova duše i cijepanja srca...

Kidanja šavova koje sam tako brižljivo pravila

da bih se sastavila u cjelinu...

Nisam vjerovala ni jednoj istini...

Nisam čula ni jednu laž...

Znam da se plašiš, magare jedno...

Znam da si bježao i ranije...

Da si odlazio od onih koje su te željele mijenjati,

prisvojiti, imati...

Da si okretao leđa pitanjima i pokušajima...

I one su te puštale da odeš misleći da ionako nisi vrijedan...

Da su igre tvoja strategija...

Da nemaš duše, da se svetiš,

da ne umiješ biti ničiji osim samo svoj...

Pustile su te baš kao što su i mene svi puštali da odem...

da okrenem leđa...

Pobjegnem...

Puštali su me jer nisu umjeli da osjete

koliko ima vjetrova u mojim očima...

Koliko želje u kosi...

Puštali su nas da se tražimo u odjeku planina...

I sad kad sam te pronašla,

nemoj misliti da ću tako lako odustati...

Pronašla sam svoj eho u pustinji...

Znam, budalo mala...

Znam da nisi spreman da ponovo vjeruješ...

da misliš da je tvoja sloboda najdragocjenije blago

kojeg se ne želiš odreći...

Znam da misliš da nikog više nećeš voljeti...

nisi siguran ni da si ikad volio cijelim bićem...

Toliko da možeš da izgubiš dah od jednog pogleda...

Izgubiš tlo od jednog osmijeha...

Znam da osjećaš...

Znam da vidiš da nikad ne bih pokušala da ukrotim tvoje divlje

lavove...

Da prisvojim tvoje more nebesko...

Osjetio si da mogu biti sve što si trebao...

I bojiš se toga, znam...

Bojiš se da me pustiš blizu, znam i to...

Vidiš, potpuno te razumijem...

I zato ću biti tu...

Umorna sam od bježanja i traganja za nesavršenim oblicima ljubavi...

Želim se zaustaviti bar na tren da predahnem,

da skinem teret straha sa leđa i možda,

posle toliko godina pokušam vjerovati nekom...

Pokazaću ti da i ti to možeš...

Da i ti to smiješ...

Nećeš ni osjetiti, neće te boljeti...

Obećavam, bar ja ti krila neću slomiti...

Bez njih...

Ti ne bi mogao biti moj vjetar...

Ne bi mogao biti moj mir...