Al vidiš, neko to odgore vidi sve, povlači te konce, igra se....

NAPOMENA: Ovaj tekst posvećujem onima koji su izgubili najvažnije, jer biti sam ne znači biti slab, već koliko si jak... 

Kad izgubiš drage ljude, bitne ljude iz svog života... Da li tad možeš reći za sebe da si sam? Da nemaš ništa? Kako se nositi sa bolom, sa nostalgijom, sa tim mučnim osjećajem da je život stao... Gdje naći izvor snage, volju i želju da nastaviš dalje u toj besvijesti...? Prekriti lice maskama svakodnevnice, a uveče, kad ostaneš go utapaš li se u svom bolu, jadu i suzama... Uspavljuješ li sebe jecajima...?

Oni najvažniji u mom životu su još uvijek tu... ali postoji toliko njih koje sam izgubila. Na ovaj ili onaj način. Bila sam sama, bila sam usamljena, bila sam ostavljena a i ja sam ostavljala. Zaboravljala... Padala i ustajala... I naučila... Naučila sam da ti nije najteže prihvatiti činjenicu da nekog više nema u tvom životu... Oni koje volimo nikad ne umiru, oni su uvijek živi u nama i kroz nas... Oni koji su otišli iz našeg života ostavili su tragove i sjećanja, ostavili su nas bogatijim za jedno iskustvo, za jedno sjećanje... Lako je raditi svakodnevne stvari, smijati se uprkos bolu... Najteže - izboriti se sa sobom... Pobijediti sebe u trenucima osame, pobijediti svoje sopstvene demone koji će uvijek prijetiti da te progutaju pred spavanje... Možeš izbjegavati da se boriš s njima, ali ta bitka te uvijek čeka, svako veče pred spavanje ti objavljuju novi rat... I ti imaš samo jedan izbor....

Izaći na bojno polje, boriti se svim svojim željama, ili se povlačiti svako veče i puštati bujicu suza preko tijela, spavati na vodenom krevetu u sopstvenim suzama. Teško je... Najteže... Znam... Možda će neko reći da ne znam osjećaj, ali nemoj suditi o meni jer nisi išao mojim stazama, nisi bio u mojim cipelama. Ne boli te sazanje da tog nekog važnog nema, jer je uvijek duboko urezan u tebi, živi kroz tebe i tvoja djela. Ne boli te ni bol... Boli te činjenica da si izgubio oslonac, da si izgubio nekog uz koga si bio jak... Pretoči tu bol u svoju snagu, izdigni se iznad sebe. Nije lako, niko nije ni rekao da će biti lako. Niko nije rekao da ćeš tu bitku dobiti za jedan dan.... jednu noć...

I još nešto... Sam si onoliko koliko dozvoliš ljudima da budu uz tebe. Sam si onoliko koliko želiš. Postoje ljudi koji imaju sve na svijetu, a tako su prokleto sami da nemaju sa kim podijeliti ni vic... Znam da je preteško izgubiti onog nekog bitnog, ali u znak sjećanja izgradi sebe onim što si naučio/la uz njega/nju... Izgradi svoju snagu i svoju veličinu od svih onih srećnih trenutaka, i učini ono što nisi imao/la prilke dok je taj neko bio uz tebe... I tako mnogi nastavljaju da budu uz tebe, da budu tu, kroz tvoja djela... Roditelji tako nastavljaju da žive kroz svoju djecu, ponosni na to kakve su ljude stvorili, ponosni na to što su uspjeli... 

Kad razmišljaš o svom bolu uvijek se sjeti da postoji i gora vrsta, da postoje oni koji žive u ratovima, u strahovima, u prašini i blatu, dok granate sijevaju oko njihovih glava... Uvijek se sjeti da postoje uništena djetinjstva, da postoje zemljotresi koji cijeli grad odnesu sa sobom... Sjeti se da je tvoja snaga u sposobnosti da pobijediš strah i bol... Jer život je tek pred tobom, toliko toga lijepog i neproživljenog, tamo negdje tvoja djeca čekaju da se rode, i uprkos bolu koji nikad možda neće potpuno proći, bićeš srećan opet...

Ne brini, kad isplivaš iz rijeke koja te kida kao najoštrije sječivo, vidjećeš da su neki drugi ljudi bili tu čekajući te da završiš najveću bitku svog života... Vidjećeš da možeš i na krov svijeta da poletiš svojim krilima... Samo nikad ne odustaj... Samo se nikad ne predaj... 

 

Ne volem.. Izbore..Televizor..Plakate.. Dosta, ako boga znate..

Pamtim moje djetinjstvo ko da je juče bilo. Donese mi sunce neke mirise, i vjetar mi zamrski kosu, baš kao onda kad bi ujak došao u goste pa ti protrlja glavu ko Aladinovu lampu... U to vrijeme, kad smo ličili na male mehaničare u kombinezonima i gumenjacima, kad su nas šišali na tutu i "talijanku", kad smo pravili Sneška i igrali se žmurke i one čuvene Između dvije vatre... U to vrijeme kad je inflacija bila takva da smo samo mi između 4 zida znali šta je za ručak... Raslo se, poštovalo se, spavalo se u pola 8, odmah posle crtaća... Nedeljom je bilo dozvoljeno gledanje Boljeg života i dogodovštine Gige moravca su bile prepričavane sutradan u školi.

I kad smo odrastali, kad smo bili tinejdžeri sa podivljalim hormonima, znali smo gdje ćemo se sresti - park kod fontane je bio glavno sastajalište, tu se muvalo, tu se upoznavalo, plakalo i raskidalo, ljubilo i svađalo... Tu, u samom centru mog malog grada...

A onda je došao internet... I svjetska kataklizma je počela...

Nisam obožavalac interneta, telefona, drustvenih mreža i Vibera... Nisam, neću nikad ni biti. Sve što su takve stvari mogle da mi donesu je - nevolja. U stvari oduzeli su mi mnogo vise. Otkako se pojavio, svi se liječe preko interneta i svi imaju rak (daleko bilo) ili neko oboljenje iz Malezije... Otkako se pojavio, prestali smo kupovati CD-ove i knjige, prestali smo učiti i pisati. Kuckanje, tipkanje, tastatura i skraćenice.
Prestali smo se smijati... Šalju se smajlići, tužići i kojekakva iscrtana lica... Copy - paste je postala nezamjenljiva opcija u svakom segmentu života. Prestali smo slati pisma i razglednice sa mora, prestali smo raditi fotografije i ljubomorno ih čuvati u albumima. Ja doduše, te stvari nikad neću prestati da radim... Ja i dalje pišem pisma, i razglednice, i dalje lijepim slike u album i svuda ga nosim sa sobom... I dalje pišem poeziju u rokovnik... Omiljenom olovkom koja onako tanko crta slova... Ona iz pjesme "Vera lepo piše"...

A onda se pojavio Facebook... i Viber... I usraše nam se u život i ljubav (da prostite na rečniku)...

Koliko je samo veza i brakova Facebook razorio, jer su neki sujetni ljudi tražili svoje bivše ljubavi, upoznavali neke nove... Koliko je samo riječi progutano sličicama na Viber-u... pa zar zaista misliš da iscrtane usne, napućene u poljubac mogu da zamijene ono pravo? I da jedan obični smajli može da mi popravi dan umjesto tvog osmiejha od pola km? Priznaću - pronašli ste prijatelje iz vojske, i izgubljenu familiju, ali iskreno - smijem da se kladim - sa tom silnom dragom familijom jedina komunikacija je preko zahtijeva za igrice... Ispravi me ako griješim, u ovom slučaju bih voljela da nisam u pravu. Pronašao si stare frendove iz škole... I sa njima se čuješ od praznika do praznika, možda ni tada. Ljudi su postali brojevne imenice... Prijatelj br taj i taj...

Ja sam sakupljala modrice i posjekotine u djetinjstvu, školjke i po neku slomljenu kost, mirišljave bločiće i salvete... A današnje klinke sakupljaju recke iznad kreveta, lajkove i selfije... I tako sigurnim putem u propast. A ljubav i prijateljstvo, poštovanje i moral... sakrili se u nekim kineskim kolačićima sudbine, i kao Gremlini, ne smiju na svijetlost... Ono vampirsko drevno u njima ih čuva od umiranja.

I ma koliko dobrih stvari da mi je donijela nova era elektronske komunikacije, mnogo više mi je oduzela... One za mene nezamjenljive stvari. One bez kojih ne mogu biti potpuna ni srećna... I neću se nikad uklopiti u taj napredni svijet jer ja sam neko ko voli miris knjige i drveta, neko ko voli poštara i uspomene, zagrljaje i ruže, ko cijeni prijateljstva i emocije... neko kome ne možeš poslati srce i ružu Viber-om, jer meni to ne znači ništa... Želim mnogo više od toga. Možda sam zato čudak, ali sam dosledna sebi...

Na kraju, umjesto post skriptuma onom vanzemaljcu iz baba Vanginog proročanstva... Vrati se lepo na svoju planetu i molim te odnesi internet sa sobom. Pusti da se grlimo i volimo ljudski, kao u dobra stara vremena Juga... Pusti da se volimo kao nekad kad su koljena klecala od pogleda... Idi bre i nosi sa sobom svu tehnologiju, jer mi smo nekad bili srećan narod...
Tako... Na Balkanu ništa novo...
Šlaufijada u Beranama, Severina u Top Hillu, Stiven Sigal u Budvi...
Nezaposlenih sve više, zaljubljenih sve manje... Zadovoljnih - najmanje...

....i kleće se u pretpostavke kljuckajući kao čavke moje loše prepričane reči...

Na svu sreću  ja nisam neko ko voli da kritkuje i ko voli da osuđuje. Ja sam neko ko svoje mišljenje i svoje stavove bazira na sopstvenom iskustvu, nikako na govorkanjima, pričama i zabludama. Tako i ovaj tekst - stvar ličnog mišljenja. I ne mora niko da se složi sa mnom, ja ću idalje da stojim ispred ovog teksta...

Voljela bih da se i profesionalno bavim pisanjem... Voljela bih da od te profesije živim, da tobudem oj životni poziv... To su vrata koja se za mene još uvijek nisu otvorila, eto tek se malo otškrinula i ja tako kao miš virkam sa druge strane. I pokušavam da pronađem malecnu rupicu, da nađem način da progrizem zid, ili da otvorim ta vrata. To jako teško ide, priznajem, ali ne odustajem.
Razgovarala sam sa direktorom/urednikom naših dnevnih novina... Hajd da ne navodim ko je on, ni koje su novine u pitanju. Jasno mi je da je politika aktuelna, ali mislim da se nigdje u svijetu ne piše o tome kao kod nas. Mediji su napravili od naših političara zvijezdde i previše poznate ličnosti. Iskreno, bojim se da ako otvorim frižider tammo ne nađem Ranka i Mićka. Toltalno ludilo, ako mene pitate. Ta prepucavanja ko je s kim, zašto sporazumi nisu postignuti, priča o izborima, ko je koga podmitiko, ko koga izj****ao, ko je koga ubio, koji vuk je zaklao koju ovcu... Da li imaju išta ljepše da pišu???? Da li postoji nešto drugačije što može da se napiše... Zašto se ne piše o onima koji jedva žive?? Zašto, kao pokojni čika Dragan Radulović ne pišete o djeci koja su ostavljena? Zašto ne podstičete hraniteljstvo i kulturu, i umjetnost??? Zašto ne pišete stvarne priče iz stvarnog života? Zašto se nigdje ne pojavi kolumna iz stvarnog života, sa stvarnim temama i poteškoćama????

Dnevne novine - sredstvo za zaglupljivanje većih narodnih masa!!!! Da, jasno mi je... Ispirate već ionako ispran mozak i stomak izgladnjelom narodu... jasno mi je....

Da se vratim na direktora/urednika... U mom mailu je lijepo s poštovanjem pisalo da želim da pišem kolumnu iz stvarnog života... Da tražim šansu, da želim da pokušam, da se ne bojim kritike ili neuspjeha, da se ne bojim reakcija... Da želim da jednom nedeljno možda nekom uljepšam dan ili ga nasmijem, da izazovem neku reakciju... Dotični gdin. kaže da su moji tekstovi jako dobri, vidi se da imam talenta (?) ali da su oni moj lični stav i mišljenje i da kao takvi nisu za dnevnu štampu. WTF??? A čije stavove i mišljenja trebam da opisujem? Komšijine? Njegove? Tvoje? Nije mi jasan... Ja ostajem uporna, pokušavam mu objasniti da kolumna u stvari znači lični stav, ali on eto kaže da ne odustajem, jako lijepo pišem, ali nisam za njih... I dan danas mi nije jasno ko je njemu dao da uređuje novine... Ne osuđujem ga i ne kritikujem. Nije on kriv što mu niko nije objasnio šta znači kolumna...

Ja neću pisati političke tekstove, i neću pisati ekonomske tekstove i neću pisati o crnoj hronici... Ja mogu prozvati cijeli sistem, i mogu rafal ispaliti riječima na sve one koji svojim zmijskim jezicima zavađaju i diejle ovaj jadni narod... Ja ću pisati i dalje o ljubavi, o životnim situacijama, osudiću javno svaku nepravdu, svaku nerealnost, podržaću svakog kome to treba i uvijek ću biti na strani slabijih... Moje srce nosiću i dalje na dlanu, otvoreno i puno ljubavi... Neću da odustanem jer šta bih bila ja ako bih odustala od sebe, od svojih snova... Od onog što jesam... Bila bih kao i velika većina naroda Crne Gore - marioneta u rukama političara, prazna školjka bez ičeg svog.

A to nikako ne mogu! Jer moje srce je ono što sam ja.... Jer moje srce će biti i na tvojoj strani... Jer ono ne umije da ćuti!!!!

Putuj Evropo i pošalji nam malo peciva. Nama je dobro - sreća jedna neizreciva. Putuj planeto, ovde se vrag priziva. Nama je lepo. Slika jedna neopisiva.

:) Još samo jedan mjesec kalendarskog ljeta... A ono kao da nije ove godine ni postojalo. Nekako se zavuklo, isprepadano, posramljeno, skrilo se među krošnjama drveća kao dijete koje je razbilo majkin najdraži porcelanski tanjir... Kao ono kad se ukaki u gaće i zna da će da dobije batine...

Ovo ljeto u mojoj maloj kamenitoj državici se nije osjetilo. Političari nas sankcionišu sa Rusima, sezona je nalik na Petak 13, a gostovanja u Top Hilu se usled obilnih padavina redovno pomjeraju... Ovo ljeto su obilježili Sea dance, Exit, tradicionalni Lake fest, uskoro i Cucka jeka, bile su tu i Sunčane skale, Grad teatar Budva, uskoro je Bokeška noć... sve sami festivali, muzičari i muzika, alkohol i ludilo za napaćenu mladost naivici egzistencije. Bespolena omladina nema prčeg posla nego obilaziti festivale, piti do zore, povraćati, i ujutro se boriti sa mamurlukom, svečano obećavajući "Nikad više neću da pijem" i onda sledeće veče repriza "Boljeg života"... I tako u krug... Posmatram i ćutim... Nigdje nema najave o nekim velikim pjesničkim večerima, vrata su zatvorena za nova lica i nova imena. U ovom dijelu svijeta u kom još uvijek vlada nacionalziam, priitivizam, a na čelu su ljudi koji imaju toliko kulturne širine koliko urođenik iz nekog plemena na kraju svijeta, ljudi koji nisu odmakli dalje od koride, Grand parade i Pink televizije.

A ni mi nismo odmakli daleko, bar ne dalje od nijemih filmova Čarli Čaplina. Izlizane crnobijele fotogradije i lutkarske predstave. Ćutimo i dobro nam je. Ne, ovde se nikad neće desiti revolucija pa sve i da se popenje neko na vrh Lovćena i da odatle kliče "Buđenje, predstava gotova, uloga završena...Buđenje, ustajte, progovorite...". Dugo sam se pitala kako je moguće da na samom rubu egzistencije vlada masovni gubitak glasa i razuma. A onda shvatiš. Jedan dio njih ćuti iz straha, ćuti radi egzistencije svoje porodice, ucijenjeni, poniženi, dužni još od antičke Grčke, ćute spuštenih glava, sa amovima i svezanim rukama. Mnogo podsjeća na robovlasništvo, smo malo modernije, sa nevidljivim okovima... Jer najlakše je kontrolisati gladan narod,  njih je najlakše ućutkati. Drugio dio nijeme publike je toliko zaokpljen svojom egzistencijom i mučenjem da pregrmi dan, da jednostavno nema vremena dizati bune i tražiti nove načite, boriti se u ratovima u kojima samo može još više da izgubi. Tako da, ma koliko bih voljela da nije tako, ipak na neki način razumijem. Ono što nikako ne mogu da razumijem, to je ovo gromoglasno ćutanje mladih koje odjekuje kao eho. Oni koji su u cijelom svijetu pokretači svih buntova, oni koji treba da ustaju i da traže bolje za svoju budućnost su u stvari glavne uloge na pozornici ulice Slobode  i Hercegovačke, ponosno svakodnevno ispijajući kafe i alkohol, slikajući se za fejs, dok im je glavno zanimanje sakupljanje lajkova iko će koga više da osramoti. Njima je dovoljno samo kafana i piva...

Na stranicama novina sve što može da se pročita su novosti o formiranj vlasti, ko je koga ubio, ko je koga ucijenio, ko kome duguje, koga je Šarić optužio, ko je uhapšen... Nigdje poezije, nigdje pozorišta, nigdje izložbi, i ako ih ima posjećuje ih odabrana grupa ljudi koji ćute o tome... Naši su mladi spremni srozati bilo kakvog umjetnika, okarakterisati ga ludakom, obući mu ludačku košulju i nasrnuti na njegov rad... Medije nam vode političari, programi su strogo birani prema političkoj pripadnosti, kolumne su pune prozivanja jer nisi pisac ako ne prozivaš nekog i ako ne pišeš o ekonomiji, usranoj politici koja nam je svima j****a sve po spisku ili ako ne ogovaraš neku kafansku ličnost. Važno je da znamo kako Seke, Jelene, Marine i Cece žive, kakve su im vile. Udarna vijest da je Brena zapela, pala i slomila ruku... Hajde sad nacijo, masovno svi da plačete, šaljite telegrame za brzo ozdravljenje, ruže i dijelite vijet. A onaj dječak od 5 godina koji će večeras leći na hladan beton, bez roditelja, smještemn tamo u domu za NAPUŠTENU djecu... Koga još briga za to. A ona majka koja radi dva posla, i otac koji se s mukom bori da od mizerne plate opremi dijete za školu, krvavo zarađuje čarape i nove farmerice djetetu... Ma koga još briga za to?! Važno je da je exit donio budvi 6 miliona koji će završiti naof shore računu nekog gramzivog masnog političara...

I ma koliko otrcano zvučalo, ja i dalje vjerujem u ovu državu, vjerujem da bi jednog dana mogla sa pravim ljudima da bude sjaj i ponos. Zadojena sam ovim kršom, napojena Tarom, i okupana morem Jadranskim, kroz krv mi teče crnogorski ponos. Vjerujem da ova država može da nadživi kretenizam koji je vodi u propast, vjerujem da može da se izbori sa parazitima koji su joj zaposjeli krvotok poslednjih 20 godina i koji kao pohlepni razbojnici u džepove spakovaše sve kao da će to na onaj svijet da ponesu...

Ja i dalje vjerujem u nju, ma gdje da odem, u bilo koji grad da pođem. I biću i dalje ponosna na predjele koji još nisu bagerima razrušeni, biću ponosna i dalje na ljepotu i tradiciju moje države, ali ću uvijek biti protivnik laži i obmana kojima nas hrane, protivnik slektivnih manifestacija kojima se mladima ispira mozak i krvotok alkoholom. Šteta je samo što nemam sa kim da radim, što ne postoje ljudi koji dijele moju ideju i moju strast za nekim drugim vidom kulture, za jednim pravcem za koji sam sigurna da bi mogao da odjekne glasnije od ćutanja... Šteta je samo što niko ne želi da ti otvori vrata jer se, kao bubašvabe, boje svjetlosti.

...ti si bio svugde u mom' svemu pile moje, pace moje malo lavce moje...

Moj mali balon od sapunice... Teži za 600gr, i veći za cijelih 3,5cm...
Moje lavče malo...

"Došao sam ti, konačno... Znam dugo mi je trebalo, zadržao sam se malo... Nije bilo još moje vrijeme. ALi sam milsio na vas... Zamišljao vas... I čekao. Znao sam odmah da ću biti voljen, da ću imati najboljeg babu na svijetu. I najbolju mamu. Jest, najbolju. Sve mame su najbolje, ali ova moje je baš posebna. Znam koliko me dugo čekala, sanjala, zvala... I znam koliko je puta držala ruku na stomaku kad sam rastao. Šaputala mi neke bajke izmišljene, maštala i planirala, smijala se. Ma ne pokazuje ona mnogo vama svoje emocije, ali je ti Tetka najbolje znaš. Jeste, znam da si ti moja najbolja tetka na svijetku, i šire sigurno. Čuo sam te ja kad si mi pričala da sam sve tvoje... Vidiš, mene je vrijedilo čekati.

Ih, nije bilo jednostavno roditi se u toj bolnici, gdje nema ni vode, ni ttoalet papira, gdje se majke bore sa puno težim stanjima da izdrže, gdje se moraš dodvoravati sestricama i gdje kad se rodiš niko neće majki da kaže šta treba da radi. Ali moja mama je bila hrabra, i jaka. Neću nikome reći da je bilo sza, neću, jer nije. Pa ko bi lud plakao kad sam ja došao? Mogao sam se roditi kod bilo koga, ali je meni nebo odabralo najbolje. Samo zbog njene snage, i zato što je najbolja... I zato što mi je Tetka šapnula da moja mama najbolje zna da voli. Pa hej, jesam li ti rekao da imam najpozitivnijeg babu sa kojim ću igrati fudbal, i ići na pecanje, i voziti bicikl... Sve će da me nauči.

Ja sam ti došao... I zovem se pola kao babo, pola kao mama... ElMir... I nek sam baš njen, samo da nemam njena stopala... Ona velika, broj 41, jedva broj cipela nađe. Al hajd možda meni bude lakše jer sam dečak. I imam njene duuuuge prste na ručicama. Jesi vidjela Tetka kako znam jako da stisnem. Nikad te neću pustiti rekla si. NIsu te oni čuli, ali ja jesam. I znam da se svako veče pomoliš za mene, i da se umotavaš u moj miris dok mi opet ne dođeš, da mi puštaš uspavanke, i pjevaš, i pričaš... Samo dok malo porastem, skrckaću te kad te zagrlim - toliko te već volim.

Nego, čekaj... Još nešto hoću da ti kažem. Znaš, moja mama je hrabra. Znam da je navikla da radi kao zmaj, njoj ni oluje ništa nisu mogle, ona je eto tako jaka... I znam da joj je bilo teško ležati mjesec dana u bolnici čuvajući me, nije pokazala da se boji ni malo... Najhrabrija mama... Čekala me strpljivo, ponekad malo tužno, ali sam joj čuo svaki otkucaj srca koje je kucalo samo za mene... I ja sam nju pazio i čuvao. Smijao sam se i pričao joj viceve, pa sam i igrao i glupirao se, samo da joj ne bude dosadno... Samo da prekratimo vrijeme čekanja kad ćemo se zagrliti da se nikad ne pustimo...

Moja Tetka i Amidža ne žive sa nama, ali stalno zovu telefonom. Znam koliko je Tetka bila tužna kad nije mogla da me vidi prvi put, ali je bila jaka i nije plakala. Amidža me čuvao dok ona nije došla. Ljubav je to, to se ne opisuje riječima. To svako dijete treba osjeti. Ja već jesam... SIguran sam da sam najvoljenije dijete u ovom gradu koji niko ne voli. Tetka mi je šapnula da će da me nauči kako se voli iz malog prsta na nozi pa sve do vrha svijeta. Ona je pjesnik, znate, sanjar... Ona priča najljepše bajke... Ljepše od maminih, ali zato mama pravi bolji sladoled...

I eto... Već imam sve na svijetu. Igračke, i robicu koju mi svi donose, i imam majku i babu, i imam porodicu, i čistu dekicu... Porastao sam 3,5cm i dobio sam 600gr, stalno bih nešto jeo baš kao babo. Moram da budem jak i da rastem brzo da bi mogli da idemo na utakmice, i da pratim svjetsko prvenstvo... Lijepo je roditi se za njih. Trebalo je da se rodim, da upotpunim svijet mojoj mami, da nikad ne bude sama, da Tetka nikad ne bude tužna... Trebalo je... I tako, ja sam ti došao, konačno..."

Jer jedino riječima vammogu reći koliko vas volim...

Lajte kere varošanke....

NAPOMENA: Ovaj post je stvar ličnog mišljenja. Neću se iznenaditi kad izmile pomenuti ljudi iz teksta da komentarišu isti.

Ja sam dijete Ljeta... Volim sunce, i more, i toplotu... Ja sam neafirmisani pjesnik, i pisac u pokušaju (mada bi neki rekli da imam talenta i dara... Stvar ukusa)... Na moju žalost, živim u državi u kojoj se jako teško prikazati ljudima u pozitivnom svijetlu, jer su svi uvijek spremni prvo na osudu... Gađaće te kamenjem (riječima), pričaće za tobom, kere prave... Snaga volje koliko možeš da podneseš. Ćutanje je najbolja odbrana, jer ako kreneš u raspravu sa tim (ne)kulturnim ljudima gotovo je... ode ti koža na pazar...

Ovo je grad u kojem si uvijek na meti posmatrača... Od rane zore, do sitnih sati, svaki tvoj korak se budno prati. Kroz centar grada, kroz komšiluk, kroz Bokešku ulicu i Deltu... Ovo je grad u kojem smeća ima svuda osim u kantama. Ovo je grad u kojem sve pozitivne stvari odmah nailaze na vandalizam. Tako je počelo jedno (Ne)Kulturno ljeto u Podgorici... četrnaeste godine u ovom vijeku. Jedan kreativac, čovjek sa idejom, i roboti iz djetinjstva nas malo starijih...

Transformersi stigli u Podgoricu, čuvaju je... od nas samih... Kretivne mašinerije, gomila metala skladno sastavljena, vizionarski postavljena na najznačajnim centralnim lokacijama u gradu... Oduševljenje klinaca, i nekolicine ljudi koji su prepoznali originalnu ideju... Galerija fb fotografija...
(Ne)kulturni ljudi su htjeli biti mangupi, pa nadmašiti mladog umjetnika... Tako što će srušiti jednog od Čuvara, tako što će biti vanzemaljska sila i pobijediti jednog od njih... I to ni manje ni više nego ženskog transformersa Eli. Pa naravno, na koga će ako neće na ženu... Pravo jačega (ili nevaspitanog), pravo bolesnog ili šta već... Takvo nešto se i očekivalo.

Pred samo otvaranje izložbe ovog hrabrog umjetnika čitam razne komentare... Ja neću biti jedna od njih.
Ja ću iskoristiti svoj blog da se zahvalim prije svega tom divnom dečku koji je uložio toliko vremena, snage, energije i želje da stvori transformerse i oživi mnoga djetinjstva...
Hvala mu što je od sumorne i dosadne Podgorice napravio zanimljivu i originalnu vijest koja se raširila regionom...
Hvala mu što je imao strpljenja za sve negativne komentare, i digao se iznad malograđanštine.
Hvala mu što je ispunio dječija srca osmijehom i lijepim fotografijama sa kojima se malo koje dijete u svijetu može pohvaliti...
Hvala mu što mi je pokazao da ipak kreativnost i umjetnost mogu da nađu put ka vrhu...

A te kere varošanke što laju okolo i prosipaju svoju negativu, koji nisu pročitali ni jednu knjigu i ne znaju šta je umjetnost i hrabrost (osim kad treba dići ruku na ženu)... Lajte, samo što vas pravi ljudi ne slušaju...

I tako, eto, kulturne granice se pomjeraju koliko je to moguće...
U Bernama je održan koncert povodom dana opštine, malo razonode za taj mali sumorni gradić...
U Kolašinu je počela manifestacija "Udahni Kolašin" (i nemoj da se zagrcneš)... Počeo je kuvanjem kačamaka... Simpatično zaista... Nadam se da će uspjeti da udahnu život u Kolašin i da malo spuste cijene...
U Crnoj Gori uvijek ima novosti...
Iako nema turista (ipak mi trčimo za elitnim turizmom), ima koncerata... Tako će i ove godine biti održana manifestacija Cucka jeka...
Lake fest u Nikšiću koji će ugostiti jaka imena poput Van Gogha i Gibonnija...
Provoda ima, to je za svaku pohvalu...
Kulture malo manje, ali biće... Sad imamo Megatrona da nas čuva...
Od nas samih i od Putina :)

U redu je D-mol, znam da si tu...

Reći ću ti nešto, Prijatelju... Reći ću ti al nemoj da me žališ,  nemoj da osjećaš tugi zbog mene, i nemoj da ti bude teško... Nisam ja za žaljenje, nisam ja samo jedna tužna priča u tvojoj svakodnevnici... Nisam ja tamni oblak tvog plavog neba, ne brini neću ti kvariti dan... Ma koliko usamljena bila...

Znaš nije isto biti sam i biti usamljen. Toliko ljudi oko tebe, toliko "prijatelja" koji imaju pogled predatora... Toliko ljudi koji koriste ovaj broj tel 06833...... Toliko njih, a toliko samoće... Kad prestaneš vjerovati ljudima? Nakon bezborj padova, promašenih ljubavi ili nakon izdaje, nakon odustajanja... Ili to nekako dođe sa godinama, kad shvatiš da su muški prijatelji oko tebe iz požude, a ženski iz ljubomore... Kad shvatiš da svi glume žrtve sopstvenih problema, ili kad otvoriš vrata stana i dočekaju te prazni zidovi? Je li usamljenost izlečiva bolest ili samo trenutno stanje uma, tijela...? 

Ne znam, Prijatelju, ali znam da je teško vući deceniju samostalnosti na leđima... Vući sa sobom uspomene na neke srećne i manje srećne trenutke... teško je biti svoj u propaloj državi gdje vladaju interes i podvale... Gdje se izdaja prodaje u parfimeriji, a ljubomora u pizzeriji... "Dođite, uzmite parče, najedite se tuđim bolom, začinjenim ljutim suzama a od priloga savršeno pristaju psovke i prokletstva..."... Tužno je to Prijateljju moj... Znam da se slažeš sa mnom. 

Ponekad poželim pobjeći od svakodnevnice, od nemirnih talasa mojih brodoloma... Od svih neostvarenih želja, paučine po snovima koja se kao posmrtni pokrov prostrla preko njih... Odvojim se od ostatka svijeta, osjetim samoću u prstima... Već odavno sam se odvojila od očiju svih boja, od lažnih osmijeh i uvježbanih fraza koje vode samo na jedno mjesto... Na madrac prepun lažnih dodira, trenutne želje i izlizanih obećanja... Nisu te odaje za moje uzdahe... Ja želim more, okean i nebo iznad sebe... Želim ruke šire od svijeta, i tolik otijesne da se u njim osjećam najsigurnije na svijetu... Želim oči koje će sve da vide, a samo u mene da gledaju... Želim više od riječi, želim apsolutnu tišinu u kojoj ću vidjeti svaku neizgovorenu riječ... Znam, Prijatelju, želim nemoguće... 

Nije lako biti sam, a tako je lako biti usamljen u gradu koji ne spava... Među ovim svjetlima koja se nikad ne gase... Pod ovim suncem koje nikad ne prestaje da grije moje ledene prdjele... Nije lako, ali hej... I dalje nosim moj osmijeh oštriji od mača, i dalje se radujem svakoj zori koja osvane na mojim prstima... Radujem se i dalje i pronalazim sitne izvore osmijeha... Ponekad mi usamljenost bude teža od pustinje, ali onda se sjetim svih predjela koje sam prešla, sjetim se svih svojih uspona i svojih padova, svih razbijanja o hridi i stijene mojih očekivanja... sjetim se koliko jak trebaš biti da preživiš kad si sam, i kad si usamljen... I ponosna sam na svoje srce, na ovo što je ostalo od njega a koje nosim na dlanu, kao otvorenu školjku... Ne stidim se svojih rana,ni svojih osmijeha... Ponosna na svoju snagu lava i ranjivost srne... 

I zato ti kažem Prijatelju, nije teško biti sam... 

Teško je biti sa nekim bez maski, bez laži, bez obmana... teško je vjerovati u ljubav, pružiti je, vvjerovati... 

To je teško... a najlakše je biti sam... Tako lijepo sam... Do kosti sam...