Al se nekad dobro jelo... baš...

NAPOMENA: Ovaj post je nastao iz ličnog iskustva i interesovanja, svakodnevnog istraživanja i ličnih stavova.

Nikad nisam bila pretjerano sportski tip... ali sam oduvijek voljela vidjeti "isklesane" muškarce i "vajane" djevojke... Oduvijek sam se divila njihovoj istrajnosti i trudu koji ulažu da bi tako izgledli. Ja sam čokoholičar... Evo priznajem... Ne želim na odvikavanje. Pokušala sam. Ne ide... Slaba sam na čokoladne bananice... I Najljepše želje mlječnu čokoladu... I 7 days kroasane...

Imala sam perioda kad sam trenirala, kad sam išla na trčanje, i bilo je to super, ali sam isto tako lijena pa ako preskočim trening par dana zbog obaveza, ulijenim se i ne mogu da nastavim...
Zašto ovakav uvod?
Život je jedno veliko čudo, možda čak i jedino koje postoji. I tužno je kako ga olako shvatamo. Kako malo pažnje posvećujemo sebi i tek onda kad nas nešto zaboli, kad postane kasno, počnemo sa morem pitanja u glavi... Svi imamo sopstvenu istoriju, neko manje burnu, neko više... Ja sam neko ko voli da posmatra ljude, ponašanje, oblačenje, hodanje... I prizori koje vidim već odavno nisu prijatni... Gojazna djeca, djevojke koje se očigledno hrane kvascem, otvaraju se Pizzerije na svakom uglu, brza hrana, sendviči...zapuštene žene koje muževi varaju... kancerogena oboljenja, respiratorni problemi... holesterol i tako dalje dalje dalje deblje deblje...

U jednom trenutku moj život se promijenio... U tom jednom trenutku je sve postalo drugačije... Moj način borbe sa promjenama - trening... Od januara 2014. jedna od novogodišnjih odluka bila je i da ponovo počnem trenirati... I tako, dan po dan, 2 dana odmora, 5 dana laganog treninga, i ono što je neophodno - izmjena ishrane. Uvođenje tih promjena nije ni malo jednostavno. Dok navikneš organizam na 5-6 manjih obroka dnevno, na 4-5 litara vode, eliminisanje prerađene hrane i suhomesnatih proizvoda, prerađenih slatkiša, obaveznih 8h sna, woow čovjek može da poludi. Ne, nisam opsednuta brojanjem kalorija, nisam vegeterijanac, nisam na dijeti, neću da smršam...

Sve to i ne možeš sam, moraš da čitaš i čitaš i čitaš i čitaš sve što nađeš o tome. Bar danas je to lako. Moraš da učiš, moraš da se boriš po nekad sa sobom, ali kad primjetiš prve rezultate onda postaneš zadovoljan sobom, postaješ jači psihički, imaš puno više samopouzdanja, mnogo manje nervoze... Drugačije posmatraš svijet, koža ti sija, jednostavno je drugačije...

Ono glavno - kako se odlučiti za pravu dijetu?
Prvo i osnovno - to nije dijeta, to je način života i ishrane.
Drugo i još važnije - ne čitaj ništa o dijetama sa kojima gubiš kilograme za par dana, jer će se oni definitivno vratiti...
Treće i možda najvažnije - ne postoje tablete ni slim čokoladice ni bilo kakvi "prirodni" preparati koji će ti pomoći da izgubiš kilograme na zdrav način, a da se ne vrate, a još ujedno da ti obezbijede energiju za cijeli dan na poslu, i kući za trening... Ne postoje, zaboravi na pilule za lilule...

Reći će neko "Ma ko još ima vremena za teretanu i spremanje te zdrave hrane, ko još ima para prije svega zate gluposti kad hamburger košta 1e..."

Pa nije ni čudo onda što te muž vara, i nije ni čudo što su djeca usporena i lijena i elegantno napredna (čitaj DEBELA). Znam da je teško raditi čučnjeve, sklekove trbušnjake, i one mnogo zahtijevnije vježbe, znam da je naporno ići na trčanje, pa dobiješ upalu mišića, pa se svaki adn vagaš i očekuješ rezultate preko noći. Nema toga... Upornošću daješ primjer drugima oko sebe, svojoj djeci prije svega... Pa kad primjetiš da se celulit povlači, da se stomačić smanjuje, kad primjetiš da ti zapravo farmerice dobro stoje i da te muž drugačije gleda vidjećeš koliko ćeš bolje da se osjećaš u svojoj koži...

Kako da znaš koja ishrana ti odgovara? Nikako... Moraš da probaš... Ali postoje i granice... Hamburger, pizza (pa čak i posna), ćevapi, burek... postaju veliko No-No... Fuj to... Kaka...
Pokušaću da ti skratim pola godine života koje ćeš izgubiti na čitanje i prevod s engleskog... Eto biću dobra... Dakle...
- Trening je obavezan, bilo koji vid vježbanja... Šetanje u kolimetrima, brzi hod, trčanje, čučnjevi (zakon), milion vježbi postoji koje ne moraš da radiš u teretani, za koje ti ne trebaju tegovi već sopstvena težina (a ima je ne brini)... Ukucaš na google ili pinterest "workout" i sve je slikovno prikazano, samo glup ne bi razumio... Radi sve grupe mišića (o tome moraš ipak malo da čitaš)...
- Ma koliko da je stresan dan ne preskači trening... Trčanje u mjestu, preskakanje konopca... Bole te mišići, ne odustaj, proći će... (Nemoj da serviraš sebi izgovore za večeru, znam kako je teško početi i naći vremena, ali možeš... 10minuta sad, 10minuta kasnije...možeš...)
- Spavanje - minimum 7h, obavezno jer tijelu treba vremena da se odmori i oporavi... Lezi ranije, nemoj da blejiš do sitnih sati, popiješ čaj od lavande pred spavanje i ima da spavaš ko beba...
- 5-6-7-8 obroka - zvuči teško opšto nekad ne možeš da smisliš ni šta ćeš za onaj jedan... Ako si sam lako je, ugađaš sebi i glupiraš se... Ako je u pitanju porodica, onda je već nešto drugačije... Navikni djecu na zdravo grickanje voća i povrća, sjemenki i zdravih kolača, ukini čips (jedva sam se odvikla)...
- Pravi domaće džemove, namaze, puter od kikirikija, nutelu, bademovo mlijeko... Čitaj (ipak moraš po malo)... Uči o hrani...
- Jedi voće i povrće u izvornom obliku što više, kuvaj na pari ili maslinovom ulju, ako jedeš meso prebaci se na bijelo meso i ribu... Gomila salate, brokolija, banana, jagoda... lubenice, krastavca, limuna... Zobena kaša za doručak, ulje crnog kima, pij mnoooogo vode i čajeva... Uvijek sa sobom ponesi vodu ili ledeni čaj iz domaće radinosti...
- Jogurt probiotik, nauči kako se pravi grčki jogurt, pravi voćne jogurte sam, voćne sladolede, šejkove (popularno smoothie)...
Jednom kad se navučeš na takav stil života nećeš htjeti da prekineš... jer nisam se odrekla crne čokolade, ni bananice, ni kolača - ali ne onih sa margarinom, i secerom... Ne želim odužiti još više ovaj post da bih pisala o tome (možda počnem još jedan blog?)

I eto... U suštini to je to. To su osnove, razrade ima još mnogo ali o tome neki drugi put. Mišljenja sam da se kancerogena oboljenja mogu smanjiti promjenom ishrane, da se mnoga oboljenja mogu spriječiti na ovaj način, da se poljoprivreda može voljeti i da omiljeni šoping može postati kupovina voća i povrća na pijaci, jer jedino tako možeš kupiti krpice koje će ti dobro stajati.

Ja sam slatkohholičar... Ja sam čokoholičar... I priznajem, živim zdravo...

O kako tužnih ljubavi ima...

Dani malo šašavi... Neizvjesni, po malo napeti, razdražljivi... Uglavnom nasmijani... Neke šetnje i kilometri pod nogama, potrošeni minuti na treninzima, razgovori... Ma nije loše, hajd, živi se... Osluškujem ljude, ne čujem im srca... Po neku riječ samo. Baš kao i prethodne noći u slučajnom razgovoru...

"Ma prešlo to u naviku... 3 godine se znali, pa 3 godine u vezi, godinu u braku... Jedino eto to dijete što nam je zanimacija..."

Osjetih tugu negdje svuda po tijelu, po koži, razli se po meni kao proliveno mlijeko. Pokušah da zamislim jedan takav život, dosadan i jednoličan, naviknut i neispunjen, prazan... Osjetih kako me tuga i dalje naseljava, uvlači se u pore, srce prestaje da kuca, osmijeh se skuplja, i na tren izgubih zvukove, i boje... Samo crnobijeli film oko mene, nijem i tužan. I nisam mogla a da ne pitam...

Kako je moguće da jedna ljubav koja se krunie brakom postane prah... Postane kriza...
Gdje se izgubi i da li je ikad postojalo ludilo koje se nastani u tebi kad se zaljubiš, kad voliš?
Kako uopšte mogu djeca biti srećna u takvoj porodici?
Kako ti možeš biti srećan?

"Pa znaš, nije da nema nekad zanimljivih trenutaka, ali je dosadilo,stalno zajedno..."

Tužno je... Zaista tužno. Iz srca tužno... Bez duše... Bez krvi...

Ja sam neko ko živi za ljubav... Onu ludačku, onu koja diže do zvijezda, onu bez koje ne možeš da zamisliš život... Ja sam neko ko za onog kog voli gradi sazvežđa i gine ako ginuti treba... I ne mogu zamisliti da, ako dobijaš zauzvrat jednaku ili veću količinu ljubavi, da to može preći u dosadu, u naviku, u besmislicu...

Vi ljudi koji možete da živite takvim životom ste mnogo tužni. Vi koji idete kući ženama koje su vam dosadne i uvijek isto mirišu, kojima uvijek dajete isto ili manje... Vi žene, koje ostajete kući da mirišete na Alevu, i svakog dana se pitate "Šta ako me ostavi"? ili "Ma baš me briga udala sam se, nek radi šta hoće"...
Vi set tužni ljudi... Vi ste tužni roditelji...

Kako može da ti dosadi da mu/joj stalno priređuješ neke sitnice i iznenađenja? Da je/ga uvijek iznova osvajaš, voliš, grliš... Nije sve u novcu, djeci može da se pruži mnogo i sa manje novca, ne mora da ima sve igračke svijeta koje će da slomi... Ja nemam djecu, još uvijek, ali imam viziju tih malih "napasti", imam viziju porodice koju želim... A to nisu te vaše tužne ljubavi...

Reći će neko "Polako, vidjećeš kad sed udaš, kad počnu problemi, kad bude ovo i ono... Ljubav pređe na djecu i ostane navika..."
Možda je to tako u vašim tužnim životima, možda ne volite dovoljno, ili možda ja vjerujem u ljubav koja je prohujala sa vihorom... LJubav zbog koje će i vene da trepere, a srce da preskače taktove... Ljubav koja inspiriše i koja proždire, i koje ti nikad nije dosta... Možda takva ljubav ne postoji, ali postojim ja... I ne pristajem na manje...

Raj za nas

Sagradi raj za nas, i otvori mi vrata.

Prospi pod moja bosa stopala latice ruža, crvene,

da se ne vide krvavi tragovi od trnja na njima.

Da se ne osjeti miris blata kroz koje sam prolazila

da bih do tvojih oaza stigla.

Zatvori vrata za mnom i ne daj mi da odem.

Ne daj mi da ustuknem pred tvojim dlanovima

ma koliko lupala na kapijama od zlata i cvijeta.

Jer to moj strah maršira i galopira,

straže zidove grade.

Ćutaću danima, i neću ti reći ni jednu riječ.

Neću ti poslati ni jednu poruku na obzorju neba,

ni poruku u boci preko okeana.

Sve listove koje je vjetar bacao pod tvoje noge ću sakriti,

da nijednu pjesmu ne pročitaš.

Ćutaću te očima i srcem, ćutaću te tjelom i dušom.

Ćutaću a svima o tebi ću govoriti.

O tebi koji si moj san,

moj odraz u balonu od sapunice.

A ti ćeš znati...

Znaćeš koliko je teško biti tuđi kad si sam.

Koliko je teško vjerovati u bajku

posle loših priča pred spavanje.

Ti jedino znaćeš kojom muzikom se školjka otvara.

Jer ti si odraz mene u lokvi od suza.

Sagradi raj za nas i snovima izlijepi zidove.

Okači zvijezde na tavanicu

i prospi šarene boje mojih nadanja.

Znam da znaš sve boje mojih zenica, i moje strahove.

Nemoj da se plašiš mojih nestašnih demona.

Oni su me jedino sačuvali za nas, za tebe.

Oni su od mene napravili tvoj odraz u ogledalu od želja.

Slušajući tvoj glas i tvoj smijeh

krila mojih želja ponovo postaju bijelo guščije perje

u tvojim jastucima.

Snove da mekše od pamuka imaš,

da nikad više ne budeš sam.

Da nikad više ne budemo bez nas.

Nemoj da te brine moja samoća,

ona me za tebe čuva.

I moji usamljeni koraci po pustim ulicama

u gradu koji nikad neće biti moj.

Nemoj da te brine moj usamljeni osmijeh.

Jer sve me moje za tebe čuva,

za naše snove, i neko novo nebo.

Za naše sutra i svako juče koje smo propustili.

Da nikad više ne ostanemo praznih dlanova.

Da nikad više stopala tuđom ulicom ne koračaju.

Da još samo imamo nas.

Ako išta znam na svetu onda znam da budem sam, najlepše sam...

Uspavljuju me svjetla ovog grada, male bučne varoši... Svako veče isti žamor... Konačno se oluja obaveza stišala i mogu da se posvetim unutrašnjem miru, regeneraciji istrošenih emocija. Konačno mogu da budem opet slobodna. Prekinuti su svi repovi prošlosti, sve neupsjele akcije...

MrRight je konačno prašina, iako se zna javiti ponekad, ali to više nije ni interesantno... Neki drugi ljudi, nekad bitni sad su samo mala zrnca soli naspram onog malog bića koje me čeka u mom rodnom gradu... Ono malo biće oko kojeg se okrenuo moj svijet... Ta pustoš od ljepote je bogatija za jedno malo srce, a ja za cijeli svemir emocija. I ne može da bude isto više nikad... Jer on je moj bijeg od lošeg, moj mali balončić od sapunice u koji se umotavam svako veče pred spavanje jedva čekajući petak kad ću ga prvi put vidjeti, i kad ću moći da osjetim čari i radosti one rečenice "Ja sam tetka"... Svako dijete treba da ima tetku...

Ne pripadam ovom gradu... Ni ovim ulicama... Iako sam mislila da sam tu našla dom, da ću tu pustiti korijenje... Bio je to samo odraz mojih želja u ogledlau mašte. Poigrala se sa mnom, stara varalica... Nije više isto... Ulice su izgubile smisao, to više nije moje parče neba. Vjerovatno to ima veze sa nekim sitnim razočarenjima... sa gubicima... Ako se ne paziš dovoljno ovaj grad će ti uzeti dušu, on se hrani onima željnim društva i provoda, hrani se lažima i suzama. A šta dobro može biti u takvom gradu čije ulicemirišu na prašinu i izdaju...

Trudim se ne obraćati pažnju na tuđe živote, pomoći koliko god mogu... Željela bih da mogu i više. Trudim se biti najbolja verzija sebe, bez ogovaranja, tračanja, i laganja... Ovo poslednje mi najbolje ide... Niko ne zna kako je teško nositi teret samoće na leđima, osim onaj ko je nekad bio sam... Sam u potpunosti, u svakom smislu. I nikom ne želim takav osjećaj. Iako te obogaćuje, iako te navodi da cijeniš neke durge vrijednosti, iako zan i da uništi, težak je to osjećaj za jednog malog čovjeka... Ali još teže je prihvatiti taj osjećaj, priznati sebi da moraš na sebe da se osloniš, prigrliti to saznanje... Tesko je biti sam dok su svi tvoji najmiliji na jednom mjestu, nesvjesni tvog odsustva... Ali moraš naučiti da živiš s tim, da te ne boli nostalgija, da te ne tetoviraju kilometri... Onda možeš da se posvetiš kreiranju svog života, ako takvi ljudi imaju šta kreirati...

Lunjo, ako me traze ti kazi da sam odavno mrtav....

Dani prepuni jurnjave...
Život prolazi tako brzo a da se i ne okrenem...
I onda sinoć dobijem tu sliku...
Te oči...

I u trenu mi prođu pred očima sve one napuštene njuškice za koje sam se borila, svi oni čupavci prepuni ljubavi... I zavrte se suze u očima... Jer ova grudvica nema ni ime... Ne znam ni da li će ga ikad imati... On je još beba, od samog starta ostavljen i uhvaćen... Još niko ga nije volio...

Za njega svijet je kavez... Tih par kvdrata bola koji još mirišu na one koji su tu bili prije njega.. Bili i nikad se nisu vratili... Zaspali, i nisu se budili... Tu, an betonu prepunom suza prethodnih stanara... Zidovi, prepuni cviljenja svih prethodnih... Čeka... Nekog... Ili nešto... Noć bez zore...

Ljudi troše novac na beznačajne stvari... Djeca odrastaju na fb, sa mobilnim telefonima, pažena i mažena da nikad zemlju ne dodirnu... A roditelji, odgojeni svako na svoj način ne shvataju da dijete treba da odrasta uz kućnog ljubimca... da treba da se uči pomaganju i ljubavi...

I opet te oči... Tople, i crne, i prepune bola... Tuge... Samoće... Kako neko tako mali može da stane u ovoliki prostor...? Ako ga ne ubije veterinar, samoća sigurno hoće... Ili još gore - mržnja onih koji brinu o njemu... Azil je tužno mjesto za odrastanje. Logor smrti gdje leži 8500 žrtvi ljudske surovosti... To je tužno mjesto za ove oči...

On još uvijek čeka, ali svako čekanje se završava... Od tebe zavisi...
Reći će neko "Zašto ga ti ne usvojiš"?
Ja sam jednom prošla moj dio pakla zbog rastavljanja s psom, za dva dana navršava se dvije godine bez njega... Ja još nemam svoj dom, da bih mogla njemu d ga pružim.
Reći će neko "A toliko djece ima..."
Znam, i tužno je što je naš narod još uvijek prepun prerasuda o usvajanju i hraniteljstvu... Macho geni i neki crnogorski ponos... Al ovo je pas... Ovo je štene... Ovo je stvorenje koje će nekom donijeti radost... Ovo je mrvica koja ne zaslužuje biti broj... Ovo je beba koja ne zaslužuje vječnu noć... Ovo je test za tvoje  srce...

A kada odu svi, mi ostaćemo sami...

Još dan dva i pun mjesec... Još jedna cjelina zaokružena i potpuna. I kažu biće petak... Ja kao Dijete ljta, znak Vode, i Mjesečeva kći osjećam uvijek te promjene... Osjetim ih u nekim dubinama i nemir me ne pušta... Misli ne umijem da smirim, čak ni povremene drhtaje... Uhvati me sindrom Lutanja i nemam mira.. Nesanica mi pod prozorom izvodi najfinije rime, i Emocije se rasplešu po svakom uglu... Ne mogu da ih smirim, ne umijem da ih ukrotim... Mora da je zbog Mjeseca... 

Rano sam naučila biti jaka... Ljudi koji me poznaju bi rekli čak i prerano. Naučila sam toliko važnih životnih lekcija, toliko ispita položila i još sigurno duplo više puta pala... Neke sam čak i ponavljala valjda da ih dobro memorišem, da nikad ne zaboravim... Ili sam možda mislila da neću napraviti iste greške... A uvijek jesam... I ti si sigurno... 

Danas, na pragu neke nove decenije svog života još uvijek mislim da ne smiješ pokazati slabosti u javnosti... Da taj djelić sebe trebaš zadržati među zidovima svoje sobe. Čak si i pred sobom previše jak, nećeš da dozvoliš ni sebi da vidiš svoje slabosti... Valjda je to stvar samostalnosti. Kad navikneš da se godinama brineš o sebi i da se godinama oslanjaš samo na sebe izgubiš jednu jako važnu osobinu - vjeru u druge. Umoriš li se nekad od konstante jurnjave po bojnom polju Života? Umore li te nekad uzaludne bitke i brojne promjene, želja da svakog razumiješ i svakom udovoljiš a za tebe je lako - ti si jak, i snaći ćeš se, izdržaćeš...? Umore li te svi ti pogrešni ljudi koji su otkinuli po jedno parče tebe i odnijeli ga, rastrgnuvši te tako do iznemoglosti... do nesposobnosti da zaista nekom pripadaš cio... I onda kad sretneš nekog ko te može voljeti tako nepotpunog - ti nemaš snage da se pokazuješ, ne smiješ da se osloniš jer su ti toliko puta izvukli tlo pod nogama... 

Danas, na pragu neke decenije ja još uvijek zaboravim da sam žena, da sam dijete, da sam čovjek... Još uvijek mislim da trebam biti stijena od soli, okružena trnjem kao oklopom... Još uvijek zaboravim da nije sramota plakati, da to nije znak slabosti već sposobnost da priznaš da u tvojim grudima kuca živo srce, da te još nisu u potpunosti rastrgli. Znam često da zaćutim i pobjegnem u svoje nemire, osluškujem tišine i traćim izgubljene dijelove slagalice na mjestu gdje mi je diša nekad bila. Sastavljam ih u cjelinu, uklapam ih i osmijehom lijepim... 

I znaš šta sam naučila? Da je od svih osjećaja koje ljudsko biće može da osjeti najteži osjećaj Samoće... Sa Nostalgijom se možeš izboriti iako važi za teškog protivnika, podijeliš je sa nekim ko je uz tebe, nazoveš da čuješ glas, ma nađe se način... Mržnja, ljubav, tuga, sreća, sve je to nekako lakše kad u srcu imaš onaj osjećaj pripadanja, kad znaš da te ipak neko na kraju dana čeka... Ali samoću i usamljenost je najteže pobijediti... Reći će neko "Pa tu su prijatelji, familija, cijeli svijet..." 

Kako na jednoj planeti od 7 milijadi stanovnika možeš biti usamljen? I ne slutiš prijatelju koliko takvih ima... Koliko zaboravljenih ima oko tebe, srećeš ih svaki dan ali ih ne prepoznaješ, jer oni su previše jaki da bi pokazali svoju slabost... 

I eto...

Prvenstvo u fudbalu počinje i žene su konačno dobile vrijeme samo za sebe, nema muvanja i šmekanja, nema sexa i kombinacija... Konačno...

Bliži se petak 13, mada mislim da je na Balkanu svaki dan petak 13... 

Padala je neka kiša u Podgorici, i izgleda da su mnogi samo pokisli, a da ništa nisu osjetili... :) 

I vec mi je dosadilo da dobijam bitke i gubim ratove....

Kad se čovjek umori od borbe? Dolazi li to s godinama jer ono kad simlad i poletan i imaš krila u petama, tada možeš svuda da stigneš... Ili možda ne razmišljaš o stvarnim porblemima pa ti je lako?
Ne znam, ja nisam bila te sreće...
Ja sam oduvijek iskakala iz kalupa djetinjstva, a ni u tinejdžerske dane se nisam uklapala... I sad na pragu neke nove decenije, kad sagledaš stvari iz mog ugla to odstupanje je bilo dobro... Ali i loše... No takva vremena su bila, svi smo manje više odrastali na isti način, samo što je neko nosio veći teret na ramenima a neko tek mali zavežljaj u rukama...

Danas, mogu reći da sam ponosna na sve svoje borbe, na sve svoje uspjehe, na sve padove... Hej, nije to sve mala stvar. ALi negdje usput su ostali iscrpljeni izvori emotivnosti, ostala su ogromna slana prostranstva neisplakanih suza, i još po neko jezero od onih koje su padale na jastukemoje ranjivosti. Icrtala sam duge na nebu za svaku radost koja je posle tužnih dana osvanula i obojila moje svijetove... Ima ih, možda mali broj ali ima ih...

I tokom svih godina, uvijek je postojao jedan izvorčić snage, jedan osmijeh koji bi uvijek izranjao iz sivila i bojio snove u zeleno... Nikad mu nisam dala da poteče, da od izvora napravi bujicu. Uvijek su se brane rušile i dizale, svaka visočija od prethodne. I kad izvor prelije, sagradim novu i nastavim. Ponekad samo tokom dugih godina bih zaplivala mojom zelenom rijekom snova, sjetila se nekih prvih dana na početku vijeka i znala sam da mogu dalje... Da moram da nastavim da vodim ratove, da moram da dobijam i gubim bitke... Znala sam da će uvijek nekako naći put do mene, samo da se osmijehne i da mi bude dovoljno...

Neumorni Nomad moje malenkonsti, od grada do grada, iz rata u rat... Sa medaljama na reverima, i ožiljcima za koje niko ne zna. Toliko puta spakovani koferi, pa rasuti... Kad ono bješe da se čovjek umori od borbe? Kad navrši petu deceniju ili kad izgubi svoj izvor snage i vjere u ljubav, u sutra, u sreću i osmijeh? Da li taj izvor ikad može presušiti?

Moj izvor je dovoljno velik da mogu da srušim pola brane, smijem li ga pustiti da postane potok na mojim poljima od maka...? Ne znam... Ali znam da treba vjerovati... Ma koliko bezizlazno bilo i ma koliko teško bilo podići se sa prašnjavog tla, i uočiti plavu boju neba... Ali treba vjerovati... Jer kako bih drugačije mogla znati da će moje rijeke opet biti zelene, da će osmijeh opet biti moje najjače oružje... I da to što čujem na dnu bureta crno od gareži i beskrajnog čuvanja... da je to moje srce opet stasalo za samostalne otkucaje... Kažu da mu je to poslednji pokušaj da oživi... Ko zna, i feniks umire pa se opet rađa...