Neko emocije troši polagacko, kao mirišljavi sapun, a neko svoje srce ispali razuzdano, kao pun šaržer...

Oduvijek sam bila emotivno slaba... Pretjerano osjećajna, sa srcem mekim poput somota u otvrdloj kamenoj ljušturi. Oduvijek su me pokretale čudne stvari, kao i sada... Poslednja epizoda neke serije, glupo jel da? Serija koju pratim poslednjih 7-8 godina i... da budem brutalno iskrena, čudna neka so na mojim obrazima upravo traži puteve kao da nije dovoljno kiše palo na Balkanu.

Nedostaje mi... Nedostaju mi trenuci kad sam znala da imam nekog na kog mogu da se oslonim uvijek, u svakom trenutku. Nedostaje mi ta moja osoba koja mi je u nekim trenucima bila najbliže familiji, ta moja osoba sa kojom sam dijleila lijepe trenutke, a i neke teške, kad su se rušile i moje planine. Nije baš lako biti sa tom istom osobom tako blizu a opet tako udaljeno, kao da su kilometri između duša se prostrli... I ne znam da li ću umjeti da nađem opet pravi put da nas ponovo spoji. Ljudi biraju koliko će se udaljiti jedni od drugih i nikad ne može jedan da ide a drugi da kaska za njim... Ako niste bar blizu da možete jedno drugom da vidite oči ne treba ni da gledate leđa jedan drugom... Jer oči... One imaju svoje nijanse... Svoje sopstvene zvijezde i ako naučiš da ih čitaš umjećeš da sačuvaš svoje srce od razočarenja...

I ne znam da li ću ikad uspjeti da ispunim svoje ambicije i svoje ideale u ovoj zemlji koju volim, pod ovim nebom koje je moj svijet... Ne znam da li ću ikad uspjeti da se odreknem svoje istine, toga što jesam zarad nekih lažnih obećanja, zarad nekih tuđih uspjeha. Ne znam ni kako nekom pokloniti srce, dio sebe, kad su svi ljudi od plastike pravljeni sa srcem od zemlje, suvljim od pustinje...

Ne znam hoću li ikad moći dovoljno da pokažem sebe, da svoje vrijednosti pružim na dlanu, jer znam koliko mogu... Znam koliko sam samo trnja utisnula u kožu da bih postigla onaj osjećaj kad mogu da kažem da sam ponosna na sebe, na svoj uspjeh, na mirnu savjest i na činjenicu da nikom ne dugujem uslugu i da banci ne dugujem kredit. U ovoj zemlji se niko ne može radovati tuđem uspjehu, i niko ti neće otvoriti vrata ako čuje da želiš da uradiš nešto dobro, a da od toga nemmaš koristi. Razočaraću vas, ali ja zaista ne mogu da se uklopim u takve ljude. Ja ne mogu da budem sebična, ne mogu da ne osjećam, i ne mogu da ne vjerujem, To ne znači da sam naivna, naprotiv, imam hiljadu opekotina koje mi govore iz dana u dan koliko ljudima ne možeš vjerovati, ali i dalje ne mogu da budem kao većina...

Sitnice su svo bogatstvo koje imam. Te male trunčice pažnje i te sitne radosti su ono što me odvaja od svih natmurenih lica, od kamenih ljudi sa trnovitim srcem... Sitnicama ćeš me kupiti, ali i na sitnicama izgubiti. Previše pažnje me plaši, premalo me odbija... Trebaš znati da izdoziraš u kap da bih ti mogla vjerovati... A to nije lako. I ma koliko bio loš prema meni, ja ću ti uvijek pružiti ruku kad padaš, baš zbog moje glupe emotivnosti i nesposobnosti da mrzim i da se svetim, da zavdim i lažem... Ne umijem ja to, nije to za mene...

I nedostaje mi onaj Čovjek... Onaj koji zna tajnu desetog neba, koji me naučio kako padaju breskve i kako miriše plava boja... Koji me uvijek nasmije svojim porukicama, i pozivima u dva iza ponoći kada me probudi samo da mi ispriča vic ili me nasmije nekim svojim ludostima...

So je ostavila tragove, na obrazima, na duši... Emocije preplavile usne i bujice su odnijele trnje, isprale erozije sa tijela i sad se opet ne bojim biti sama. Možda sam i predugo u jednini, ali moraš biti jači od mene da bi mogao biti dio moje množine... Idem sad...

I stariji mi kažu sad si u pravom dobu...

Ne tako davno bio je jedan maj, i bila je jedna generacija maturanata srednje škole... Bili su mladi, puni snova i želja o budućnosti, maštali o profesijama, i o karijeri, uspješnom braku, i prijateljstvima. Bilo je jedno matursko veče, i bilo je slavlje. Nade su šetale ulicom grada, ponosni roditelji, rodbina i prijatelji su klicali za jednu mladost... Bilo je to prije 10 godina.

I šta sad....? Neki novi klinci će prošetati ulicom propalih snova, utisnuti svoje korake u naše zvijezde bačene na asfaltu, protkati svoja maštanja sa našim izgubljenim željama, i ušetati u svijet koji nije zahvalan...

Pa da ti kažem ja nešto... Ja sam tu šetala prije 10 godina. I ja sam imala sve te želje i snove i jedva čekala da završim srednju školu, koja je meni lično bila blagi užas u tim godinama... Svi ti kontrolni i pismeni, i matematika... Bilo je važnije izaći sa drugaricama, pobjeći sa časa, šmekati neke momke koji nisu bili više u srednjoj školi... Bilo je to drugačije vrijeme, ali su hormoni uglavnom isti... Mala razlika između mene i ostatka generacije je što sam ja u to vrijeme već radila...

Sad ti mogu reći da nije trebalo toliko da žurim da pobjegnem sa  časa, i shvatićeš da kontrolni iz matematike nije katastrofa svjetskih razmjera. Malo truda i rada i može da se postigne jedna solidna trojčica... Ozbiljno, nisam ni ja vjerovala kad su mi neki stariji od mene govorili da im je najljepše bilo u srednjoj školi... Isto kao što ti sad čitaš i kažeš "Ma da, kako da ne, pojma ti nemaš kako je nama"... Mi nismo imali tada pametne telefone, i nismo smjeli da prepisujemo. Lektiru smo morali da pročitamo, a fiziku smo morali da znamo. Neopravdane časove smo gomilali do granice, a djevojke su one dane u mjesecu imale svaki dan...  Sada su ti profesori možda najveći dušmani i vjerovatno te svi mrze, ali tek kroz par godina možda ćeš shvatiti da su ti oni bili veći prijatelji nego osoba koja je sjedila sa tobom u klupi.

Žuriš da istražiš svoju seksualnost, možda do sad već imaš iskustva, ali pazi kad ti kažem, sve su to nevažne stvari kad se suočiš sa stvarnim svijetom... Sad te još uvijek roditelji finansiraju, daju ti džeparac koji trošiš na kafu u obližnjem kafiću, nosiš crveni karmin i kariranu košulju i misliš da si faca ako se posvađaš sa profesorom. Sve je to kul. Ali kad kreneš na fakultet, onda ćeš da kukaš o ispitima, i isti džeparac ćeš da trošiš na kafu u lokalu u koji bježiš sa predavanja. I ništa nisi pametniji, i dalje ne umiješ da uživaš u bezbrižnosti... Diplomiraćeš i... Šta onda?

I onda još koju godinu kasnije, kad vidiš kako je teško naći posao u struci, kako je teško naći ikakav pristojno plaćen posao, kad budeš bio podstanar u nekom drugom gradu radeći da preguraš mjesec da bi olakšao roditeljima (jelte nećeš vječno da budeš na njihom džepu)... Onda ćeš reći "Joj što nisam još malo ostao/la u srednjoj školi...." Kad budeš šizio što direktor ne poštuje tvoj rad, kad budeš padao zbog ljubomore kolega, i kad ti veza u koju si ulagao propadne, i vidiš da je preteško biti normalan, opet ćeš žaliti što si žurio u svijet odraslih ljudi i što si jedva čekao da pređeš 25...

Vjeruj mi, čak ni ta prijateljstva iz srednje neće trajati kao u američkim filmovima... Poslije 2-3 godine će neki prestati da se javljaju, neki će ipak uspjeti da se proguraju sa pravim vezama, mnogi će imati porodice i neće imati vremena u očajnoj borbi da prežive da održavaju prijateljstva. Oni pravi prijatelji će se zadržati i posle par godina znaćeš da je njihov broj manji od 5... Mnogi će ostariti prije vremena, neki će i dalje biti sa roditeljima i čekati neko bolje vrijeme...

Ja ove godine u avgustu slavim 10 godina mature, 90% njih već imaju svoje porodice, mali broj ima uspješnu karijeru i primanje preko 500e, i još manji broj su ostali prijatelji sve ove godine. Zato, uživaj u ovim danima, iskoristi svaki tren za uspomene, jer vjeruj mi... kad prođe par godina i kad vidiš kako je svijet odraslih surov i bezličan, pun laži i obmana, kako se prijateljstva lako prodaju, a ljubavi nestaju... poželjećeš da nikad nisi iz zabavišta izašao...

Tražim da me ne zaboraviš, kada jastuk zagrliš ti me sanjaj...

NAPOMENA: Ovaj post je stvar ličnog mišljenja i osjećaja...

Krećem na posao... Sunce mi miluje zenice, neka šašava radost mi igra u srcu... Velika sam i ponosna, nasmijana... Idem i pjevušim, radujem se... Nekako su dani ponovo počeli da mirišu na život. Čujem ponekad srce kako otkuca takt u grudima, samo da me podsjeti da sam još uvijek živa, da još uvijek krv teče venama.

Nije lako disati kad moraš da zakrpiš sve te poderotine koje su ostale nakon izgrebane kože. Nije lako pronaći svaki dan razlog za osmijeh, ali postoji. I amnezija je počela da djeluje...

I onda Sergej sinoć izlazi na binu, u meni vrisak prijeti da se otme... Ta pjesma koja od prvog slušanja u  meni izaziva... Podsjeća... I lomi... Svaki put. Ta pjesma zbog koje mi moj kamen izgleda drugačije, i nebo još plavlje... I ponosna sam na njega, na njegov uspjeh, na njegov rad, na njegovu humanost i dušu, ponosna što je sa ovih mojih planina, i ovog mora...

Ponosna što je tamo predstavio ne samo moju državu, nego i moju dušu... Moj svijet... Ponosna na njegov osmijeh i bez obzira na sutra on će biti moj pobjednik jer po prvi put sam srećna što na sceni cijelog svijeta u ime moje države nije magarac ili marsovac. Ako je iko ikad mogao da ovaj krš i jezero, šumu i more smjesti u zenice i na dlan, onda je to Sergej uspio sa spotom za Moj svijet... I svaki put mi srce stane na kraju, vazduha nestane, zvukovi se utišaju, misli odu u prazan hod... Na tren, tu na kraju melodije, i zemlja zastane... I tad ga čujem, miris mi zagolica vene, i u treptaju oka stvarnost nagrne kroz vrata... Pravo kroz srce... Kao pješčana oluja.

I hoću da budem ponosna na njega... Nije me briga ni za kakve druge glasove, osim onih koji će otići njemu sjutra, jer biće to glasovi svijeta za moju državu. Hoću da budem ponosna na onaj njegov djetinji osmijeh kojim me podsjeća na osmjeh mog neba... Ovog desetog... Na kom jedino znam za ljubav...

Eto... Noć se završila čudnim pozivom, neki su šavovi ponovo pocijepani, osmijeh je ponovo našao put do duše... A negdje pred san je kroz otvoren prozor zammirisalo moje nebo... Deseta nijansa mog svijeta... u kom jedino znam za ljubav...

Možda nisam neki biser, al sam barem svoj režiser...

NAPOMENA: Nije mi cilj da "hejtujem" niti da kritikujem... samo glasno razmišljam...

Projuriše dani... Trepnem i gotovo - dana nema, negdje mi je iscurio kao pijesak kroz prste... I okrenem se a vec se blize neki rodjendani, i vec se cekaju rodjenja, i oplakuju izgubljeni... Neke ljubavi se prebole, neke ostanu u nama... Pamti se Tito, i slavi se Đurđevdan (Sretna slava, domaćine!)...

A neke stvari se ne mijenjaju... Dotična gospođica sa žutom kosom me i dalje ne voli, iako se MrRight sa njom osjeća moćno... Onaj osjećaj da može on da je finansira i plaća, da ona pristaje na sve, i još joj nije dovoljno... Ne razumijem... Al opet, na kraju, javno je poznato da mene žene ni djevojke ne vole... Ni s ove ni s one strane ulice... Nikad mi neće biti jasno...

Kao što mi nije jasno da li današnje djevojke/djevojčice imaju roditelje i koja je fora sa pornografskim slikama na fb profilima? U čemu je štos sa napućenim usnama tipa Donald Duck...? I sa tim nekontrolisanim brojem samoportreta...? WTF? U koju eru sam ja zalutala? Ili se možda nisam pomakla iz neke godine u kojoj smo još uvijek iznajmljivali aparate u Foto Boni, i nosili filmove na razvijanje...Ja još uvijek nosim slike u štampu i držim i albumu... Nisam iscijepala slike sa bivšim momkom koji me ostavio... Nisam bacila slike sa bivšom drugaricom... Za mene su ostale još uvijek neke vrijednosti. Znam, nisam u trendu...

U toku je još jedna izborna kampanja...NAjoriginalnija moram da priznam... Vodi se cijeli internet rat sa životinjama iz zoo vrta... Hijenama i slonovima, samo nijgdje majmuna... Još jedna parada lažnih obećanja, mladosti kja je nasmijana, i srećna i zadovoljna... A nigdje stvarne slike svijeta... Hmmm, možda i sanjam, svakog trena ću se probuditi i ja u tom svijetu gdje su mladi u CG snažni i mudri i hrabri... Rode se tako... A ne kao ja i neki pojedinci, što cijeli život učimo i želimo živjeti od našeg rada i škole, a ne od lažnih obećanja, fabrika čokolade i pustih želja...

I još mi nije jasno kako su se ljudi tako lako prodali? Kad su odlučili da se zadovolje lažnim prijateljima, maskama i glumom, kad su pristali da na sebe nabace lažni sjaj i okupaju se u blatu sopstvenih spletki... Meni je ljepša moja iskrenost i moja zvijezda u očima, i onih par prijatelja koji me gledaju u oči, i koji zaborave na tel dok smo zajedno... Meni i dalje nije zanimljivo da budem kao gospođica sa žutom kosom, jer ja sam samostalna, i volim to što spavam mirno jer ne dugujem nikom ništa... Ne treba mi muškarac sa punim novčanikom da bih se osjećala voljeno, već onaj sa punim srcem ljubavi prema meni i drugima. Ja ne umijem ni nju da mrzim jer nije ona kriva što boluje od virusa današnjice.

I eto... Ponovo je maj, ponovo miriše jorgovan... Još jedan utorak, na kraju radnog dana... :) I osmijeh... Eto tek tako...

Dok je nama nas

Ugasile su se vatre našeg djetinjstva, ostao pepeo i neostvarene želje. Sjećanje na farmerice prljave od prašine i miris izgorelih guma u džemperima... Pored jedne rijeke... nekih davnih majeva...

Lijepo je bilo biti jednostavno dijete, bez previše novca za glupu tehniku, i bez previše želja. Dijete kojem nisu bile potrebne društvene mreže ni glupi telefoni, mi smo znali da ćemo se uvijek naći u sokaku, i onda poći u polje pored rijeke i tu pripremati našu vatru koja je uvijek bila najveća... Svačija vatra je u njegovim očima bila najveća...

Lijepo j ebilo imati neke sitne draži djetinjstva... Moji majevi su mirisali na jorgovan i lipu u čaršijskom drvoredu... Mirisali su na snove i dječije igre... Na neke suze kojih se možda samo ja sjećam... Moji majevi su bili ispunjeni grajom sve dk nisam zakoračila u svijet velikih dosadnih ljudi koji nemaju ni malo smisla za ludosti...

Danas, nema prvomajskog uranka uz tamburaše, nema više cjelodnevnog igranja u parkiću ni razbjienih koljena jer smo bili nepažljivi... Neki novi klinci nemaju svoje majeve, ne znaju čak ni šta je to. Bude mi ih žao... sad, dok prvi sumrak pada, moje misli odlaze mom radu, odlaze u jedno predvečerje, pored jedne vatre. Udahnem miris jorgovana, i poželim da neke vatre zaiskre ljudima koji rade treću smjenu... u nekom mraku...

Rešilo nebo da potopi svet...

Aprilske kiše... Tople... Sa mirisom proljeća. Nekad su mirisale na jorgovan, a sad...
Negdje sam bulevarom osjetila miris lipe i vratila se na kratko u dane djetinjstva i sjetila se drvoreda u mom gradu... Nostalgija... Odmahnem glavom, trepnem i otjeram sjećanja.

Današnji dan, ni malo poseban, ali svakako dragocjen. Posle fit doručka i kafice sa prijateljem (da,mogu reći da je  prijatelj), krećem u današnji zadatak. Osim što mi je trebala neka robica za trening, odlučim se prošetati kroz užasni tržni centar zvani Delta... I nikako mi nije jasno šta rade ljudi tamo? Šetaju kroz 20 butika koji imaju manje-više sličnu odjeću, sjede u lokalima koji su digli cijene do fensi granice, djevojke paradiraju kao na modnoj pisti, djeca trče kroz radnje umjesto kroz park, a vazduh - prepun parfema, znoja, izduvnih gasova, i ko zna još čega... Ne idem tamo osim ako mi je zaista nešto potrebno da kupim, kao danas. I hajd kad sam tu, da bacim pogled na ponudu. Međutim, ono što me dočekalo je drskost, neljubaznost radnica, ali i drskost kupaca. Gdje sam ja to zalutala?

Zar ljudi koji vode sve te radnje nikad nisu učili šta je uslužna dječatnost? Zar nikad nisu znali da je ljubaznost prema potrošaču osnova za dobar biznis...? Koliko nas ne ide u lokale u kojima su konobari drski i bezobrazni, u kojima te ne ispoštuju bez obzira da li si tu sat ili tri? Koliko vas ne ostavi bakšiš konobaru zato što vas nije dočekao kako treba? Ma razumijem, ne radi ti se, imaš problema, nije ti ni do čega, ali posao je posao, kakav god da je, i ima svoje zahtjeve. I ja sam radila, nemoj mislit da sam mamina princeza i da sam jela iz zlatnih tanjira... Nemoj misliti da sam ja nešto drugačija ili bolja od tebe... Ali ako radiš nešto - radi kako treba! Da, znam da je plata mizerna, znam da ništa bolja neće biti ako se smiješ ili ako si drzak, ali ima nešto što novac ne kupuje, a to je da budeš dobar prema nekom, i da možeš mirno da spavaš jer te niko nij eopsovao pri izlazu, niti te ogovarao, niti ti potajno psovao sve žensko što imaš kući...

I tako....

Kupim što mi treba, neke slatke helankice i topić za trčanje i trening, i pobjegnem... Krenem do centra grada po jednu  maicu koja mi se dopala, uzmem, platim, i pobjegnem od namrgođene kasirke kojoj su svi krivi što radi subotom.

Šetam i dalje, po malo razgledam ljude, svi su nešto depresivni i namrgođeni, i prekomjerno teški...
Svratim da pogledam neku računarsku opremu, a radnica me gleda kao da sam došla da joj u najmnaju ruku glavu skinem sa ramena, i ne zna ni šta joj tražim...

Izađem, pođem po piletinu... I tamo surprise...
"Dobar dan, izvolite... želite još nešto... hvala puno, doviđenja"... :)
Dečko koji radi u mesari ima više kulture i poštovanja prema kupcima nego 90% nalickanih i naprilitanih radnica u buticima kojima je sve čisto i sjajno... Kasirka se ljubazno nasmiješi... Vraća mi kusur uz osmijeh i ono "Hvala, prijatno"... Inverzija totalna... Zato i volim da kupujem tu...

I hajd, pođem dalje, market... Dragi moji, ne mogu vam opisati kako sam jedva čekala da platim i odem.

I pođem kući lagano, počinje kiša s početka teksta da pada, ne marim za to... Idem i kisnem, i srećna sam zbog toga...
Srećna jer osjećam kišu, jer nisam mrgud...
Srećna jer sam tokom više godina rada na raznim poslovima naučila šta je usluga, šta je kultura, šta znači osmijeh...
Srećna što sam drugačija, što mi nije frka hoće li mi se maskara razmazati dok mi se kiša sliva niz lice...
Srećna sam što volim potpuno drugačije stvari od ljudi koji me okružuju...
Srećna sam što mi je trening sastavni dio dana a ne šetnja po zagušljivim tržnim centrima...
Srećna što mogu da idem ulicom, da se smijem jer me ljudi začuđeno gledaju dok žure da se sklone sa kiše... Jer žure da stignu na nevažna mjesta...

Ne znam, ja sam potpuno čudan lik ponekad. Zapravo, nisam uvijek bila takva, i ja sam sebe gradila.. Gradili su me moji promašaji, moji uspjesi... Gradli su me ljudi koji su prošli kroz moj život, i oni koji su tu ostali. Gradile su me veze, i ljubavi, suze i svađe, sitne radosti... I zato danas umijem da propustim nekog u redu za čekanje u marketu, umijem da stanem i pomilujem psa bez brige da li ću isprljati ruke, umijem da idem na trčanje bez šminke i kompleksa...

Jer neko samo pokisne, a neko osjeti kišu...

Riječi bi sve pokvarile...

Opet kiša... Opet tmuran dan. Opet radni dan, što ga čin još tmurnijim... Al hajd...
Iako postoje određene doze nostalgije u grudima, juče je bio dan... Nasmijan u sakom mogućem smislu.
Nakon sjajnog vikenda sa familijom, i nekog neopisivog osjećaja kad sam osjetila lupkanje sestrića u stomaku, i beskrajne radosti dok iščekujem da ga prvi put uzmem u ruke i da potonem u emocijama...
Nakon ogromne doze smijeha sa prijateljima koji su preostali...
Nakon užasno dosadnog puta i konduktera koji je 4h uporno ponavljao pitanje da se vidimo, a ja uporno 4h odgovarala "Neću"...

Uslijedilo je par poruka sa Gospodinom E. - dečko kojeg sam upoznala jednog ludog ljeta na moru, i obećala javiću se... Nikad se nisam javila... Upravo zbog tog atributa "ludog"... Jer, tih godina me nije zanimalo ništa i niko. Bila sam utopljena u nekim svojim talasima, pokušavala isplivati iz ogromneog okeana ličnih strepnji, kompleksa, strahova i želja... Nije mi bilo važno da li neko ima moj br tel, što se mene lično tiče, mogla sam i na bilbord da ga izbacim, nisam se javljala na nepoznate brojeve, privatne, i zaštićene... Ni danas se ne javljam na takve cifre... Zašto bih? Svak ko ima dovoljno kulture i vaspitanja će se potpisati na kraju poruke, i čemu to skrivanje brojeva? Dječije fore, odrastite ljudi...

Al eto, javio se on...
Mislim da je to bilo najbrže farbanje i sušenje moje duge crne kose u istoriji, iako je padala kiša i iako sam bila umorna i samo željela da se spustim u krevet, da prespavam ostatak godine, da udarim još jedan šav na ritama koje su mi ostale nakon razočarenja u ljude... Željela sam samo da opet pod dlanom osjetim puls te mrve zlata koju jedva čekam... Al ipak sam pristala izaći na kišu...

Vrijeme je začas proletjelo... Smijala sam se i brbljala i u jenom trenutku sam primjetila koliko sam se u stvari promijenila... Vidjela sam koliko sam ojačala, koliko sam sazrela... Osjetila sam ideale u sebi, osjetila ponos na to u kakvu sam ženu izrasla... I drago mi je zbog svih mojih greški, zbog mog načina odrastanja, zbog ukradenog djetinjstva... Drago mi je zbog svih mangupa-drugova koji su me školovali, i zbog ulice koja me učila... Ponosna sam što nisam stereotip žene zavisne od šopinga, ogovaranja, prepričavanja i tračarenja... Ponosna što mogu da kažem da sam dovoljno spretna u kuhinji da nikog ne otrujem, da mi nije teško da šetam i po kiši jer ne brinem o frizuri i maskari... Srećna sam jer mogu ljudima da kažem ono što mislim i osjećam. Još uvijek sam bolja u pisanju nego na riječima, ali ponekad zaista riječi nisu potrebne...

Rijetki su ljudi koji spoznaju promjene u sebi. Rijetki su oni koji nakon Životne škole ostanu dosledni poštovanju i nekim vrijednostima koje se nalaze u davanju i istnicama. Ponosna sam na to što mi novac ne znači mnogo, i što radost nalazim u uličnim psima, maloj djeci, sunčanim danima, šumi i rijeci... Raduje me što su sve moje greške iz mladosti od mene stvorile jaku ženu, samostalnu i odlučnu, sa karakterom jačim od kineskog zida, ali sam i pored svih padva zadržala svoje srce , bar neke djeliće, zadržala sam i dalje emociju, vjeru u Boga i ljude, osmijeh...

Srećna sam što sam uspjela da skinem maske sasebe, što ne moram da se krijem iza lažnih osmijeha... Možda nemam mnogo prijatelja, ali oni koji su u uz mene su zlata vrijedni. Otkrila sam neke odgovore na milion pitanja koje sam imala uglavi, i srećna samjer su mi dani mirniji, jer sad umijem da oprostim, jer umijem da pomognem... Nije ovo narcisiodnost, niti umišljenost, niti prepotentnost i arogancija... Želim reći da je moguće ustati iz krša i kala, ustati na svoje noge, imati skroman život dovoljan za sreću... Želim reći da oslušneš sebe, da primjetiš sebe danas i onog sebe od nekugodinu prije... Želim reći da je mouće da si danas već bolji čovjek a da to ne primjećuješ...

I tako... 3.5h u društvu Gospodina E. su prošla začas, i bilo je lijepo biti živ. Vidiš, svaki poraz ti odlomi parče srca, ali ne umreš... Samo padneš u san dok te neko ne probudi. Bol sa vremenom utrne, sjećanje ostane, rane zarastu... I ne primjetiš a ono već se smiješ, učiš da zaboraviš... A ja tako želim srcu amneziju da podvalim...