Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Stedeci se... Uceci se kako cu najbolje voleti nju... Kada je konacno nadjem ....

...Ako je sreca ikad postojala, i bila opipljiva, danas sam je dotakla... samo vrhovima prstiju, samo na tren... Onako paperjastu od magije, od oblaka... Svu do pamuka i sna. I nisam sigurna dal smijem da udahnem polen njenih snova, nisam sigurna da smijem da pružim ruku, da okrenem dlan... U očima tragovi soli, po prvi put u dugo godina pomiješan sa zrncem šećera. I po prvi put u dugo godina srce se raduje, kao dijete poskakuje. Po prvi put u dugi niz godina želim pomisliti da je to tren za koji sam bila rođena, da je to tren za koji sam čuvana, da je to razlog za sve patnje i padove i svo trnje kojim sam hodala. Želim vjerovati da je to sve ono o čemu sam kao dijete slušala, da je to sve ono o čemu sam ikad maštala, da su svi ti pogrešni trennuci imali samo jedan cilj... Da me do tebe dovedu, da kraj tebe zastanem... I ono u šta sam sigurna cijelim svojim bićem...

Nikad više neće biti isto... Ako ikad opet ostanem bez tebe, sebe nikad više neću pronaći. Po prvi put znam gdje pripadam!

Hvala ti za to!

Jutra moja

Postoje jutra koja nikad neću moći da opišem

i noći u kojima nikad neću moći snove da odsanjam.

Dok mi dlanovi trnu od tvoje kože,

i usne se razvlače u neograničen osmijeh.

Srce drhti kao uplašeno lane, strepi i

nema svrhe da se krijem iza svoje sante leda

koju kao štit nosim ispred sebe.

Nema svrhe jer svaki put svojim osmijehom me pokosiš,

i mogućnost disanja mi oduzmeš.

Negdje pred zoru je najgore.

Najteže.

Tad, kad se prva svjetlost budi i razliva mojim svijetom,

jedino što mogu da osjetim je miris tvoje kože,

divlji i prepun ludila.

Tvoja leđa išarana mojim noktima

i vrisak koji izbija iz zidova.

Sa prvim drhtajem vjetra ispod prozora

odroni se lavina mojih skrivenih želja,

probude se moji bijeli lavovi i znam.

Ti ćeš biti moje samoubistvo,

moja svjesna doza ludila, moja bol i jedina radost.

Ne želim svaki put prećutati

koliko sam se vezala za tvoje struje

i koliko se bojim da će te vjetrovi odvesti od mene.

Ne želim prećutati koliko sigurnosti osjećam

kad nasloniš glavu na moj dlan,

i kad se u pola noći probudiš, okreneš,

poljubiš u vrat i uz sebe me priviješ

kao da se bojiš da ću nestati do zore.

Ne želim prećutati ni koliko osjećam

da je taj zagrljaj u polusnu jedino mjesto kojem pripadam,

dok se svaki prevoj mog tijela uklapa uz tvoje.

I osjećaj posjedovanja svaki put

kad se kao bršljan uvijem uz tvoja leđa čuvajući ti snove.

Ne mogu zamisliti da u jednom trenutku odeš od mene,

preplela sam svoje želje sa tvojim snovima,

i poslednje atome snage sam uložila u renoviranje ruševina srca

da bih imala čime tebe da volim.

I kad sam odlazila od tebe,

i kad sam tvoje suze ko otrov pila,

i tada sam znala da ćeš biti moje raspeće.

Jedino što još želim je da ostaneš,

da mi dozvoliš da ti pokažem da se nisu svi putevi zatvorili za nama,

da i pored svih ratova konačno imaš nekog

ko moze biti tvoje ludilo i mir.

I sav sam kao ona staklena stvar u kojoj veje kad je pomeriš...

Ne volim kad se strmoglavim sa visine svojih očekivanja... Kao papirni zmaj  na vjetru, vinem se u visine, i onda niotkuda, samo se strmoglaviš u neki ponor... I rasprsneš se kao neka staklena stvar... Ponekad čak i dobro prođeš, okrzneš se na neko drvo, izgrebeš se, i lagano sletiš na zemlju kao list u jesen... Odmoriš se, streseš prašinu i ustaneš...

I uvijek obećam da neću, da ću se samo pustiti struji vjetra, onako malo samo odignut od zemlje... Da će moje boje ostati svijetle, i da neću dati ljudima da me dignu u visine. Neću se izlagati snažnim vjetrovima sopstvenih iluzija, i neću kupiti mirise tuđih emocija... Biću mali zmaj, na morskom vjetru, tu uz obalu... Dovoljno visoko da me obore, a dovoljno nisko da me ipak pad ne zaboli. Nije baš lako održavati taj balans, ali učim.

A naučila sam mnogo, vjeruj mi... Naučila sam da od ljudi ne treba očekivati mnogo, a ni od ljubavi...
Uvijek očekuj da će te ljudi slagati...
da će neko drag zaboraviti tvoj rođendan...
da će ti otkazati izlazak u poslednjem trenutku...
da će te kritikovati za sve što (ne)uradiš...
da će te gađati i tjerati kao uličnog psa ako budeš bolji od njih, i ako im budeš govorio istinu...
Uvijek očekuj da negdje iza nekog ugla vreba vrag, jer danas, u ovo ludo vrijeme gdje je tlo iskvareno ne smiješ ni da pomisliš da možeš da se osloniš na nekog. Eto, takva su vremena došla.

Ja se ne okrećem mnogo na takve stvari. Ja i dalje ljudima kažem ono što mislim... I dalje radim ono što mene čini srećnom... I dalje odolijevam burama u koje me guraju... Ali jedno još nisam naučila...

Ne umijem ograničeno da volim. Ne umijem pola da se dam, a drugu polovinu da čuvam dok zaslužiš. Ne umijem da bacam mrvice srca i postavljam mišolovke na putu do sreće. Ne umijem da ograničim želje, i emocije, i stratst, i da vežem krila da me ne bi vjetar vinuo iznad oblaka... I nije mi žao zbog toga. Pašću još toliko puta jer sam čekala moju zvijezdu repaticu... Jer sam očekivala baš tad da udahnem tu prašinu... Jer sam u mislima proživjela svaki trenutak mojih očekivanja... Nije mi žao, jer sigurno postoji razlog zašto ne mogu iz te oluje da se izdignem... Postoji razlog zašto se tim vjetrovima vraćam, kao da bez njih ne mogu letjeti... Postoji razlog zašto zmajevo gnijezdo gradim u tvojoj prašini pod sjenkama tvojih stijena... A to sigurno nisu visoka očekivanja...

...ja sam samo malko lud i zaljubljen...

Kazu da je danas dan kad trebaš da voliš... Dan zaljubljenih i ljubavi...

A ja ne mogu da se ograničim na samo jedan dan. Tijesno mi srce da budem zrno pijeska... Hoće da bude planina, da us vojim pećinama sakrije tajne, i da u svojim vodopadima krije osmijehe i sreću... Ne mogu samo danas da ti poklanjam pažnju. Tijesne mi ruke da budem rijeka... Žele da budu šume sekvoje, da grle i grle i nikad ne puste...

Ja sam zaljubljena u ljubav... u srž ideje o ljubavi...
Voljeti nekog toliko čisto i iskreno zbog svega onog što nije, i zbog svega onog što jeste...
Voljeti nekog toliko surovo da svoja krila na njegova leđa staviš i pustš da mu sloboda plete oblake...
Voljeti nekog toliko glupo da se ne zoveš više svojim imenom...
Voljeti nekog toliko čvrsto da nikad ne odeš od obećanja koje daš....
Voljeti nekog toliko bolno da oprostiš sve što osjećaš...
Voljeti nekog toliko slijepo da se prelivaš s njegovim bićem...
Voljeti nekog...

Toliko je saga ispričano o ljubavi, pjesama ispjevano, epova smišljeno... Od davne istorije do daleke budućnosti... Neću ja biti jedan od tih pisaca. Hej, ja nisam još ni pisac. Ali znam kako je biti zaljubljen... i srećno i manje srećno. Znam kako je biti voljen, ali i ostavljen.
I znam kako je kad sretneš nekog ko ti ukrade zvijezde iz očiju... Digne te na nebo jednim pogledom, baci na dno jednom riječju, i onda opet ti srce zakuca u tom ritmu jer...Ma koliko osjetiš rijetki miris u zoru, onaj zbog kojeg si krenuo tim putem... Znam kako je boriti se sa sobom da ne priznaš, da se ne odaš, zbog svih prethodnih ratova uzaludno vođenih... Priznaš samo sebi u mraku sobe.

I onda svaki put kad ti se koraci ukrste, i kad koža trni od ugiza... Opet nekako osjetiš da je to tvoje mjesto na planeti...Da je tu tvoj san, ispod tog jastuka... Znaš da trebaš spustiti roletne da ga nebo ne probudi, probuditi se prije alarma da mu tvoja omiljena pjesma ne prekine taj dječački izraz na licu... Znaš da kafu pije samo zbog čokolade, i znaš da će zapamtiti sve al i dalje se praviti kao statua od leda na užarenom betonu... Znaš da je ćutljiv kad se desi nešto loše, da mu zenice imaju zarazan sjaj kad se smije, i znaš da su poljupci uvijek tačno dozirani u kap...  Jel se to zove ljubav? Možda...

Meni ne treba dan da bih znala dal je to moja zvijezda padalica... Ne treba mi dan da bih shvatila da se tu osjećam sigurno, zbog nekog čudnog povjerenja koje struji u žilama... Ne treba mi dan da bh zaspala na uzglavlju sa osmijehom srećne žene... Čak iako ta sreća ne preraste u mjesec na nebu... Ipak ću znati kakvog je ukusa...

A u zoru miriše kao ništa na svijetu i za to nema riječi dovoljnih za pisanje...

Moj deda već dugo ore nebeske njive... i od njega ništa nisam naučila...

Poricanje...
Kuda odvodi? Šta se dešava sa nama kad počnemo da ignorišemo probleme kao da će oni sami od sebe da prođu? Kao da će se pojaviti neka dobra vila i jednim mahanjem nekog štapa sve otjerati...Ne ide to tako...
To izjeda... Nagriza kao kiselina... Kao termiti... Grize, jede, rije, kopa... Dok te ne nestane...Dok sve unutar tebe ne postane fina prašina. I ti se složiš sa tim.

Znam da nije lako priznati, prihvatiti... Sve misliš proći će... Sve misliš da će biti bolje... Da će možda baš tebi da se pojavi čudo... Ali ne ide to bato moj... NIje kosmos baš tako lako stvoren. Da, znam da ti ni malo ne olakšava što pojedini ljudi nemaju grižu savjesti, što pojedini ljudi ne misle ni nakoga drugog osim na sebe... Ne olakšava sebičnost onih koji te okružuju... Ali nemoj da te to čudi... Ne ljuti se kao malo dijete... Šta možeš da očekuješ od ljudi koje možeš da kupiš za 50€...?

Jebi ga, život je takav... Neki ljudi odu iz tvog života, neki novi dođu, nekima svjesno okreneš leđa, kućni ljubimac se izgubi, nečija duša ode na nebo... Sve je u životu prolazno - zapamti to. Čim shvatiš da sve ima svoj rok trajanja biće ti  lakše da prihvatiš gubitke. I ti si nečiji gubitak. I tebe je neko izgubio. Nemoj misliti da je sve jednostrano.

Postoji jedan trik koji može da ti bude jedino rešenje. I znam da je jako teško taj trik izvoditi, ali za svoje dobro mislim da moraš. I ja još imam poteškoća. Učini da je svaki trenutak vrijedan, da se broji. Svi srećni trenuci - raduj im se od srca; sve svađe - svađaj se iz srca... Nemoj sutra da žališ. Pa čak i ona osoba s kojom poželiš ostati cijeli život - učini da je vrijedno življenja! Jer i tebi će jednom doći kraj. Al iza sebe nećeš ostaviti zgarišta i pepeo... OStavićeš uspomene svojoj djeci i primejr kako treba živjeti, kako se treba boriti za prave stvari, kako treba vjerovati u sebe... I još mnoge životne lekcije... A one su bato moj, najvrijedniji poklon!

...a onda su dosli popovi, pa topovi, pa lopovi...

Bilo je davno kad je u jednoj zemlji na Balkanu bijesnio rat... Ubilački, svirepi rat, kao što su bili svi oni u našoj istoriji. Zemlja se smirila koliko je to moguće, prošle su decenije... I onda prije par dana, neredi i nemiri... Narod je ustao da traži bolje... Jedan narod je digao glas... Da li će imati uspjeha ili ne to tek slijedi... Ali zašto ovo pišem?

Živim u zemlji u kojoj ti drugi udaraju žig i određuju puteve. Živim u zemlji u kojoj ne mogu da pokažem koliko vrijedim. U zemlji u kojoj ne mogu da radim posao koji volim. U zemlji u kojoj se još samo vazduh ne naplaćuje. Užasno me podsjeća vrijeme rimske imperije kada se porez uzimao za svaku izgovorenu riječ, a narodu je bilo dovoljno samo hljeba i igara.

Tako i ovde. Sad je već cijela zemlja u euforiji oko svjetski poznaotog festivala koji će se održati kod nas. I da, ponosna sam na to jer u normalnim uslovima to bi značilo postavljanje moje zemlje na koju stepenicu više u svjetskim očima. To bi značilo mnogo novih ljudi u državi, mnogo ljepši turizam i to bi značilo par dana fenomenalnog provoda za nas mlade. Kažem u normalnim uslovima... Stvarnost je drugačija.

50% mladih u ovoj zemlji ne radi, roditelji od svojih usta odvajaju da oni imaju. Neću da ulazim u detalje zašto ne rade (ima više faktora). Cijelo proljeće će se pričati o festivalu kako bi se skrenula priča sa lokalnih izbora, kako bi se skrenula priča sa nezaposlenosti, sa onih stvarnih problema. I svima će se mazati oči sa dobrom turističkom sezonom, al ta sezona nije rezervisana za nas, smrtnike koji ne možemo da odvojimo 300e minimum za 5 dana na moru. Sva korist od festivala će da ode odabranima, neće otići ni na zdravstvo, ni na školstvo, ni na djecu oboljelu od raka, ni na unapređenje bezbednosti u saobraćaju... Ne... Neko će od toga da kupi jahtu, neko će da otvori butik, ili će svom djetetu da plati put oko svijeta.

Svi pričaju kako se loše živi, ali to samo šapuću po mračnim ćoškovima, da ih neko ne čuje, da neko iz familije zbog toga ne ostane bez posla, socijelane pomoći ili nekih drugih mrvica. Svi samo posmatraju kako se jedva preživljava. Ćute... Za bolje nisu ni rođeni.

E ja svoj glas dajem ljudima koji su ustali na ulice, koji su svoj glas digli protiv nemaštine i otkaza, koji bar pokušavaju... Svoj glas dajem onima koji pomažu djeci, koji pomažu životinjama. Svoj glas dajem ljudima koji su uspjeli da se zaposle bez ičije pomoći, (ako takvih ima)... Neću da ćutim pred stvarnim problemima. Ne mogu da gledam kako nam bolnice nemaju osnovno, kako se sav kapital sliva u 2 grada, kako djeca ne mogu sebi da obezbijede užinu na odmoru, kako roditelji stare prije vremena da bi mogli djeci da pruže najbolje, kako socijalnu pomoć primaju oni koji imaju, kako pojedini gradovi postaju ruševine dok ovaj jedan cvjeta, kako za 24h čak 14 saobraćajnih nesreća odnese živote... Kako mogu drugi to da gledaju? U kakvom to svijetu želite da vam djeca žive? Kako možete da ćutite?

Ja nemam ništa protiv vlasti, ni ove danas ni one sutra, ali imam protiv ovih ljudi koji samo ćute i gledaju i svjesno vode moju zemlju u propast. Zemlju koja može da bude pravi mali raj, zemlju koja ima toliko potencijala, koja može da bude jedna od najljepših u svijetu...

...ma hitni papuče u vis žalosna panonska vilo...

Ovo loše zimsko vrijeme i ove kiše koje neprestano padaju, i ova natmurenost koju mi nebo servira poslednjih dana ima samo jednu dobru stranu... Zatvori te u kući i navede te da se malo preispitaš, da malo sagledaš stvari iz raznih ćoškova... da vidiš svijet malo čistijim zenicama, i posebno ako naiđe neki loš period ili neko jače narušavanje zdravlja... tad tek možeš da vidiš ko je tu uz tebe. 

I nemoj da se plašiš spoznaje stvari... neki ljudi su tu u prolazu, ali mogu da ti dan učine ljepšim mnogo više nego oni koji su tu svakodnevno... Jer svakodnevnica prelazi u naviku, a navika briše osjećaj... Nemoj da se bojiš ljudi koji odlaze od tebe... Oni ionako nisu nikad namjeravali ostati. Kako da znaš kome smiješ vjerovati? Kako da prepoznaš one koji će tu ostati? Nikako...

Moraš da rizikuješ... Možda ćeš se uz neke ljude osjetiti mirnije, možda će neki od njih izazvati neki čudan osjećaj morskih čvorova u stomaku... Neki od njih će te iznenaditi svojom spremnošću da budu tu uz tebe na neki način, neki ljudi za koje si vjerovao da nikad neće nestati iz tvog života - u stvari nikad nisu tu kad su potrebni... Ako te prvi utisak prevari, drugi sigurno neće... Mi ljudi smo čudna bića, ali imamo te životinjske instinkte koji nas upozoravaju, samo što ih rijetko ko od nas koristi. Zanemarimo ih i oslanjamo se na logiku stvari, na razum, na matematiku... A u stvari, mnogo više ima veze sa hemijom...

Bio je ovo jako stresan period.. Šokantan u neku ruku. Mnogi su me iznenadili prijatno, neki su me ljudi možda i na neki način razočarali, ali uvidjela sam da je najbolje kad ne očekuješ mnogo od drugih ljudi, kad si siguran u sebe i kad si dovoljno jak da uvijek možeš da se osloniš na sebe... Super je kad ima neko da ti još pruži podršku, al ako se baš svi razbježe - moraš imati dovoljno snage da zakoračiš sam dalje... 

I onda, kad se na tvom nebu pojavi po neka pukotina, kad zvijezde krenu padati s tvog neba, potrudi se da ostaneš dovoljno jak da možeš da vidiš sjaj novih zvijezda, onih koje možda ranije nisi primjećivao. Jer ljudi će te konstantno iznenađivati ili razočarati...Jedno od to dvoje... ne možeš biti ravnodušan. Ja možda nikad neću reći "Loše mi je, trebaš mi"... Ja ću se truditi da ostanem jaka, ja nemam drugog izbora. A ti - ti možeš da biraš - ostani ili odlazi. Ja uvijek biram da ostanem... Osjećaj je ljepši... Al opet, to sam samo ja...