Isti se pronalaze...

Ponekad pročitam na netu nešto što zna zvučati malo suludo, al kad se zamisliš u stvari to može biti prava stvar. Nakon milion problema koji nas isprate u životu, izgubimo osjećaj za mnoge jednostavne stvari. U konstantnoj potrazi za novcem, poslom, životom i opstankom, zaboravimo da primjetimo jednostavne stvari u životu. To su samo sitnice, majušni trenuci koje i ne osjetimo, ali ako se na blic samo vratimo na njih, shvatimo da imaju veliku posledicu - zbog njih se osmijehnemo i udahnemo prašinu sreće.

Upravo tako, učeći da savladam mnogobrojne probleme, i mnogobrojne situacije u životu...
Učeći kako da prihvatam stvarnost i kako da se izborim sa svojim pretjeranim emocijama...
Učeći kako da usrećim sebe i kako da moj dan ne bude prepun stresa...
Naišla sam na početku godine na jednu jako zanimljivu priču. Priču o ženi koja je svaki dan bila zahvalna na nečemu, na nekoj sitnici, nekom trenutku, nekoj osobi, stvari događaju, osjećaju... Bilo je te ono što što je na tren učinilo srećnom (ili pak na duže staze). Prihvatila sam taj projekat da sprovedem na sebi. Htjela sam da shvatim, s obzirom da i sama još uvijek učim mnoge stvari.

Počela sam, stigla sam do dana 56 (zaboravila sam ponekad da se zahvalim)... I jutros nailazim na projekat pod nazivom 100 dana sreće... Da li stvarno možete biti srećni 100 dana zaredom??? Zaista, zvuči teško... Čak i ovi dani zahvalnosti zvuče teško... Ponekad teško pronalazim razlog zavalnosti, teško pronalazim razlog da budem srećna, al kad se vratim malo unazad shvatim da u stvari postoje te sitnice, treba ih samo otkriti.

Čemu ovo pitate se? Pa posle mjesec dana primjetićete razliku... Primjetićete koliko malo u stvari nam treba da budemo ok.
Naučila sam zaista da se ne mogu nervirati oko stvari nakoje nemam uticaja, da ne mogu da riješim svačije probleme iz prostog razloga jer ljudi ne žele pomoć... Mazohisti...
Naučila sam da mi je dovoljno da prošetam da budem ok, da mi je zdrava ishrana izuzetno zanimljiva zbog milion novih načina spajanja ukusa...
Shvatila sam da mi trčanje i trening pomažu da izbacim svu negativu koja se tog dana skupi na poslu i nakon posla...
Naučila sam da jednostavno trebaš biti iskren, jer je svijet prepun lažnih i dvoličnih ljudi, iskrenost oplemenjuje...
Naučila sam da mogu sasvim normalno da sjedim na nekoj terasi lokala, potpuno sama i isključena, da čitam omiljenu knjigu i uživam u proljeću...
Naučila sam kako polako da budem svoja...

Poenta teksta... priključite se! Prihvatite izazov i nađite svaki dan neki razlog da budete srećni ili zahvalni. Nemojte se ograničavati samo na 100 dana, ako njih izgurate nastavite dalje... Pomjerajte svoje granice. Koristite hashtag #100happydays ili #100danasrece kako bismo se pronašli i razmijenili trenutke sreće... Obilježite ih fotografijama, ali budite srećni... vidjećete razliku... Osjetićete je na licu, u srcu... :) Moje trenutke možete pratiti na mojoj stranici
https://www.facebook.com/Lorijena

Hajd sad, isti se pronalaze...Upišite svoj prvi dan!

Zveri mog ludila....

Izvadiću srce iz grudi.

Od ničeg sam ga napravila,

poput feniksa iz pepela ga digla.

Maglom ga lijepila i perjem ušilada bude što mekše,

da ga ne boli kad opet jednom padne.

A znam da hoće.

Na postelju od lišća ću ga spustiti,

da se hrani vlagom kojom natapam zemlju pod tvojim nogama.

Tu je, ispred tvojih stopala, i ne vidiš.

Nećeš ni osjetiti kad na njega staneš,

mislićeš da je došla još jedna jesen.

A ono neće ni osjetiti da si ga još dublje u blato gurnuo.

Da nikad više ne povjeruje

da postoje jutra sa ukusom svile na dlanovima.

Oduvijek sam znala da ćeš biti moje pogrešno zaustavljanje

na putu gdje sam čekala još jedan zalazak sunca.

Znala sam da ćeš biti kost u mom grlu,

nalik oštrici mača kojom sam nekad

sopstvenom rukom amputirala dušu

da je ne možeš iscijepati i spaliti u vatri svog smisla za laž.

Znala sam da će tvoje ime biti

moja molitva i moje prokletstvo,

okovi na mojoj koži bez kojih ne mogu da dišem,

a koji nanose bol.

Znala sam da ćeš biti moje uništenje,

giljotina svih mojih osjećanja, tupa, i bolna.

Nije bol to što boli,

ni činjenica da su tvoje usne otrovne.

Ni fizička bol, ona od koje te cijelo tijelo boli

da ne možeš da dišeš.

I to mogu da podnesem.

Ova su stopala prošla pakao,

po trnju gazila i u žaru rane gasila,

po najdubljem mulju do koljena tonula,

i sve otrove svijeta usnama sam popila.

Nije moje srce besmrtno.

Ne boli ni laž kao nekad, postadoh imuna i na njih.

Boli me moje dijete u meni,

ono naivno koje u bajke potajno vjeruje

kao da je to najveća jeres svijeta.

Dijete koje u ljubav vjeruje.

To boli.

Jer srušeni dječiji snovi bolniji su od bilo kog rata,

od bilo koje podvale i izdaje.

I sad, u prvu zoru proljeća

dok nesanica orkestar sakuplja po mojoj sobi

svirajući čežnju najtiše što može,

moje tijelo, bez srca u grudima.

Ne umije da odustane jer je dječak u tebi jednom šapnuo uzdah.

Željan da voli, da bude voljen.

Ne umije da odustane jer je dječak u tebi

nacrtao suzu na mom dlanu.

Ne želi da odustane jer je muškarac u tebi

jednom otkrio zvijezde koje čuva u svom svemiru.

U jednom trenutku slabosti.

Ne umijem da odustanem.

Jer bih tako odustala i od sebe.

Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Stedeci se... Uceci se kako cu najbolje voleti nju... Kada je konacno nadjem ....

...Ako je sreca ikad postojala, i bila opipljiva, danas sam je dotakla... samo vrhovima prstiju, samo na tren... Onako paperjastu od magije, od oblaka... Svu do pamuka i sna. I nisam sigurna dal smijem da udahnem polen njenih snova, nisam sigurna da smijem da pružim ruku, da okrenem dlan... U očima tragovi soli, po prvi put u dugo godina pomiješan sa zrncem šećera. I po prvi put u dugo godina srce se raduje, kao dijete poskakuje. Po prvi put u dugi niz godina želim pomisliti da je to tren za koji sam bila rođena, da je to tren za koji sam čuvana, da je to razlog za sve patnje i padove i svo trnje kojim sam hodala. Želim vjerovati da je to sve ono o čemu sam kao dijete slušala, da je to sve ono o čemu sam ikad maštala, da su svi ti pogrešni trennuci imali samo jedan cilj... Da me do tebe dovedu, da kraj tebe zastanem... I ono u šta sam sigurna cijelim svojim bićem...

Nikad više neće biti isto... Ako ikad opet ostanem bez tebe, sebe nikad više neću pronaći. Po prvi put znam gdje pripadam!

Hvala ti za to!

Jutra moja

Postoje jutra koja nikad neću moći da opišem

i noći u kojima nikad neću moći snove da odsanjam.

Dok mi dlanovi trnu od tvoje kože,

i usne se razvlače u neograničen osmijeh.

Srce drhti kao uplašeno lane, strepi i

nema svrhe da se krijem iza svoje sante leda

koju kao štit nosim ispred sebe.

Nema svrhe jer svaki put svojim osmijehom me pokosiš,

i mogućnost disanja mi oduzmeš.

Negdje pred zoru je najgore.

Najteže.

Tad, kad se prva svjetlost budi i razliva mojim svijetom,

jedino što mogu da osjetim je miris tvoje kože,

divlji i prepun ludila.

Tvoja leđa išarana mojim noktima

i vrisak koji izbija iz zidova.

Sa prvim drhtajem vjetra ispod prozora

odroni se lavina mojih skrivenih želja,

probude se moji bijeli lavovi i znam.

Ti ćeš biti moje samoubistvo,

moja svjesna doza ludila, moja bol i jedina radost.

Ne želim svaki put prećutati

koliko sam se vezala za tvoje struje

i koliko se bojim da će te vjetrovi odvesti od mene.

Ne želim prećutati koliko sigurnosti osjećam

kad nasloniš glavu na moj dlan,

i kad se u pola noći probudiš, okreneš,

poljubiš u vrat i uz sebe me priviješ

kao da se bojiš da ću nestati do zore.

Ne želim prećutati ni koliko osjećam

da je taj zagrljaj u polusnu jedino mjesto kojem pripadam,

dok se svaki prevoj mog tijela uklapa uz tvoje.

I osjećaj posjedovanja svaki put

kad se kao bršljan uvijem uz tvoja leđa čuvajući ti snove.

Ne mogu zamisliti da u jednom trenutku odeš od mene,

preplela sam svoje želje sa tvojim snovima,

i poslednje atome snage sam uložila u renoviranje ruševina srca

da bih imala čime tebe da volim.

I kad sam odlazila od tebe,

i kad sam tvoje suze ko otrov pila,

i tada sam znala da ćeš biti moje raspeće.

Jedino što još želim je da ostaneš,

da mi dozvoliš da ti pokažem da se nisu svi putevi zatvorili za nama,

da i pored svih ratova konačno imaš nekog

ko moze biti tvoje ludilo i mir.

I sav sam kao ona staklena stvar u kojoj veje kad je pomeriš...

Ne volim kad se strmoglavim sa visine svojih očekivanja... Kao papirni zmaj  na vjetru, vinem se u visine, i onda niotkuda, samo se strmoglaviš u neki ponor... I rasprsneš se kao neka staklena stvar... Ponekad čak i dobro prođeš, okrzneš se na neko drvo, izgrebeš se, i lagano sletiš na zemlju kao list u jesen... Odmoriš se, streseš prašinu i ustaneš...

I uvijek obećam da neću, da ću se samo pustiti struji vjetra, onako malo samo odignut od zemlje... Da će moje boje ostati svijetle, i da neću dati ljudima da me dignu u visine. Neću se izlagati snažnim vjetrovima sopstvenih iluzija, i neću kupiti mirise tuđih emocija... Biću mali zmaj, na morskom vjetru, tu uz obalu... Dovoljno visoko da me obore, a dovoljno nisko da me ipak pad ne zaboli. Nije baš lako održavati taj balans, ali učim.

A naučila sam mnogo, vjeruj mi... Naučila sam da od ljudi ne treba očekivati mnogo, a ni od ljubavi...
Uvijek očekuj da će te ljudi slagati...
da će neko drag zaboraviti tvoj rođendan...
da će ti otkazati izlazak u poslednjem trenutku...
da će te kritikovati za sve što (ne)uradiš...
da će te gađati i tjerati kao uličnog psa ako budeš bolji od njih, i ako im budeš govorio istinu...
Uvijek očekuj da negdje iza nekog ugla vreba vrag, jer danas, u ovo ludo vrijeme gdje je tlo iskvareno ne smiješ ni da pomisliš da možeš da se osloniš na nekog. Eto, takva su vremena došla.

Ja se ne okrećem mnogo na takve stvari. Ja i dalje ljudima kažem ono što mislim... I dalje radim ono što mene čini srećnom... I dalje odolijevam burama u koje me guraju... Ali jedno još nisam naučila...

Ne umijem ograničeno da volim. Ne umijem pola da se dam, a drugu polovinu da čuvam dok zaslužiš. Ne umijem da bacam mrvice srca i postavljam mišolovke na putu do sreće. Ne umijem da ograničim želje, i emocije, i stratst, i da vežem krila da me ne bi vjetar vinuo iznad oblaka... I nije mi žao zbog toga. Pašću još toliko puta jer sam čekala moju zvijezdu repaticu... Jer sam očekivala baš tad da udahnem tu prašinu... Jer sam u mislima proživjela svaki trenutak mojih očekivanja... Nije mi žao, jer sigurno postoji razlog zašto ne mogu iz te oluje da se izdignem... Postoji razlog zašto se tim vjetrovima vraćam, kao da bez njih ne mogu letjeti... Postoji razlog zašto zmajevo gnijezdo gradim u tvojoj prašini pod sjenkama tvojih stijena... A to sigurno nisu visoka očekivanja...

...ja sam samo malko lud i zaljubljen...

Kazu da je danas dan kad trebaš da voliš... Dan zaljubljenih i ljubavi...

A ja ne mogu da se ograničim na samo jedan dan. Tijesno mi srce da budem zrno pijeska... Hoće da bude planina, da us vojim pećinama sakrije tajne, i da u svojim vodopadima krije osmijehe i sreću... Ne mogu samo danas da ti poklanjam pažnju. Tijesne mi ruke da budem rijeka... Žele da budu šume sekvoje, da grle i grle i nikad ne puste...

Ja sam zaljubljena u ljubav... u srž ideje o ljubavi...
Voljeti nekog toliko čisto i iskreno zbog svega onog što nije, i zbog svega onog što jeste...
Voljeti nekog toliko surovo da svoja krila na njegova leđa staviš i pustš da mu sloboda plete oblake...
Voljeti nekog toliko glupo da se ne zoveš više svojim imenom...
Voljeti nekog toliko čvrsto da nikad ne odeš od obećanja koje daš....
Voljeti nekog toliko bolno da oprostiš sve što osjećaš...
Voljeti nekog toliko slijepo da se prelivaš s njegovim bićem...
Voljeti nekog...

Toliko je saga ispričano o ljubavi, pjesama ispjevano, epova smišljeno... Od davne istorije do daleke budućnosti... Neću ja biti jedan od tih pisaca. Hej, ja nisam još ni pisac. Ali znam kako je biti zaljubljen... i srećno i manje srećno. Znam kako je biti voljen, ali i ostavljen.
I znam kako je kad sretneš nekog ko ti ukrade zvijezde iz očiju... Digne te na nebo jednim pogledom, baci na dno jednom riječju, i onda opet ti srce zakuca u tom ritmu jer...Ma koliko osjetiš rijetki miris u zoru, onaj zbog kojeg si krenuo tim putem... Znam kako je boriti se sa sobom da ne priznaš, da se ne odaš, zbog svih prethodnih ratova uzaludno vođenih... Priznaš samo sebi u mraku sobe.

I onda svaki put kad ti se koraci ukrste, i kad koža trni od ugiza... Opet nekako osjetiš da je to tvoje mjesto na planeti...Da je tu tvoj san, ispod tog jastuka... Znaš da trebaš spustiti roletne da ga nebo ne probudi, probuditi se prije alarma da mu tvoja omiljena pjesma ne prekine taj dječački izraz na licu... Znaš da kafu pije samo zbog čokolade, i znaš da će zapamtiti sve al i dalje se praviti kao statua od leda na užarenom betonu... Znaš da je ćutljiv kad se desi nešto loše, da mu zenice imaju zarazan sjaj kad se smije, i znaš da su poljupci uvijek tačno dozirani u kap...  Jel se to zove ljubav? Možda...

Meni ne treba dan da bih znala dal je to moja zvijezda padalica... Ne treba mi dan da bih shvatila da se tu osjećam sigurno, zbog nekog čudnog povjerenja koje struji u žilama... Ne treba mi dan da bh zaspala na uzglavlju sa osmijehom srećne žene... Čak iako ta sreća ne preraste u mjesec na nebu... Ipak ću znati kakvog je ukusa...

A u zoru miriše kao ništa na svijetu i za to nema riječi dovoljnih za pisanje...

Moj deda već dugo ore nebeske njive... i od njega ništa nisam naučila...

Poricanje...
Kuda odvodi? Šta se dešava sa nama kad počnemo da ignorišemo probleme kao da će oni sami od sebe da prođu? Kao da će se pojaviti neka dobra vila i jednim mahanjem nekog štapa sve otjerati...Ne ide to tako...
To izjeda... Nagriza kao kiselina... Kao termiti... Grize, jede, rije, kopa... Dok te ne nestane...Dok sve unutar tebe ne postane fina prašina. I ti se složiš sa tim.

Znam da nije lako priznati, prihvatiti... Sve misliš proći će... Sve misliš da će biti bolje... Da će možda baš tebi da se pojavi čudo... Ali ne ide to bato moj... NIje kosmos baš tako lako stvoren. Da, znam da ti ni malo ne olakšava što pojedini ljudi nemaju grižu savjesti, što pojedini ljudi ne misle ni nakoga drugog osim na sebe... Ne olakšava sebičnost onih koji te okružuju... Ali nemoj da te to čudi... Ne ljuti se kao malo dijete... Šta možeš da očekuješ od ljudi koje možeš da kupiš za 50€...?

Jebi ga, život je takav... Neki ljudi odu iz tvog života, neki novi dođu, nekima svjesno okreneš leđa, kućni ljubimac se izgubi, nečija duša ode na nebo... Sve je u životu prolazno - zapamti to. Čim shvatiš da sve ima svoj rok trajanja biće ti  lakše da prihvatiš gubitke. I ti si nečiji gubitak. I tebe je neko izgubio. Nemoj misliti da je sve jednostrano.

Postoji jedan trik koji može da ti bude jedino rešenje. I znam da je jako teško taj trik izvoditi, ali za svoje dobro mislim da moraš. I ja još imam poteškoća. Učini da je svaki trenutak vrijedan, da se broji. Svi srećni trenuci - raduj im se od srca; sve svađe - svađaj se iz srca... Nemoj sutra da žališ. Pa čak i ona osoba s kojom poželiš ostati cijeli život - učini da je vrijedno življenja! Jer i tebi će jednom doći kraj. Al iza sebe nećeš ostaviti zgarišta i pepeo... OStavićeš uspomene svojoj djeci i primejr kako treba živjeti, kako se treba boriti za prave stvari, kako treba vjerovati u sebe... I još mnoge životne lekcije... A one su bato moj, najvrijedniji poklon!