Bio je jedna od tri želje koje sam imala..

P.S. Unaprijed se izvinjavam zbog rečnika, al nekako mi danas paše uz tekst.

Ne mogu da vjerujem da mi se to opet dešava, nakon što sam davno još prije nekih 5 godina bila ostavljena porukom u ponoć, nakon 3,5 god "ozbiljne" veze (ispade da je bila neozbiljna čim se zavrsila)...
Ovaj put, porukom na Viber... Napredujem... Sledeci prekid će vjerovatno biti telepatski...
Razumijem, dečko se malo uplašio svojih osjećanja, uplašio se svog straha. S obzirom da smo već jednom prekidali na cijelih 6 dana iz istih razloga (dan pred Novu 2014.), ne mogu sa sigurnošću da tvrdim da je i ovo prekid, ali nije to suština današnjeg teksta.

Pokušavam da razumijem nekoliko stvari, kao na primjer da li sam ja negdje pogriješila?
Koliko se sjećam nisam, čak sam bila i više nego fer i korektna, znajući za aktivnosti sa strane koje me se iskreno ne tiču (mislite šta hoćete, ali prevara više nije tabu tema. Uostalom vara samog sebe). Mislim da sam bila i više nego razumna, ne postavljajući pitanja "Đe si, s kim si, itd. tipično ženska pitanja". Mislim da sam bila...hmmm, ne - sigurna sam da greška nije u meni, jer sam se ja i pored mojih strahova i nepovjerenja u ljude čak i previše otvorila prema njemu. Pa gdje dovraga koči?

Kako uopšte pronaći gospodina "Ti si Taj" u Podgorici, ili bolje reći u Crnoj Gori? (mislim da još neke države imaju ova problem ali orijentisaću se na ovu moju).

Kako pored silnih napuderisanih, napućenih, ispeglane kose + 5kg maskare djevojaka jedna obična djevojka može naći dečka koji nije iskompleksiran autom koje vozi, lokalom u koji izlazi (obavezno da bude Brajer ili Velvet), koji voli pse i mačke (ne samo jedno nego baš oboje), koji te neće daviti ljubomorom, koji će bar jednom dnevno pomisliti na tebe a ne igrati se igrica i kojekakvih glupih naprdivanja kako "nema vremena od posla da pošalje jebenog smajlija na Viber"... Kako je moguće uopšte u ovom gradu poremećenih vrijednosti naći osobu kojoj poezija nije smiješna, i kojoj zapravo možeš i smiješ da vjeruješ? Hmmm, zvuči zaista vjerovatnije da ću prije dobiti 7icu na lotou i naći posao preko Biroa.

Kako uopšte znaš da je On/Ona baš taj/ta? Ali bez one rečenice "Osjetićeš"... Jebem ti ja te osjećaje... Kako možeš da osjetiš da je to neko pored kog ćeš provesti ostatak života "dok nas razvod ne rastavi"...? Jer on jest bio gospodin MrRight... U svakom mogućem smislu, i pored svih tih strahova kojih ima više nego zec... Čak je i Zeka imao hrabrosti da zajebava medveda, a MrRight nema hrabrosti da pusti emotivne kočnice. Mrzim što je pored njega čak i Balašević dobio smisao, sve one njegove pametne rečenice prepune emocija, koje volim a koje nisam baš skroz kontala, konačno znam šta je pisac govorio... I mrzim što sam na neki lud način osjećala da je moje mjesto baš tu, da mogu da probijem te blokade, samo trebam biti strpljiva, nježna, razumna i normalna, tj trebam biti JA... Ne umijem ja da glumim, da budem izvještačena nalickana princeza, Mis Princess Krofnica... Ne mogu... Ja sam to što jesam i ako me takvu ne prihvatiš zalud sve... A on je prihvatio i više od toga, mislio je da može da mi na zenice maže boje Benetona... I zeznuo se... Ja sam znala svaki odlazak u Budvu i Petrovac, svaki izlazak srijedom i subotom, nisam morala biti prisutna i ja... Nazovi to intuicijom, ili sam samo poznavala njegove navike i njega...

Realno pitanje koje mi se nameće posmatrajući drugarice (onaj  mali broj koji imam) i drugove... Kako zapravo uopšte naći decka/djevojku u ovom gradu a da nije isfoliran/a? Svi bi kao neku vezu, a svi su toliko namazani... Igranje igrica "Ko će kome prvi da se javi", "Ko će koga bolje da slaže", "Ko će kome više da se inati" i slične majmunske igrice (uz izvinjenje majmunima, sigurna sam da oni baš i nisu ovakvi)... Pa to ti je isto kao da Brus Vilis uci Klunija kako ce da glumi... Mislim, stvarno... hajmo malo biti iskreni... Traže se veze a svi samo konzumiraju sex-kombinacije... Poremećene vrijednosti kažem ja...

Pa kakav to treba da je pravi muskarac? Hmmm, ukusi su različiti ali... Za mene (obično sam skromna, ali sad neću biti), mora biti zgodan, ne onaj sa presađenom bebinom guzom na licu i pločicama a la Espanja, ali da je zgodan, muževno muški a la Gerrard Butler zgodan... Ne kažem lijep, da se razumijemo... Mora biti muško, a ne nedorasli tinejdžer...  Svako ko mi kaže da je prvo primjetio nečiju dušu za šankom ili u klubu je ili lud ili lažljivac, realno... Mora biti bar 1cm visočiji od mene kad stanem na 8cm štiklu, definitivno. I mora biti jak, muški jak, al ne kao Hulk... (Šta će mi neko ko ne može da rukom otvori teglu)... Da voli košulje (koje su inače simpatičan poklon), što podrazumjeva da ima ramena a ne da mu stoji kao na strašilu u njivi... I mora da bude samostalan, nezavistan od mame i tate (poseban naglasak na mamu)... Ne mora da me drži za ruku, vrti u krug po ulicama, nosi uz stepenice, izvodi na skupe večere, nisam baš taj tip. Mora da razumije moju želju da pomažem ljudima, i napuštenim psima, ne smije ih zvati dzukelama jer onda ja ujedam... Mora imati smisla za humor, ono da me stomak zaboli od smijeha, i da je spreman da se glupira sa mnom bez obzira gdje se nalazimo (Šta će mi snob koji će samo da gleda oko sebe da se ne izblamira, to je tako dosadno)... Definitivno ne smije da sluša Grand Paradu, posebno ne dok se vozi u autu (ako ga ima). Postoji sigurno posebno mjesto u paklu za one koji slušaju tu muziku na max level... Starogradska i sevdah su ok, Legende i Miroslav Ilic su mi ok, ali stvarno Grand Smarada...ne, ne 1000 puta ne u izvođenju Beti Bup. Mora da prihvati činjenicu da imam najboljeg druga na svijetu bez ljubomore... I mora biti čist, ono da kad me zagrli da još par sati mirišem na njega... Ukratko... Nadam se da nisam pretjerala... Ostalo se podrazumjeva - da me poštuje kao ženu i prijatelja, da poštuje moju ekipu i da me voli toliko da je svijet mali... Skromno zar ne

Mislim da sam upravo u prethodnom pasusu navela sve osobine MrRight-a s početka teksta, pa se malo zabrinjavam... Nešto mi govori da ja i MrRight još uvijek nismo stigli do kraja... Ranije sam znala kad se neka veza završi, to je to, kraj, gotovo, reinstalacija sistema i idemo dalje... Sad - nešto mi kaže da će ta priča imati još po neki dio. Nisu se svi oblaci raspali na mom nebu...

Isti se pronalaze...

Ponekad pročitam na netu nešto što zna zvučati malo suludo, al kad se zamisliš u stvari to može biti prava stvar. Nakon milion problema koji nas isprate u životu, izgubimo osjećaj za mnoge jednostavne stvari. U konstantnoj potrazi za novcem, poslom, životom i opstankom, zaboravimo da primjetimo jednostavne stvari u životu. To su samo sitnice, majušni trenuci koje i ne osjetimo, ali ako se na blic samo vratimo na njih, shvatimo da imaju veliku posledicu - zbog njih se osmijehnemo i udahnemo prašinu sreće.

Upravo tako, učeći da savladam mnogobrojne probleme, i mnogobrojne situacije u životu...
Učeći kako da prihvatam stvarnost i kako da se izborim sa svojim pretjeranim emocijama...
Učeći kako da usrećim sebe i kako da moj dan ne bude prepun stresa...
Naišla sam na početku godine na jednu jako zanimljivu priču. Priču o ženi koja je svaki dan bila zahvalna na nečemu, na nekoj sitnici, nekom trenutku, nekoj osobi, stvari događaju, osjećaju... Bilo je te ono što što je na tren učinilo srećnom (ili pak na duže staze). Prihvatila sam taj projekat da sprovedem na sebi. Htjela sam da shvatim, s obzirom da i sama još uvijek učim mnoge stvari.

Počela sam, stigla sam do dana 56 (zaboravila sam ponekad da se zahvalim)... I jutros nailazim na projekat pod nazivom 100 dana sreće... Da li stvarno možete biti srećni 100 dana zaredom??? Zaista, zvuči teško... Čak i ovi dani zahvalnosti zvuče teško... Ponekad teško pronalazim razlog zavalnosti, teško pronalazim razlog da budem srećna, al kad se vratim malo unazad shvatim da u stvari postoje te sitnice, treba ih samo otkriti.

Čemu ovo pitate se? Pa posle mjesec dana primjetićete razliku... Primjetićete koliko malo u stvari nam treba da budemo ok.
Naučila sam zaista da se ne mogu nervirati oko stvari nakoje nemam uticaja, da ne mogu da riješim svačije probleme iz prostog razloga jer ljudi ne žele pomoć... Mazohisti...
Naučila sam da mi je dovoljno da prošetam da budem ok, da mi je zdrava ishrana izuzetno zanimljiva zbog milion novih načina spajanja ukusa...
Shvatila sam da mi trčanje i trening pomažu da izbacim svu negativu koja se tog dana skupi na poslu i nakon posla...
Naučila sam da jednostavno trebaš biti iskren, jer je svijet prepun lažnih i dvoličnih ljudi, iskrenost oplemenjuje...
Naučila sam da mogu sasvim normalno da sjedim na nekoj terasi lokala, potpuno sama i isključena, da čitam omiljenu knjigu i uživam u proljeću...
Naučila sam kako polako da budem svoja...

Poenta teksta... priključite se! Prihvatite izazov i nađite svaki dan neki razlog da budete srećni ili zahvalni. Nemojte se ograničavati samo na 100 dana, ako njih izgurate nastavite dalje... Pomjerajte svoje granice. Koristite hashtag #100happydays ili #100danasrece kako bismo se pronašli i razmijenili trenutke sreće... Obilježite ih fotografijama, ali budite srećni... vidjećete razliku... Osjetićete je na licu, u srcu... :) Moje trenutke možete pratiti na mojoj stranici
https://www.facebook.com/Lorijena

Hajd sad, isti se pronalaze...Upišite svoj prvi dan!

Zveri mog ludila....

Izvadiću srce iz grudi.

Od ničeg sam ga napravila,

poput feniksa iz pepela ga digla.

Maglom ga lijepila i perjem ušilada bude što mekše,

da ga ne boli kad opet jednom padne.

A znam da hoće.

Na postelju od lišća ću ga spustiti,

da se hrani vlagom kojom natapam zemlju pod tvojim nogama.

Tu je, ispred tvojih stopala, i ne vidiš.

Nećeš ni osjetiti kad na njega staneš,

mislićeš da je došla još jedna jesen.

A ono neće ni osjetiti da si ga još dublje u blato gurnuo.

Da nikad više ne povjeruje

da postoje jutra sa ukusom svile na dlanovima.

Oduvijek sam znala da ćeš biti moje pogrešno zaustavljanje

na putu gdje sam čekala još jedan zalazak sunca.

Znala sam da ćeš biti kost u mom grlu,

nalik oštrici mača kojom sam nekad

sopstvenom rukom amputirala dušu

da je ne možeš iscijepati i spaliti u vatri svog smisla za laž.

Znala sam da će tvoje ime biti

moja molitva i moje prokletstvo,

okovi na mojoj koži bez kojih ne mogu da dišem,

a koji nanose bol.

Znala sam da ćeš biti moje uništenje,

giljotina svih mojih osjećanja, tupa, i bolna.

Nije bol to što boli,

ni činjenica da su tvoje usne otrovne.

Ni fizička bol, ona od koje te cijelo tijelo boli

da ne možeš da dišeš.

I to mogu da podnesem.

Ova su stopala prošla pakao,

po trnju gazila i u žaru rane gasila,

po najdubljem mulju do koljena tonula,

i sve otrove svijeta usnama sam popila.

Nije moje srce besmrtno.

Ne boli ni laž kao nekad, postadoh imuna i na njih.

Boli me moje dijete u meni,

ono naivno koje u bajke potajno vjeruje

kao da je to najveća jeres svijeta.

Dijete koje u ljubav vjeruje.

To boli.

Jer srušeni dječiji snovi bolniji su od bilo kog rata,

od bilo koje podvale i izdaje.

I sad, u prvu zoru proljeća

dok nesanica orkestar sakuplja po mojoj sobi

svirajući čežnju najtiše što može,

moje tijelo, bez srca u grudima.

Ne umije da odustane jer je dječak u tebi jednom šapnuo uzdah.

Željan da voli, da bude voljen.

Ne umije da odustane jer je dječak u tebi

nacrtao suzu na mom dlanu.

Ne želi da odustane jer je muškarac u tebi

jednom otkrio zvijezde koje čuva u svom svemiru.

U jednom trenutku slabosti.

Ne umijem da odustanem.

Jer bih tako odustala i od sebe.

Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Stedeci se... Uceci se kako cu najbolje voleti nju... Kada je konacno nadjem ....

...Ako je sreca ikad postojala, i bila opipljiva, danas sam je dotakla... samo vrhovima prstiju, samo na tren... Onako paperjastu od magije, od oblaka... Svu do pamuka i sna. I nisam sigurna dal smijem da udahnem polen njenih snova, nisam sigurna da smijem da pružim ruku, da okrenem dlan... U očima tragovi soli, po prvi put u dugo godina pomiješan sa zrncem šećera. I po prvi put u dugo godina srce se raduje, kao dijete poskakuje. Po prvi put u dugi niz godina želim pomisliti da je to tren za koji sam bila rođena, da je to tren za koji sam čuvana, da je to razlog za sve patnje i padove i svo trnje kojim sam hodala. Želim vjerovati da je to sve ono o čemu sam kao dijete slušala, da je to sve ono o čemu sam ikad maštala, da su svi ti pogrešni trennuci imali samo jedan cilj... Da me do tebe dovedu, da kraj tebe zastanem... I ono u šta sam sigurna cijelim svojim bićem...

Nikad više neće biti isto... Ako ikad opet ostanem bez tebe, sebe nikad više neću pronaći. Po prvi put znam gdje pripadam!

Hvala ti za to!

Jutra moja

Postoje jutra koja nikad neću moći da opišem

i noći u kojima nikad neću moći snove da odsanjam.

Dok mi dlanovi trnu od tvoje kože,

i usne se razvlače u neograničen osmijeh.

Srce drhti kao uplašeno lane, strepi i

nema svrhe da se krijem iza svoje sante leda

koju kao štit nosim ispred sebe.

Nema svrhe jer svaki put svojim osmijehom me pokosiš,

i mogućnost disanja mi oduzmeš.

Negdje pred zoru je najgore.

Najteže.

Tad, kad se prva svjetlost budi i razliva mojim svijetom,

jedino što mogu da osjetim je miris tvoje kože,

divlji i prepun ludila.

Tvoja leđa išarana mojim noktima

i vrisak koji izbija iz zidova.

Sa prvim drhtajem vjetra ispod prozora

odroni se lavina mojih skrivenih želja,

probude se moji bijeli lavovi i znam.

Ti ćeš biti moje samoubistvo,

moja svjesna doza ludila, moja bol i jedina radost.

Ne želim svaki put prećutati

koliko sam se vezala za tvoje struje

i koliko se bojim da će te vjetrovi odvesti od mene.

Ne želim prećutati koliko sigurnosti osjećam

kad nasloniš glavu na moj dlan,

i kad se u pola noći probudiš, okreneš,

poljubiš u vrat i uz sebe me priviješ

kao da se bojiš da ću nestati do zore.

Ne želim prećutati ni koliko osjećam

da je taj zagrljaj u polusnu jedino mjesto kojem pripadam,

dok se svaki prevoj mog tijela uklapa uz tvoje.

I osjećaj posjedovanja svaki put

kad se kao bršljan uvijem uz tvoja leđa čuvajući ti snove.

Ne mogu zamisliti da u jednom trenutku odeš od mene,

preplela sam svoje želje sa tvojim snovima,

i poslednje atome snage sam uložila u renoviranje ruševina srca

da bih imala čime tebe da volim.

I kad sam odlazila od tebe,

i kad sam tvoje suze ko otrov pila,

i tada sam znala da ćeš biti moje raspeće.

Jedino što još želim je da ostaneš,

da mi dozvoliš da ti pokažem da se nisu svi putevi zatvorili za nama,

da i pored svih ratova konačno imaš nekog

ko moze biti tvoje ludilo i mir.

I sav sam kao ona staklena stvar u kojoj veje kad je pomeriš...

Ne volim kad se strmoglavim sa visine svojih očekivanja... Kao papirni zmaj  na vjetru, vinem se u visine, i onda niotkuda, samo se strmoglaviš u neki ponor... I rasprsneš se kao neka staklena stvar... Ponekad čak i dobro prođeš, okrzneš se na neko drvo, izgrebeš se, i lagano sletiš na zemlju kao list u jesen... Odmoriš se, streseš prašinu i ustaneš...

I uvijek obećam da neću, da ću se samo pustiti struji vjetra, onako malo samo odignut od zemlje... Da će moje boje ostati svijetle, i da neću dati ljudima da me dignu u visine. Neću se izlagati snažnim vjetrovima sopstvenih iluzija, i neću kupiti mirise tuđih emocija... Biću mali zmaj, na morskom vjetru, tu uz obalu... Dovoljno visoko da me obore, a dovoljno nisko da me ipak pad ne zaboli. Nije baš lako održavati taj balans, ali učim.

A naučila sam mnogo, vjeruj mi... Naučila sam da od ljudi ne treba očekivati mnogo, a ni od ljubavi...
Uvijek očekuj da će te ljudi slagati...
da će neko drag zaboraviti tvoj rođendan...
da će ti otkazati izlazak u poslednjem trenutku...
da će te kritikovati za sve što (ne)uradiš...
da će te gađati i tjerati kao uličnog psa ako budeš bolji od njih, i ako im budeš govorio istinu...
Uvijek očekuj da negdje iza nekog ugla vreba vrag, jer danas, u ovo ludo vrijeme gdje je tlo iskvareno ne smiješ ni da pomisliš da možeš da se osloniš na nekog. Eto, takva su vremena došla.

Ja se ne okrećem mnogo na takve stvari. Ja i dalje ljudima kažem ono što mislim... I dalje radim ono što mene čini srećnom... I dalje odolijevam burama u koje me guraju... Ali jedno još nisam naučila...

Ne umijem ograničeno da volim. Ne umijem pola da se dam, a drugu polovinu da čuvam dok zaslužiš. Ne umijem da bacam mrvice srca i postavljam mišolovke na putu do sreće. Ne umijem da ograničim želje, i emocije, i stratst, i da vežem krila da me ne bi vjetar vinuo iznad oblaka... I nije mi žao zbog toga. Pašću još toliko puta jer sam čekala moju zvijezdu repaticu... Jer sam očekivala baš tad da udahnem tu prašinu... Jer sam u mislima proživjela svaki trenutak mojih očekivanja... Nije mi žao, jer sigurno postoji razlog zašto ne mogu iz te oluje da se izdignem... Postoji razlog zašto se tim vjetrovima vraćam, kao da bez njih ne mogu letjeti... Postoji razlog zašto zmajevo gnijezdo gradim u tvojoj prašini pod sjenkama tvojih stijena... A to sigurno nisu visoka očekivanja...

...ja sam samo malko lud i zaljubljen...

Kazu da je danas dan kad trebaš da voliš... Dan zaljubljenih i ljubavi...

A ja ne mogu da se ograničim na samo jedan dan. Tijesno mi srce da budem zrno pijeska... Hoće da bude planina, da us vojim pećinama sakrije tajne, i da u svojim vodopadima krije osmijehe i sreću... Ne mogu samo danas da ti poklanjam pažnju. Tijesne mi ruke da budem rijeka... Žele da budu šume sekvoje, da grle i grle i nikad ne puste...

Ja sam zaljubljena u ljubav... u srž ideje o ljubavi...
Voljeti nekog toliko čisto i iskreno zbog svega onog što nije, i zbog svega onog što jeste...
Voljeti nekog toliko surovo da svoja krila na njegova leđa staviš i pustš da mu sloboda plete oblake...
Voljeti nekog toliko glupo da se ne zoveš više svojim imenom...
Voljeti nekog toliko čvrsto da nikad ne odeš od obećanja koje daš....
Voljeti nekog toliko bolno da oprostiš sve što osjećaš...
Voljeti nekog toliko slijepo da se prelivaš s njegovim bićem...
Voljeti nekog...

Toliko je saga ispričano o ljubavi, pjesama ispjevano, epova smišljeno... Od davne istorije do daleke budućnosti... Neću ja biti jedan od tih pisaca. Hej, ja nisam još ni pisac. Ali znam kako je biti zaljubljen... i srećno i manje srećno. Znam kako je biti voljen, ali i ostavljen.
I znam kako je kad sretneš nekog ko ti ukrade zvijezde iz očiju... Digne te na nebo jednim pogledom, baci na dno jednom riječju, i onda opet ti srce zakuca u tom ritmu jer...Ma koliko osjetiš rijetki miris u zoru, onaj zbog kojeg si krenuo tim putem... Znam kako je boriti se sa sobom da ne priznaš, da se ne odaš, zbog svih prethodnih ratova uzaludno vođenih... Priznaš samo sebi u mraku sobe.

I onda svaki put kad ti se koraci ukrste, i kad koža trni od ugiza... Opet nekako osjetiš da je to tvoje mjesto na planeti...Da je tu tvoj san, ispod tog jastuka... Znaš da trebaš spustiti roletne da ga nebo ne probudi, probuditi se prije alarma da mu tvoja omiljena pjesma ne prekine taj dječački izraz na licu... Znaš da kafu pije samo zbog čokolade, i znaš da će zapamtiti sve al i dalje se praviti kao statua od leda na užarenom betonu... Znaš da je ćutljiv kad se desi nešto loše, da mu zenice imaju zarazan sjaj kad se smije, i znaš da su poljupci uvijek tačno dozirani u kap...  Jel se to zove ljubav? Možda...

Meni ne treba dan da bih znala dal je to moja zvijezda padalica... Ne treba mi dan da bih shvatila da se tu osjećam sigurno, zbog nekog čudnog povjerenja koje struji u žilama... Ne treba mi dan da bh zaspala na uzglavlju sa osmijehom srećne žene... Čak iako ta sreća ne preraste u mjesec na nebu... Ipak ću znati kakvog je ukusa...

A u zoru miriše kao ništa na svijetu i za to nema riječi dovoljnih za pisanje...