Riječi bi sve pokvarile...

Opet kiša... Opet tmuran dan. Opet radni dan, što ga čin još tmurnijim... Al hajd...
Iako postoje određene doze nostalgije u grudima, juče je bio dan... Nasmijan u sakom mogućem smislu.
Nakon sjajnog vikenda sa familijom, i nekog neopisivog osjećaja kad sam osjetila lupkanje sestrića u stomaku, i beskrajne radosti dok iščekujem da ga prvi put uzmem u ruke i da potonem u emocijama...
Nakon ogromne doze smijeha sa prijateljima koji su preostali...
Nakon užasno dosadnog puta i konduktera koji je 4h uporno ponavljao pitanje da se vidimo, a ja uporno 4h odgovarala "Neću"...

Uslijedilo je par poruka sa Gospodinom E. - dečko kojeg sam upoznala jednog ludog ljeta na moru, i obećala javiću se... Nikad se nisam javila... Upravo zbog tog atributa "ludog"... Jer, tih godina me nije zanimalo ništa i niko. Bila sam utopljena u nekim svojim talasima, pokušavala isplivati iz ogromneog okeana ličnih strepnji, kompleksa, strahova i želja... Nije mi bilo važno da li neko ima moj br tel, što se mene lično tiče, mogla sam i na bilbord da ga izbacim, nisam se javljala na nepoznate brojeve, privatne, i zaštićene... Ni danas se ne javljam na takve cifre... Zašto bih? Svak ko ima dovoljno kulture i vaspitanja će se potpisati na kraju poruke, i čemu to skrivanje brojeva? Dječije fore, odrastite ljudi...

Al eto, javio se on...
Mislim da je to bilo najbrže farbanje i sušenje moje duge crne kose u istoriji, iako je padala kiša i iako sam bila umorna i samo željela da se spustim u krevet, da prespavam ostatak godine, da udarim još jedan šav na ritama koje su mi ostale nakon razočarenja u ljude... Željela sam samo da opet pod dlanom osjetim puls te mrve zlata koju jedva čekam... Al ipak sam pristala izaći na kišu...

Vrijeme je začas proletjelo... Smijala sam se i brbljala i u jenom trenutku sam primjetila koliko sam se u stvari promijenila... Vidjela sam koliko sam ojačala, koliko sam sazrela... Osjetila sam ideale u sebi, osjetila ponos na to u kakvu sam ženu izrasla... I drago mi je zbog svih mojih greški, zbog mog načina odrastanja, zbog ukradenog djetinjstva... Drago mi je zbog svih mangupa-drugova koji su me školovali, i zbog ulice koja me učila... Ponosna sam što nisam stereotip žene zavisne od šopinga, ogovaranja, prepričavanja i tračarenja... Ponosna što mogu da kažem da sam dovoljno spretna u kuhinji da nikog ne otrujem, da mi nije teško da šetam i po kiši jer ne brinem o frizuri i maskari... Srećna sam jer mogu ljudima da kažem ono što mislim i osjećam. Još uvijek sam bolja u pisanju nego na riječima, ali ponekad zaista riječi nisu potrebne...

Rijetki su ljudi koji spoznaju promjene u sebi. Rijetki su oni koji nakon Životne škole ostanu dosledni poštovanju i nekim vrijednostima koje se nalaze u davanju i istnicama. Ponosna sam na to što mi novac ne znači mnogo, i što radost nalazim u uličnim psima, maloj djeci, sunčanim danima, šumi i rijeci... Raduje me što su sve moje greške iz mladosti od mene stvorile jaku ženu, samostalnu i odlučnu, sa karakterom jačim od kineskog zida, ali sam i pored svih padva zadržala svoje srce , bar neke djeliće, zadržala sam i dalje emociju, vjeru u Boga i ljude, osmijeh...

Srećna sam što sam uspjela da skinem maske sasebe, što ne moram da se krijem iza lažnih osmijeha... Možda nemam mnogo prijatelja, ali oni koji su u uz mene su zlata vrijedni. Otkrila sam neke odgovore na milion pitanja koje sam imala uglavi, i srećna samjer su mi dani mirniji, jer sad umijem da oprostim, jer umijem da pomognem... Nije ovo narcisiodnost, niti umišljenost, niti prepotentnost i arogancija... Želim reći da je moguće ustati iz krša i kala, ustati na svoje noge, imati skroman život dovoljan za sreću... Želim reći da oslušneš sebe, da primjetiš sebe danas i onog sebe od nekugodinu prije... Želim reći da je mouće da si danas već bolji čovjek a da to ne primjećuješ...

I tako... 3.5h u društvu Gospodina E. su prošla začas, i bilo je lijepo biti živ. Vidiš, svaki poraz ti odlomi parče srca, ali ne umreš... Samo padneš u san dok te neko ne probudi. Bol sa vremenom utrne, sjećanje ostane, rane zarastu... I ne primjetiš a ono već se smiješ, učiš da zaboraviš... A ja tako želim srcu amneziju da podvalim...

O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima...

Prošlo je.. Par dana... Mjesec... Neko vrijeme, ne znam... Sve niti sa MrRight-om su prekinute... Nigdje poziva, nigdje poruke... Moje mjestopopunjeno prije nego je bilo ispražnjeno... Ne boli... Ne osjećam ništa... Osjećam vjetar... Oluju u grudima... Prazninu...

Uhvati me kriza... Uhvati me da pošaljem glupavu poruku, da pitam kako je... Otkucam, pa brišem... Pa opet... Pogledam u one oči koje su mi krale misli, osjetim ljutnju, isključim telefon...
I dalje ne boli... život ide, prolazi... Navike koje sam stekla su postale još jače... Šetam, kilometri se nižu u koracima, slušam neke samo meni drage zvuke, ponovo one temelje ojačavam, napukle... Tražim zamjenu za ono parče duše koje je otkinuto... Neku zakrpu da prišijem, da bar ne boli zima koja mi krvotokom kruži... da bar ne ledi ovo što je ostalo od mene...

Ne gledam nikog... Ne želim nikog... Nemam snage za druge ljude, i za njega sam je jedva skupljala na zgarištima propalih godina... Uništenih sjećanja... Nemam povjerenja u druge ljude... Ne želim se ni potruditi da ga nađem. Ustala sam sa blata, ali još nisam sprala mulj izdaje... Bacila sam sve latice koje sam skupila... Na svakoj je pisalo MrRight, mirisale su na kapi parfema... Ali i njega sam isprala, prolila... Ne želim ni jedan trag koji se vidi, dovoljni su ovi na srcu... Za njih samo ja znam...

Nekad, jednog dana, ukrstiće se mačevi pogleda pod istim parčetom neba... sigurna sam u to. Znam da neću imati snage da dignem pogled. Možda će srce zatutnjati u grudima najluđim galopom... Možda osjetim tugu... Ali sumnjam da će ikad ta priča imati svoj nastavak, sumnjam da ću ikad preći preko blata od kojeg je postelju pravio... Još uvijek mi je ostalo dovoljno ponosa i snage da odolim olujama koje bjesne oko njega...

Jednom... Srešću ga... Mali je ovo grad, mali je svijet za nas...

Moj mali verni Sančo Pansa, moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug...

Otvorila se tema razgovora u jednoj grupi... I citiraću komentar 

"Ljubav bez imalo ljubomore je istinska, bezuslovna ljubav od koje covjek ne ocekuje nista, vec je srecan kad pruza... Svaka cast onome ko to uspije, on je ispunjen... To mogu samo po mome misljenu monasi, jer su oni spoznali cistotu te iskonske ljubavi... "

I sjetih se jedne priče o takvoj ljubavi...

"...Razvukoh osmijeh od srca, sjetih se tog Čovjeka... On koji je ime mog neba, on koji ga je stvorio. I nikad zaboraviti neću da je bio prva osoba koju sam srela u nepoznatom gradu, u žutoj košuljji... Samo u prolazu, okrznut pogledom, bez komentara... I nikad zaboraviti neću pogled preko raširenih novina i osmijeh u uglu... godinu dana kasnije... I moje "neću"...

Nisam htjela jer sam znala da će me koštati srca i duše. Nisam smjela, bolje reći... Nikad me nije pitao ništa o mojoj prošlosti, a znao me... Nikad me nije pitao za zimu u mojim riječima, i osmijeh pomalo iskrivlljen, uvježban do savršenstva... Za svakog osim za njega... Znao je, jer je isti takav. On nije prošao sedam krugova pakla, i nikad mu neću ispričati, ali je znao...  

Zašto sam promijenila odgovor? Odlazila sam iz tog grada... Nikad više se neću vratiti... 

Padale su maske, bez ijedne riječi sam govorila sve, bez ijednog dodira me volio, nesebično i dječije, vezan za mene, a potpuno slobodan... Nikad mu nisam pripadala a ničija drugo nisam mogla biti. Ispisala sam cijelu ulicu svojim koracima, zidovi njegovog stana su mirisali na mene, na našu ljubav za koju nikom nismo pričali, a svi oko nas su je vidjeli... Svi osim nas... Otišla sam. On nikad nije saznao da sam tamo ostavila najveći dio sebe, da sam put oprala suzama, niti će saznati koliko je boljelo otići... 

Nikad nisam prestala da ukrštam korake sa njegovim dlanovima. BIo je razlog svakog putovanja do neba i nazad, znao je da bih za njega svijet spakovala u kutiju, preko trnja na rukama prešetala, preko žice iznad najdubljeg ponora prešla... Znao je... Naučio me da čujem riječi, da osjetim gitaru, da poželim još jednog njega... Lomio me, kao staklenu igračku... Kidao dio po dio srca, gazio ga blatnjavim cipelama, parao dio po dio duše, dok na kraju nije ostalo ništa... Samo bijes i ljutnja... Htjela sam pripadanje, htjela sam svijet u njegovim očima, znao je... A on je želio biti svoj, slobodan, divlji, bez maski, dokazivanja, da odluta kad poželi i vrati se... Bio je dječak, i znam da me volio... Znam da me i sad voli... Znam da ga nikad neće poznavati kao ja, da niko neće biti uvijek budan za njega, ni kumovi ni prijatelji... 

Bilo je trenutaka kad se svijet rušio, a njega nije bilo. Trebao mi je više od soli iz zenica, samo da čujem jednu riječ... Nije ga bilo... Ali je prestao da boli... Vremenom, bila sam srećna što znam da tamo negdje, na desetom nebu postoji on, bila sam srećna što me naučio kako se vole mane, kako se voli bez pitanja... kako biti na kraju svijeta a znati da je Neko tvoj... Znala sam da obećanja nikad  neće ispuniti, da će osjetiti tugu u mom glasu, da će znati kad se smijem iz srca... Znam da zna kad me povrijedio, kad me lomio a kad sastavljao... Znam da zna da ma sa kim svoja krila sklopila ako to ne bude on, da će dio mene uvijek ostati pod jastukom od sna...

I sve mu je oprošteno, unaprijed za pet života... Tom Čovjeku kojeg sam srećna voljeti... Čak i kad ga svakom riječju mrzim... Znam da znaš... "

Uputstvo za muškarce...

Često se nađem u prilici da neki muški stvor prokomentariše moj fizički izgled. I veoma često čujem riječi lkao što su "mačka", "lutka", "avion", "ajkula" i druge životinje i motorna vozila, kamenje, biseri, itd... Slijedi niz pitanja u glavi:
Alo bre muškarci, pa gdje vam je nestao rečnik? Da li ste ikad čuli za komplimente? Kako bi bilo da mi vas zovemo (a da to nije u ženskim razgovorima) rasnim konjima, kitovima, majmunima, kamionima...? Koji dio vašeg mozga je zaostao u XXI vijeku? Te stoga odlučih da vam malo olakšam situaciju.

Mi smo žene, i garantovano ni jedna ne želi da čuje poređenje sa mačkama i vevericama, mada će vam rijetko koja zena to priznati, jelte, posebno ako je to jedini kompliment koji će dobiti. Mi smo žene, ponavljam se, smislite nešto originalnije uz atribute "lijepa", "elegantna", "zenstvena"... Mi nismo parče mesa u nekoj mesari, niti lutke u Zarinom izlogu, mi smo osjećajne i svaka žena voli da bude zavedena... Kreativa momci... Čitajte malo knjige... Odgledajte po neki ljubavni film iako vam je dosadan, možete mnogo da naučite...

Pa čak i ako jurite cifru u krevetu, jurite je sa stilom... Budite otvorenni, iskreni, nemojte se voditi otrcanim potezima koji su zaista izašli iz mode u fazonu "Javiću se sutra" i više se nikad ne javite... Ako je žena za takvu vezu, ili će pristati ili će vas odbiti, osim ako je nezrela pa se zanosi igrom "hard to get"... Upotrebi maštu, upotrebi erotiku, budi muško, a ne nezreli tinejdžer... Kad se već skidaš skini sve sa sebe, nemoj da ti bokserice vise na jednoj nozi (po uslovom da ih nosis), a čarape na pola stopala... Ccccc nikad nećete naučiti...

Nemojte se igrati sa našim osjećanjima, nemojte nam pričati bajke i graditi čardake ni na nebu ni na zemlji... Budite ono što jeste... Ako si švaler, ne želiš da se skrasiš, budi otvoren i reci, ima žena koje će pristati na takve muškarce... Kad ćete naučiti da je ovo mali grad, i da se sve o svakom zna... Čak i više nego što je istina, zato nema potrebe da krijete.. Nijedna žena vam ovo neće priznati, niti voli da čuje pravu istinu jer sve mi gajimo neke romantične nade i sl, ali jedino fer je biti iskren.

I kad ste u klubu, ili na plaži... Čemu stid i sramota da priđete, pa nismo mi aždaje sa deset glava, ne ujedamo... Pa šta i ako vas odbijemo u tom trenutku, udarac na vaš ego? Ma daj, pa vi ste muškarci, šta vas može da preplaši... Ni jedna žena nije jedina na svijetu osim majke i sestre...

E i još nešto na kraju... Kad prvi put poljubite djevojku, nemojte odmah da krenete u osvajanje njenog dupenceta ili grudi... To je jako neprijatno, i totalno bezveze,... Pogledajte film sa slike... Eto toliko od mene... :) Ne kritikujem vas, samo dajem svoje licno misljenje. Ko se ne slaze nek ne cita...

Za odbačene... Odlomi parče srca...

Obično mi inspiracija za pisanje dođe sama, pomiješaju se emocije, doda se malo dešavanja, začini se muzikom i pufff... I htjela sam jutros pisati o nečem drugom, međutim...

Podijeliše video koji sam radila prije 1,5god... Uspomenu na Lakija o kom se prvi tekst nasao ovde i od kog je krenula akcija spašavanja... Sjetih se osjećaja kad sam ga prvi put vidjela, i kad sam ga uzela u ruke, i kad smo ga poslali u bolje sjutra. Sjetih se suza koje sam prolila tog dana kad su mi javili da ga više nema. SJetih se i svih osjećaja koje je pokrenula ta vijest toliko da mi se tijelo treslo.

I zato ovaj post posvećujem njima. Ratnicima herojskog srca kojima je svaki dan borba za opstanak, borba za život, bitka za gram nježnosti. Njima koji su ostavljeni na milost i nemilost stvorenju koje je priroda nazvala homo sapiens. Ja nemam adekvatnu riječ za tu vrstu... Za taj izrod koji je sposoban ubiti napuštenog psa, koji je sposoban otrovati ostavljenog prijatelja, koji je u stanju naučiti dijete kako se psi biju i gađaju kamenicama. Ja nemam pravu riječ, imate li vi?

Laki je bio nešto jedinstveno i pamtiću ga po tome što je u moj živet doveo ljude koji su mi pokazali kako malo može da znači mnogo, kako se bori za nemoguće, ljude čije je srce veliko i koji će uvijek biti moji heroji zbog svega što rade i koji sa ponosom nose uz svoje ime riječ ČOVJEK. Kod mene je takvih ljudi zaista malo, ili ih ja ne poznajem. Kod mene ima onih koji na svojim rukama nose smrt 8500 napuštenih i ničijih, ima onih koji koriste ranjene pse da sebi kupe auto i odu na odmor, ima onih koji treniraju svoje pse na nemoćnim i ostavljenim njuškicama. Ima više ove druge vrste koja je sposobna samo za uništavanje i ubijanje. Oko mene nigdje Čovjeka...

A oni su i dalje napušteni. Veselo zavrte repom kada ih pomilujem u prolazu, po neku njuškicu obradujem kesicom hrane jer ne mogu ih sve nahraniti. Oni i dalje zahvalno gledaju svojim okicama, tužno mi liznu ruku, isprate me nekoliko metara i ostanu na ulici, na vjetru i kiši, ostanu sa pitanjem "Zašto me niko ne voli"? Oni su i dalje ostavljeni da se bore, da se brane zubima i noktima, da preživljavaju i njuškaju u potrazi za koricom hljeba. A homo sapiens i dalje baca hranu u kontejner, drži kamen u jednoj a pištolj u drugoj ruci i svjesno ih ubija. Homo sapiens ih i dalje zatvara u kaveze nedostojne života, ubija im volju i želju, ubija im radost i sjaj u zenicama, i na kraju povlači okidač i ubija nedužna stvorenja. Takvi rade u azilima, takvi su na ulicama i organizacijama, takvi su i pojedinci...

Nije moje nikom da sudim, nije moje nikog da prozivam. Ja ti želim reći koliko jedna krznena lopta može da nosi ljubavi u sebi, više nego i jedan čovjek u srcu. Ja bih voljela kad bi svi otvorili malo svoje prozore u duši za ničije i svačije pse, za one koji su osuđeni voljom homo sapiensa na ulicu, glad, zimu i smrt. Na svaki gram naše mržnje za njih ide kilogram njihove ljubavi za nas... Ako je moguće tako izraziti ljubav...

Reći će neko "Oni ujedaju, i napadaju, i prljavi su"... Hajde da ja napadnem na tvoju kuću, na tebe, da te gađam kamenjem, a da te prethodno izgladnim do smrti... Hoćeš li se braniti zubima da preživiš? Hajde da te ja svaki dan šutnem nogom, hoćeš li posle određenog vremena napasti i ti mene?

Reći će neko "Toliko ima gladnih ljudi, a ti pričaš o psima..." Za ljude postoje institucije, postoji država, postoje advokati... A psi zavise od nas, od naše milosti, naše ljubavi i naše volje da im pomognemo...

Reći će neko "Toliko bolesne djece..." I duša me boli zbog toga... Ali za njih postoji bolnica, roditelji puni ljubavi, ne mogu se uporediti na kraju krajeva, a ti otimaš male štence od njihove majke i bacaš ih u vreću, u smeće, u rijeku...

Jel vidiš šta želim da ti kažem... Naše mrvice su njihov svijet... Odlomi parče srca i daj ga...

Dzaba vam novi moji sinovci...

Volim filmove... Volimd a pobjegnem u te svijetove mašte, istine, pravde i smijeha, animacije i ludila... Straha i napetosti... Imam svoju kolekciju filmova, rijetko se bavim preporukama na blogu, tačnije nikako, ali evo da naparavim izuzetak.

Upravo sam odgledala film "Her"... Po preporuci... I sad ga preporučujem svima koji nisu odgledali ovu čudnu priču čovjeka koji se zaljubljuje u Operativni sistem. Da dobro ste pročitali... OS sa vještačkom inteligencijom.

I ne mogu da se ne zapitam... Koliko smo se zapravo udaljili jedni od drugih, kao ljudi, kao osobe, kao prijatelji, kao ljubavnici... Sve više vremena provodimo ispred ekrana, svaka druga osoba nosi naočare, konstantno blesimo na društvenim mrežama i portalima, aplikacijama, pričamo na tel.... Izađemo na kafu sa prijateljima i svi u stvari komuniciraju sa Fejsom umjesto jedni sa drugima... Veze počinju na Fejsu, raskidaju se zbog Fejsa, svi varaju i lažu, toliko lažnih profila... Svi citiraju i štancuu te pametne misli kako život treba živjeti a niko ga takone živi... Samo jedna velika fabrika za dobijanje pohvala ikritika, lajkova i komentara, lažnih prijatelja i ljubavi, fotografisanje iz minuta u minut...

Na šta se sveo naš život??? Gdje su putovanja? Gdje su igre djece na ulici? Gdje su šmekanja, i muvanja, i upoznavanja, i pokušaji da se dođe do broja telefona... Gdje su izlasci u šetnje, gdje je smijeh sa prijateljima nestao... U koju mišju rupu su mi otjerali stvarnost? Nosite se bre sa vještačkom inteligencijom i glupim telefonima... Kad odgledate film vidjećete da sve više postajemo zavisnici od tehnologije da ćemo još malo zaista i početi da dejtujemo sa računarima, djeca će se rađati informatičkim putem, čak će i orgazmi biti samo binarni kodovi... Jebes to, ja odbijam da se uklopim u taj novi svijet i poredak.

Ja ću i dalje prelaziti kilometre da vidim one koje volim, nije mi dovoljan Skajp za to. Ja ću i dalje da kupujem knjige zapoklone jer je miris papira nove knjige nezamjenljiv... Ja ću i dalje da se okrećem za zgodnim momcima, kojima neću prilaziti jer jelte, ipak sam žensko, što ne igra neku ulogu ali eto, princip valjda... Ja ću i dalje da na neke rođendane da šaljem poklone poštom, i razglednice sa mora... I dalje ću više voljeti da sjedim sa mojim najboljim drugom jednom mjesečno na obali mora i pijuckam pivo nego da se svaki dan čujem sa njim preko Fejsa... Nema te informatike koja mi može zamijeniti stisak ruke, pogled i zagrljaj, francuski poljubac i strast... Ne postoji taj informatičar i programer i budala koji mogu da izmisle ludilo na mom Desetom nebu... Jok, zalud vam sve to dragi moji Snorkijevci...

Ja moje nebo ne dam...

Malena oficirka je izgubila bitku, ali ja sam izgubio rat...

Nikad mi nije bilo lako donositi odluke. Posebno one koje su direktno vezane za mene i utiču na moje kurseve jedra... Nikad nisam voljela da odlučujem i pravim izbore. Ali danas moram. Za svoje dobro... Moram se oprostiti od njega.

Kad u stvari znaš da je pravo vrijeme da pustiš da sve niz rijeku poteče? Kako da znaš...? Hoće li ostati pitanje da visi u vazduhu "Možda sam mogla još da se borim..."? Kad vidiš da su tvoji ratovi uzaludni i da moraš da spakuješ armije i da se povučeš. Da digneš bijelu zastavu predaje, i odeš da sačuvaš ono malo sebe što ti je ostalo? Da li ikako možeš znati...

Izgubila sam bitku, al MrRight je izgubio rat. Dobio je utješnu nagradu za učešće u borbi, medalju od blata i kala, da s njom srce u kamen pretvori. Da svoj život u lutanju provede brojeći korake kojim je otišao od mene... Od nas, ako smo ikad i postojali. Odabrao je da život provodi u svojoj ludačkoj košulji od straha satkanoj. Ja ću već preživjeti sa svojim ranama. Nisu smrtonosne, zaliječiće se. Možda mi hvali duše veći dio, i srce je možda naprslo, okrnjeno, ali radi. Dobro je to srce... Još me nije izdalo.

Žao mi je što će ostati uskraćen za ljubav... za mogućnost da ga neko voli takvog, da voli njegove mane... žao mi je što nikad neće saznati kako je biti voljen više od neba. Neće znati ni kako je voljeti nekog, ni kakav je osjećaj kad ti neko da cijelog sebe. Neću poslati horde za njim, ni varge, ni gobline... Neću plakati, ionako suza nema, samo prašina u očima. Tragovi soli. Dotakla sam sreću, neću lagati. Okusila sam je u svitanju, na koži, u očima, u grudima... I možda nekad, opet, jednom, sretnu se moji koraci sa njim, možda srce zadrhti kao prvi put dok sam se kao luda spremala za prvi sastanak... Možda nekad negdje zaiskri opet onaj sjaj zaljubljene žene...

I na kraju se moram zapitati... Zašto muškarci pored dijamanata uvijek odaberu kamenje...? Ima li to veze sa onom izrekom "Ne bacaj dijamante pred svinju", ili su možda biseri u pitanju... Kako god... Da li stvarno uvijek birate gore nego što zaslužujete? Dobro, ima toga i kod nas žena, priznajem, ali u čemu je štos? Zašto se zadovoljavamo sa manjim kad znamo da možemo imati više i bolje...

Još jednom sam ranije napravila ovakvu grešku, vjerovala da mogu da pobijedim u unaprijed izgubljenom ratu sa tim Čovjekom... Sa njim koji me jednom davno ubio još prije MrRight-a. Sa njim koji me naučio voljeti, koji mi je pokazao smisao riječi "Volim te..." Sa njim koji je tvorac Desetog neba. Evo, sad,znam da čita i znam da se raduje što je MrRight u stvari isti kao on... Možda čak gori od njega, nijanse su u pitanju... Raduje se što on još nije izgubio svoj rat... Obećavam, sledeći post je o tebi...