Thursday, January 16, 2014

Sreću nosi neki poštar jako spor....

Promjene... Nikad ih nisam voljela... Nikad nisam lako donosila odluke o njima, a najviše su me pogađale one na koje nisam imala uticaj.. One neizbježne! Znaš ono vaganje šta ako ovo - šta ako ono... a možda ovako - ili bolje onako... i onda na kraju se ne pomjerim s mjesta... Ostanem u izmaglici sa izgubljenim pogledom.

Ta aždaja sa devet glava - odlučnost, promjene, hrabrost, strah, nedoumica, nesigurnost, nespremnost, želja, potreba... Osječeš jednu, pojave se dvije, kao po grčkoj mitologiji... I nije ni malo lako, jer glavna stvar koju tada moraš da uradiš - pobijedi sebe. A to je već ravno trećem svjetskom ratu.

Nikad mi nije bilo lako da se odlučim. I uvijek sam ostajala neodlučna. Na kraju bih odustala. Ali uvijek me promjena stigla. Osjetiš da nešto treba da promijeniš u životu... Prijatelja, drugu polovinu, mjesto boravka...čarape. gaćice... neophodno je... I nakon skoro trećine vijeka iza sebe sad znam - ne treba se plašiti...

Kad osjetiš taj nemir koji te vuče ka mislima o promjenama u životu, nemoj da ih ignorišeš, jer sigurno nešto nije u redu čim nisi zadovoljan... (osim u slučaju da ti se baš ne može ugoditi - onda posjeti psihijatra). Čovjek ima u sebi to neko šesto čulo, tog malog insekta koji ti ne da mira... Možeš da ga hraniš mislima ili da ga uništiš ignorisanjem (vrlo je vjerovatno da ćeš u stvari ignorisati samog sebe). Najvažnije - pobijedi taj strah od nepoznatog, vjeruj u sebe i vidjećeš...

Otvaraju se neka potpuno nova vrata, potpuno novi svijet, drugačiji, čistiji... Srećniji... Kako znam? Sa svakom promjenom koju uspiješ da sprovedeš, ti u stvari mijenjaš sebe, postaješ za nijansu iskreniji prema sebi... Činiš sebe srećnijim... Smiješ se više, drugi to vide, zaraze se tvojom srećom... I nekako ti sve bude ok... Samo se odvaži, vjeruj da možeš. Ispunjavaj svoje snove, one realne bar... Zadovoljni ljudi zrače nekom drugačijom energijom, i ta pozitiva se osjeti. Ne treba ti brdo novca da bi bio srećan i promijenio svoj život. Za početak budi iskren prema sebi i drugima... Zatim se nasmij svaki dan... I zahvali se svaki dan nekom na nečemu, mora biti da imaš kome... I još nešto - ljudima do kojih ti je stalo - nemoj to govoriti - POKAŽI IM!


Friday, January 10, 2014

I n isam više lud da verujem u to da dobro uvek dobrim vraća se...

Posjedujem osobine koje nikad neću promijeniti kod sebe...
- da budem iskrena prema ljudima ma koliko mi zamjerali
- da u ljudima neumorno pokušavam da izvučem najbolje ma koliko loši bili
- da svakom dam šansu i povjerenje pod rizikom da će isto da izigraju
- da vjerujem da nisu svi ljudi zli, samo najveća većina
Nikad neću biti ona ufurana i drska, arogantna i samo sebi dovoljna hladna "Bitch" pa makar mi sto puta srce slomili.

Boli...
- izgubljeno povjerenje
- saznanje da su te lagali
- saznanje da si vjerovao pogrešnim ljudima
- saznanje da je tvoje srce za druge samo igračka...
Boli toliko toga. Posebno kad shvatiš da sjaj tvoje zvijezde nije ništa drugo do uranijum osiromašen za jedno srce, za jednu dozu ljudskosti...
Nikad neću razumjeti one koji se pogravaju tuđim emocijama kao da je to potrošna roba... Usputna doza kreativnosti... Oružje za ubijanje dosade i svakodnevnice...

I šta raditi kad se nađeš u dramskoj predstavi kao jedina satirično-ironična uloga... Šta raditi kad ti tako zgaze srce, pogaze svo tvoje dobro, svu tvoju pažnju i čast, sve ono ljudsko... Psovati? Bjesniti? Na koga? Na sebe ili drugu stranu? Nikakve koristi od toga, osim pucanja šavova svuda po duši... Osim tupog fizičkog bola svuda po tijelu... Plakati? U suzama sahraniti još jedno parče srca svirepo zaklano i otkinuto... Smijati se svojoj gluposti jer, da - ispadneš glup što si po ko zna koji put nasjeo na svoje vrline koje drugi vide kao mane... Ljutiti se na drugu stranu koja te povrijedila, ili možda oprostiti i  nešto iz svega naučiti pa opet istu grešku ponoviti... Upecaće se valjda neko na tu mišolovku, neće ti dovijeka krasti sir sa duše... 


Saturday, January 4, 2014

Smesnih stvari se bojimo... Mislis da neko pita za nas...

Još uvijek boli... Ta neka bol svjesno zadana... samostalno... Još uvijek ližem rane, a krv ne prestaje... Proći će...Ili neće, jedno od ta dva... Još drhte svi moji atomi, nadajući se... Osjećam, negdje pod kožom, neki nemir mi govori da još nije gotovo... da još uvijek postoji zrno nade da će sve ipak da se nekako složi... Nešto što mi još ne da da odustanem od moje zvijezde repatice... Ne znam da li je to samo očajnička želja, ili ono kad znaš, kad si svako čulo posle petog govori da nije kraj... Da je ostalo nedorečenih misli u vazduhu... da je ostalo toliko nježnosti pred vratima koja čeka...

Pišem o nekim promjenama, o tome koliko želim sebe da vratim na neke puteve skojih sam skrenula, ali još uvijek nisam sebe postavila na pijadestal mojih želja... Još uvijek brinem više o drugima, još uvijek me više boli tuđa bol dok se ja raspadam u dijelove a samo rijetki to primjećuju... I čula sam neko rušenje, osjetila sam prašinu... I vidim, to se poslednji temelji stare mene srušili i minirali... Sad mogu da gradim ponovo, da puštam zdravo korijenje... Sad mogu da počnem da vjerujem u sebe...

Možda je upravo to što mi ne da da me bol potpuno pokopa, da mi oduzme sva čula... Možda upravo taj neki tajni tihi podstrek koji osjećam u vrhovima prstiju... Baš to osmo čulo koje mi šapuće pred spavanje da će moja zvijezda opet prosuti sjaj svoj pod moja stopala...

Još uvijek se učim kako nositi svoju dušu na dlanovima, otvorenu i slobodnu.... Još uvijek sitnim koracima hodam ka svojoj slobodi, i ne krijem više suze... Ne krijem bol... ne krijem osmijeh... Koračam sigurna u sebe, u svoje tijelo, u svoju dušu, sigurna u ono što nosim u sebi... I bojim se... Bojim se te svoje golotinje, ali ipak ne odustajem... Jer znam da samo takva mogu biti pravi čovjek i prava žena, samo tako mogu pobijediti ovu bol koja se nakupila u porama...

I neću odustati... Ni od mene... ni od tebe... a ponajmanje od nas... neću odustati od onog osjećaja koji je toliko bio pravi... Od osjećaja da još nije gotovo... Ne može biti... Ne dok god osjećam da ti pripadam.

Tuesday, December 31, 2013

Ne daj da nam snegovi zaveju trag, pomisli u ponoc na mene nas, mozda novi januar donosi spas, pomisli u ponoc na men, na nas

Kad odlomiš parče srca kako se sastaviti opet? Kako zaraste meso koje iskidaš zubima "na živo", vene koje tupim žiletom izrežeš, duša koju razneseš u dijelove...?

Nisam nikad bila jaka kad su rastanci u pitanju, nikad ih nisam ni voljela valjda zato što sam ih imala previše za svoje godine. Ili možda zato što sam sa svakim tim rastankom po jedan dio sebe izgubila, i uvijek sve ponovo gradila... Da znam, suština života, biti zidar sopstvenih snova. Negdje su temelji loši, negdje zid, negdje potpora... znam...

Al bol koja posle toga razdire tijelo s godinama postaje sve manje podnošljiva... I sad, kad sam do temelja zapalila svoju bijelu kulu, dok su me snovi grčevito držali na grudima sa suzama na usnama, kako sad ustati... gdje naći ponovnu snagu osim u sebi... I kako do đavola da znam da sam uradila pravu stvar? Za čije dobro sam srce na živo iskidala i bacila ga na zgarište? Za moje?

Znaš, lako je biti jak na riječima, i nekako suze u pustinji zakopati, al onda ostaneš sa sobom na toj istoj pustinji i kiša počne...Iz zemlje... iz svih suza... Boli li? Ne! Ubija.... Ono kad znaš da ostavljaš ono čemu pripadaš, ono gdje možeš stati... Kad te svi snovi tvoji drže u rukama u zenicama vidiš djecu i san... Ostavljaš iz straha, zbog prethodnog rata i pustošenja.

Ne, ovo nije dan kad trebam biti slomljena jer život okreće novu stranicu, i možda se moji snovi ponovo vrate... Nisam odustala, vjerujem u čuda... Iz pepela sam ustala, i po trnju hodala i neću sad da odustanem od cilja... Nekad ni svaka bol nije zla... Važna je to lekcija, naučiti ustati posle poraza a i dalje u srcu, ili bar onom što je ostalo od njega, nositi ljubav i vjeru u sebe, vjeru u snove...

Friday, December 27, 2013

Ili jesi...ili nisi... jedno od ta dva

U hladno i kišovito jutro, kad se u asfaltu tope moji tragovi... Pored mene svi namršteni, pospani... Stisli se u neke svoje sanduke, ljuti, bijesni... Poslednja moda "biti mrgud", i svi nose taj kaput... Crveni ruž razbija monotoniju sivila u koju su se svi povukli. Nemaština, mučenje, rastrzanje, borba, vučija ona gladna borba, sirova...za život...

Znaš, nije nikom lako u životu, svakom je svoja nevolja ko planina velika... Nekad čak i veća. Nikom sunce ne radi na baterije. Ne mogu ti reći da je sve u životu lako, da je sve posuto sjajem zvijezda, da se ljubavi dešavaju, da prijatelji postoje, da sve bajke imaju srećan kraj... Mnogi su od nas prošli stvari koje nisu trebali, trebali su biti bezbrižna djeca na polju makova, trčeći za suncem i ljubeći nebo...

Kad odrasteš, shatiš da su tvoji tinejdžerski problemi u stvari samo male boginje naspram leukemije života. Shvatiš da su one Velike Ljubavi u stvari samo pijesak naspram otkucaja srca pored Onog Nekog... Odrasteš i shvatš da su ljudi koji su te donijeli na svijet tvoje najveće bogatstvo, mada, obično to rijetki shvate na vrijeme.I Prozuji život kao treptaj oka. Ostanu ti uspomene, i sjećanja, i miris starenja u nozdrvama. U nekim ladicama pronađeš žute fotografije, neke sitnice s ljetovanja... Pobijediš amneziju...

Najvažniji poklon koji možeš nekom dati jeste svoje srce, ljubav, i pažnja... SVaki dan, onima koji su ti dragi, koji su ti blizu pulsa u grudima, koji te pokreću... Najlepše riječi koje možeš uputiti nekom jesu "Hvala", "Volim te" i "Izvini"... One znaju zavrtjeti svijet u sedmom pravcu snova. One imaju miris tvoje krvi...

I najvažnija lekcija koju u životu možeš da podijeliš sa nekim... Nauči da voliš sebe. NAuči da budeš svoj, samostalan, hrabar... Da se suočiš sa svakom nemani, sa svojim strahovima. Nauči biti iskren sa sobom, lako je posle sa drugima. Nauči da budeš srećan, da radiš ono što te čini srećnim. Pa ako radiš posao koji ne voliš, kad završiš, učini nešto za sebe, nešto što će ti izvući taj osmijeh iz prašine koju godinama skupljaš u duši. POkušaj, nije teško. I ja sam tako učila. Korak po korak, klecala, padala, odustajala... Ali kad počneš da vjeruješ u sebe, da ljudima govoriš ono što osjećaš, pokidaš te maske kupljene u radnji za folirante... Osjetićeš olakšanje i ukus slobode. Ponekad je teško održavati taj balans... Uhvati te neka depresija, umor, pospanost... Ali ni tad ne odustaj... Napravi pauzu, zatvori se u sebe, i odmori dušu na drhtavim prstima...

Ali nikad ne odustaj, jer samo takav možeš biti svoj!

Sunday, December 22, 2013

PRAVO NA ŽIVOT ZA ODBAČENE

Ovaj post je nastao kao odgovor na temu na twitter-u koja se ove nedelje vodi... Naime, bice malo dugačak post, kome je dosadan, nek odmah prestane :) Tema je vezana za ničije pse, male sitne mokre njuškice koje niko ne želi, odbačeni i otpadnici čovječanstva.
Odmah na startu - OVO JE MOJE ISKUSTVO, svaka slučajnost sa akterima narednog posta je namjerna.
I druga stvar koju odmah želim da razjasnim - ja znam da su djeca prioritet, napuštena djeca, i pomoć ugroženim ljudima, ali ne mogu se zanemariti ni psi, jer imaju i oni PRAVO NA ŽIVOT! Ja sam sva za humanost, prema ljudima ali i prema njima. E tako... Dva scenarija su u pitanju, obećala sam ljudima da ću ovo ispisati pa da krenem...

SCENARIO 1 - veterinari u Crnoj Gori
Uloge:
JA kao ja...
MEDO: moj pas
VETERINAR: Vet ambulanta u Pljevljima, i u Beranama.

Meda sam, kao što sam pisala uzela sa svega 18 dana. Odmah sam otišla veterinaru po informacije o čišćenju od parazita, o vakcinaciji, ishrani itd. Preporuka u Beranama - prvo čišćenje sa 6 nedelja uz prvu vakcinu. Tako je i bilo. Medo je super napredovao. O ljubavi ne mogu pisati jer bi sve ovo otišlo u drugom pravcu. Revakcina - Medu je loše. Sa 2 mjeseca imao je užasnih problema sa stomačićem, konstantnu dijareju, i posle inekcija veterinara bilo bi mu bolje par dana, ali bi se sve to vratilo. Bio je loše, odbijao da jede... Pokušavala sam skontati šta mu je. Dijagoneze su bile prehlada i paraziti. Čišćen je više nego što je trebalo, koristili smo medicinski ugalj, probiotik tablete, Belcando ishranu... Spavao je u krevetu, bio je voljen i pažen, ali ljubav nekad nije dovoljna. Za Novu godinu smo bili u Pv. Bolest se nastavila, krvava dijareja, i povraćanje glista od 15 metara. Odnijela sam ga u vet ambulantu - nisu htjeli da ga prime jer nije tele, u drugu ambulantu (o kojoj će opet biti riječ u drugom scenariju) ga je primila, dali mu koktel inekcija, fiziološku da ne izgubi tečnost i rekli su mi da ima štenećak i da je najbolje da se pozdravim sa njim. Sjajan poklon za Novu godinu. Konstantno sam bila na forumu za pse, hrvatski forum je u pitanju i tamo sam našla vet kliniku s kojima sam komunicirala, prevrnuli smo Srbiju i ambulante, zvala klinike u Pg, kod nas se nisu radili nalazi koji su njemu trebali, a nismo mogli da ih pošaljemo van CG jer dok bi stigli ne bi bili sveži nalazi. U BiH sam našla isto par ambulanti, i svi su davali drugačije predloge. Moram priznati da nisam mogla tada ni finansijski da izguram sve analize u dr državi, ali... Nekako sam uspjela da ga održim živog, do Ulcinja. Do klinike Veterinum gdje su od sveg srca željeli da mu pomognu jer su prije svega vidjeli koliko sam plakala dok sam ga u rukama nosila u kliniku jer nije imao snage. Ustanovljena je izmijenjena krvna slika usled parazita, pošto nije na vrijeme krenulo čišćenje od malena, jer veterinari nisu smjeli da mu daju inekciju za štenećak, ili ko zna šta su mu dali... Medo je ozdravio posle 10 dana, i danas je živ i sretan pas iako više nije kod mene, ali našla sam mu sretan dom. O emocijama neću pisati ovaj put. Tada sam kontaktirala i Vet udruženje u Cg i kinološki savez, i niko nije znao da me uputi kod kvalitetnih ljudi kod nas i kod ljudi koji rade pretrage koje su njemu trebale. Toliko o veterinarima u Cg...

SCENARIO 2 - Udruženja za zaštitu životinja u CG
Uloge:
JA kao ja,
Moj POBRATIM
BABA VECA - predsednica jednog udruženja
BABA VECA 2 - direktorka jednog azila ili nekog udruzenja  nisam sigurna al da je ne imenujem jer me može tužiti, čujem da voli to da radi
ZAŠTITNICA - jedna djevojka koja zvuči zaštitnički, poznata je mnogima al... opet, da me ne bi tužila...
GRUPA - fb grupa iz Cg
Kada je Laki pronađen, prije godinu dana, uz pomoć donacija koje su bile JAVNE poslali smo ga u Suboticu. tada je krenulo i moje volontiranje u azilu. Iskreno, nije mi se dopalo šta sam zatekla tamo. To je bio (još uvijek je) šinteraj. Štenad su imala šugu, umirala od zime, psi su jeli svoje fekalije, bili gladni i prljavi. Veterinar koji je opisan u prethodnom scenariju nije umio a ni želio da ih liječi već ih je "vakcinisao". Po zakonu, i nalogu opštine. Direktor tadašnji se protivio tom zakonu, ali nije mogao da izdrži pritisak od jačih ljudi. Baba Veca je bila na glasu, imala je udruzenje, ali... Iskreno, nije mi se ni njen rad dopao. JA i pobratims mo pokušali da pomognemo, isšli i volontirali, nosili ćebad za štence, hranu, ali nisu nam dali da prilazimo psima, ni da ih hranimo, bacili su medicinski ugalj koji smo donijeli, bacili su ćebad... Pričali su kako mi to radimo da bismo se eksponirali - koje gluposti! Ljudi su nas voljeli jer smo išli ulicom i hranili pse, kupovali od našeg novca i nije nam bilo žao. Laki je uginuo, ali se pojavila Beki - Belka ili kako već se zvao pas. Povrijeđena šapa... Htio je vet da je "vakciniše" al nekako smo se izborili da je pošaljemo u Veterinum. Tamo je morala da se izvrši amputacija. Tražili smo donacije. Uspjeli da skupimo nešto, sve što je bilo namijenjeno Lakiju preusmerili smo na nju, i sve je bilo javno. Još uvijek čuvam sve priznanice. Tada smo ja i pobratim došli na ideju - da napravimo humanitarni koncert za azil. I pošlo nam je za rukom, dobili smo ozvučenje, salu na ime organizacije baba Vece, učesnike, spojili nespojivo, flajere, postere, pozivnice, zahvalnice, donacije u hrani, medije, ambasade, Animal planet, smještaj za preko 50 ljudi iz drugih gradova, i sve to BESPLATNO! U HUMANITARNE SVRHE!
Bilo je obezbijeđeno da kamera snima donacije na dan koncerta, da se pred kamerom novac prebroji, da sve bude javno, da se uzmu lijekovi i hrana, sve je bilo spremno... A onda je Baba Veca tražila da donacije uplatimo na njen račun! Iako smo znali da je određene donacije potrošila na frizera, Swarovski čizme, i ko zna šta još... Na grupi smo tražili donacije za Beki, ali Zaštitnica koja je ostavila u azilu je počela sa spletkama, ljudi su tražili dokaze o uplatama, svađali su se, podmetali, iako je ista Zaštitnica od donacija bila na ljetovanju u Turskoj, bila u Bg, kupila auto, itd... I sve se to zna, ali niko ne može da istražoi sve to, ja i pobratim nismo htjeli da se miješamo više u te spletke crnogorskih zaštitnika i udruženja. Uplatili smo sav novac na kliniku i odlučili se da završimo koncert i prekinemo saradnju sa svima. Radili smo na pripremama za edukaciju djece u školama, i sve je išlo kako treba... Scenario je bio srceparajući, ali... Kad smo odbili da pristanemo da novac iz donatorksih kutija uplatimo baba Veci ona je otkazala salu za koncert i mi smo tako dobili otkaz koncerta dva dana pred održavanje. Nismo moglli nista da promijenimo, koncert nije odrzan, azil je ostao bez donacija... I danas je tamo ista situacija. Baba Vecino udruzenje je propalo, dobila je zabrannu svuda da se pojavi, postavljen je novi direktor, a u azilu rade lovci i šinteri. Pse su pustili na ulicu, da prave čopore i da od gladi napadaju. Ljudi ih šutaju i mrze...

Eto, to je moje iskustvo. Želim samo skrenuti pažnju da ovaj problem postoji, da se mora riješavati, nije to nemoguće, samo treba kvalitetni ljudi da ga riješavaju. Ljudi koji vole pse, oni koji smatraju da i oni imaju pravi na život. Oni koji su svoju vjernost dokazali milion puta. A ljudi su im okrenuli leđa! Rešenja su jednostavna za ove probleme treba samo imati volje da se riješe.

Saturday, December 21, 2013

Gdje li si se do sad skrivala, znam negdje si uzivala, kad god dosla dobrodosla mi jer jedno za drugo MI SMO ROĐENI...

Zvanični početak zime... Onako kalendarski... Bliži se Neka Nova Godina, 14-ta u novom vijeku... Ma nekako zvuči kao neki novi početak, a u stvari dan kao dan. Međutim, navika nas odraslih (po broju godina jel'te?) je to neko podvlačenje crte, one žute, drečave... Malo matematike, onda neke nove odluke... Novi zadaci i ciljevi. Nisam od onih koji donose neke drastične odluke, niti volim tu životnu matematiku, ali...

Ova godina - kako god je zvali, bila je zaista teška. Od samog početka, sa vakcinom protov bjesnila i tetanusom, pa evo sve do danas... Puna trnja, oštrog; puna kamenja hladnog, po neki zrak sunca, i mnogo zime... Suma sumarum...

Pamtiću je po:
- prvom padu - otkaz koncerta i otkrivanje lica NVO, i bacanja niz vodu dva mjeseca truda i rada. Prijatelji, oprostite, nije bilo do mene!
- odlasku iz mog rodnog grada, moje grude! Grade oprosti mi, u meni još nisi umro!
- Političkoj akademiji koju sam završila, sjajnoj ekipi koju sam upoznala :) Sarajevo - Skoplje PREDIVNO zaista, prvi let avionom... Lijepa uspomena
- pronalasku jako dragih ljudi, prijatelja koji... pa prirasli su nekako srcu...
- fantastičnom koncertu velike zvijezde Olivera Dragojevića... zaista je neprocjenjivo čuti Cesaricu live... Biti jedan od mnogih u onoj rulji svijeta koja vrišti u euforiji...
- shvatanju velike istine - da su mi moji roditelji, bez obzira na sve nesuglasice, NAJVEĆI PRIJATELJI!!! Moj oslonac, moja snaga, osmijeh i nerviranje... Hvala im do neba za sve što su ove godine učinili za mene... ne bih uspjela bez njih!
- razočarenjima iz više dijelova u... osobu koja mi znači sve na svijetu, (a nije muškarac)... I bilo je jako teško, bolno, razarajuće, ali ja sam kriva... previše sam očekivala, iako sam znala da ne treba. Trebalo je prihvatiti stvari takve kakve jesu,, ne pokušavati da promijenim ono što nije moj problem... ali do đavola, BOLI!!!
- po jednom vikendu u Beogradu, u maju, i prelijepo provedenom vremenu... Hvala osobi koja je zaslužna za to... :) sad imam mrvicu ljubavi više za Bg
- putovanjima,  kratkim al slatkim... Budva, Kotor, Tivat, Sutomore... Bilo je zaista lijepo...
- velikom ranjavanju, direktno u srce... Veoma krvava scena i jako bolno iskustvo. I za to sam kriva, opet sam previše očekivala, srce blesavo... Preživjela sam, dugo mi je trebalo da se oporavim, i nisam bila pametnija... Opet sam dala šansu da me isti voz zgazi dva puta... A onda je usledio bijes, i kočnica... Voz j eizletio iz šina, sve šanse sam povukla, i prekinula sve niti. ma koliko teško bilo, bilo je ispravno, i ne kajem se. Al, to je neka posebna priča...
- po velikom gubitku mog prijatelja koji je sebi oduzeo život... Nek mi te anđeli čuvaju prijatelju... Ja nisam umjela...
- po predivnom osjećaju gledajući mog malenog čvečulljka kako raste, kako puni drugu godinicu, po onom slatko izgovorenom "tetka"... Duša moja malena, On mi je SRCE ISPUNIO!!!!
- po velikom žrtvovanju vremena na učenje i spremanje ispita, ali se taj trud i rad isplatio.... Diplomirani inžinjer elektronskih komunikacija... Zvuči fensi :) Definitivno, ponosna sam na sebe, na to što sam postigla i što mogu reći da sam svoja!
- moru, mom plavom Jadranskom... Po soli na koži, osjećaju slobode, i onom neopisivom kad te voda obavije oko tijela... More moje... :)
- po AVGUSTU... poznanstvu koje je promijenilo moj svijet... po Njemu od čijeg prvog poljupca su mi koljena zadrhtala i zemlja se okrenula u nekom petom pravcu... po Njemu, koji se polako uvlači ispod kože, koji me vrtoglavo iznervira svojom pasivnošću, i beskrajno usreći zagrljajem... Njemu koji već 5 mjeseci čini da se osjećam i srećno, i tužno, i slobodno, i vezano, koji me liječi od svih boli i tuga i ponekad čini da se osjećam kao jedina žena na svijetu... On je neko po kome ću definitivno pamtiti ovu godinu... On je moje čudo, jedno jedino ove godine. Mislim da je dovoljno jedno čudo godišnje zar ne.?
- po prelijepom koncertu Sergeja, koji me svojom humanošću i jednostavnošću oduševljava... Puno sreće na Evroviziji :)
- po ponovnoj tituli tetke, jednoj preslatkoj princezi koja je moja mala lepotuška, jedva čekam da poraste...
- po jednom bolnom trenutku kada se mojih 20 i nešto godina obrušilo na mene, u jednom trenutku... sve prećutano, sve progutano, svi demoni ispod tepiha gurnuti... veoma bolno iskustvo, ali moralo je da se desi... I drago mi je zbog toga, promijenilo me... Na bolje nadam se...
- po dobijanju stabilnog posla, vidjećemo do kad ću uživati u tome
- po jednoj jako simpatičnoj osobi, koja me uvijek iznenađuje svojim djelima i pažnjom... Ima još dinosaurusa izgleda :)
- po prepoznavanju moje poezije i pisanja, zaista je lijepo znati da to što radiš u stvari vrijedi još nekom...
I tako dalje...
Zvuči ovo kao mnogo... I jeste... Bilo je i lijepih trenutaka, ne moe se sve opisati u jednom postu, ali...Poenta je da mi je sve to pomoglo da odrastem u jendu stabilnu ženu, samostalnnu i jaku, u osobu koja je naučila granice između mogu i neću, između ne smijem i želim, između neba i zemlje. Sad mogu reći da je iskrenost najljepši osjećaj na svijetu, da je ljubav ono što me pokreće, moja euforija i droga... Donošenje novogodišnjih odluka u stvari i nije ništa novo nego potvrda svega onog što sam odlučila u tom jednom trenutku odrastanja.
A u stvari vrti se oko onih istina koje sebi nikako ne možemo priznati:
1. Budi s osobama koje te čine srećnim, a ne s onim zbog kojih si je tolerancija na ivici da vrisne...
2. Radi ono što tebe čini srećnim, pusti druge nek se utapaju u svojoj mizeriji.
3. Pomozi koliko možeš, davanje je odlika čovjeka
4. Ne nerviraj se oko stvari koje ne možeš promijeniti, a i ne pokušavaj, posebno ne mijenjaj ljude, jer je to misija osuđena na propast
5. Između izlaska i ostanka kući - uvijek odaberi izlazak...
6. Knjige i filmovi, i druženje, face 2 face, što manje društvenih mreža...
7. Raduj se, plači kad treba, govori ljudima da ih voliš, pokazuj da ti je stalo... neće svi uvijek biti tu... Iskoristi vrijeme koje ti je dato s njima...Stvaraj uspomene, one su nak araju jedino bogatstvo...

I moglo bi se dodati još mnogo mnogo o staroj i novoj godini, ali onda bi već prekoračila blog... Uživajte, hvala svima koji čitaju sve ovo, i kojima se to iskreno dopada... Hvala svima koji me znaju i ne znaju... A ovoj godini sretan put... Nek mi ostavi samo Čudo moje... On će se nositi i sledeće sezone... :)